Rev-306/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 306/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice G. O. i 2. tužitelja I. O., oboje iz P., koje zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., protiv 1. tuženika V. osiguranje d.d. Z., P. Z., i 2. H. c. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice Gorite Ostojić protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž 205/04 od 23. studenoga 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pločama posl. br. P 38/00 od 23. prosinca 2003., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je ispravljena u toč. II. izreke rješenjem od 30. prosinca 2003., pod I. izreke naloženo je tuženiku V. o. d.d. Z. platiti tužiteljici G. O. iznos ukupno 71.690,00 kn (za pretrpljene fizičke bolove 15.490,00 kn, za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 33.000,00 kn, za pretrpljeni strah 18.200,00 kn, za pretrpljene duševne boli zbog naruženosti 5.000,00 kn) sve sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2003. do isplate, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva iz navedenih osnova u ukupnom iznosu 6.310,00 kn. Pod II. izreke naloženo je tuženiku V. o. d.d. da tužiteljici G. O. plati iznos s osnova naknada materijalne štete ukupno 10.022,40 (za uništenu odjeću 2.600,00 kn, za troškove liječenja 1.000,00 kn i tuđu pomoć 6.422,40 kn) sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2003. do isplate, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva po tom osnovu u iznosu 3.977,60 kn odbijen. Pod III. izreke odbijeni su tužbeni zahtjevi kojim tužiteljica G. O. na ime naknade materijalne štete na vozilu zahtijeva da joj 2. tuženik H. c. d.o.o. plati iznos 130.000,00 kn s pripadajućim kamatama (pod toč. 1.), a 2. tužitelj I. O. sa zahtjevom da mu taj tuženik plati iznos na ime naknade nematerijalne štete 7.300,00 kn (za pretrpljene fizičke bolove 3.200,00 kn i za pretrpljeni strah 4.100,00 kn pod toč. 2.). Pod toč. IV., V. i VI. odlučeno je o troškovima postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja G. O. i I. O. te tuženika V. o. d.d. kao neosnovane i u pobijanom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude (u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda toč. III. podtočka 1.) tužiteljica G. O. je izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku). Tužiteljica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i obje nižestupanjske presude ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju tužiteljice.

Revizija tužiteljice G. O. nije osnovana.

Ta tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen njezin zahtjev za isplatu 130.000,00 kn (toč. III. podtočka 1. prvostupanjske presude).

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom u granicama razloga određeno navedenih u reviziju (čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP).

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (posebno prometnog vještačenja 20. srpnja 2003.), i samih tih isprava.

Drugostupanjski sud je, pak, u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu. Stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Revizijom se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U čl. 385. ZPP su navedeni razlozi zbog kojih stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude. Među tim razlozima nisu navedeni kao razlog za reviziju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što znači da se iz tih razloga revizija ne može osnovano podnijeti.

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka, je zahtjev 1. tužiteljice G. O. da joj 2. tuženik H. c. d.o.o. naknadi štetu koju je pretrpjela u prometnoj nezgodi koja se dogodila 1. listopada 1998. na J. m. u Ž., kada je osobno vozilo marke …“ reg. oznake … kojim je upravljao 2. tužitelj I. O., a u kojem se nalazila 1. tužiteljica G. O., udarilo u stablo bora sa sjeverne strane ceste.

U postupku su sudovi nižeg stupnja, uvidom u spis Općinskog suda u Makarskoj K- 33/99, te nakon provedenog prometnog vještačenja utvrdili da je tužitelj I. O. vozio brzinom od 79,5 km/h, te da je u uvjetima koji su vladali na cesti granična brzina iznad koje dolazi do proklizavanja vozila 75,6 km/h, te da je uzrok proklizavanja vozila i nastanka prometne nesreće isključivo neprilagođena brzina kojom je vozio taj tužitelj, a kojom prigodom je ozljede zadobila tužiteljica G. O. koja je i vlasnica predmetnog vozila.

Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da na strani tuženika H. c. d.o.o. nije bilo propusta ni radnji koji bi doprinijeli nastanku prometne nesreće. Pravilno su sudovi ocijenili kao neosnovane tvrdnje tužitelja da je na mjestu događaja brzina kretanja bila ograničena na 80 km/h i da je dva do tri mjeseca prije očevida taj prometni znak zamijenjen i postavljen znak ograničenja brzine na 50 km/h. Riječ je o naseljenom mjestu, gdje je i bez postavljenog prometnog znaka prema odredbi čl. 28. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, brzina kretnja vozila ograničena na 50 km/h. Zato bi bilo nelogično postavljenje prometnog znaka koji dopušta veću brzinu u naseljenom mjestu. Naime, i u slučaju da je prometnim znakom dopuštena brzina, primjerice i 80 km/h, vozač brzinu kretanja mora prilagoditi konkretnim uvjetima na cesti te istu smanjiti ispod dopuštene ako je to potrebno npr. zbog kiše, magle, poledice, snijega, kolone vozila i sl.

Stoga i revizijski sud nalazi, u tom pravcu ponovljene, navode revidentice u cijelosti neosnovanim.

Ovaj sud nalazi pravilnom ocjenu sudova nižeg stupnja da tužitelj I. O. kao vozač brzinu kretanja nije prilagodio osobinama i stanju ceste u trenutku i mjestu nesreće nailazeći na desni zavoj promjenjivog polumjera i mokar kolnik, a uslijed kiše i na borove iglice tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom. I ovaj sud ocjenjuje da mokar odnosno klizav kolnik, kiša, pa i nevrijeme, a uslijed toga i padanje borovih iglica na mokar kolnik nisu nepredvidiva okolnost. Riječ je, dakle, o okolnosti koju je tužitelj I. O. kao vozač motornog vozila, morao i mogao predvidjeti. Utvrđenim načinom vožnje tužitelj I. O. je povrijedio odredbu čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 43/96. i 59/96. – dalje u tekstu: ZSPC), prema kojoj je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu i znaku.

Prema čl. 9. st. 1. ZSPC-a sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima ostavljenim na cesti, te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba.

Prema čl. 28. st. 1. ZSPC-a na cesti u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km/h, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio.

Obzirom na navedeno, a imajući na umu citirane odredbe ZSPC-a pravilna je ocjena sudova nižeg stupnja da je tužitelj I. O. isključivo odgovoran za nastanak prometne nesreće 1. listopada 1998., pa tuženik H. c. d.o.o. ne odgovara 1. tužiteljici G. O. za štetu koju je pretrpjela.

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva u iznosu 130.000,00 kn sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo.

Budući da je tužiteljica G. O. u cijelosti izgubila parnicu u odnosu na drugog te je zakonita i odluka sudova nižeg stupnja da je ona dužna tuženiku H. c. d.o.o. naknaditi troškove postupka (čl. 154. st. 1. ZPP). Zato ni u tom dijelu revizija te tužiteljice nije osnovana.

Ne postoji, dakle ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kako to smatraju revidenti.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. svibnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.