I Kž-659/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 659/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja, Damira Kosa, Ranka Marijana i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Štrucelj kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. B., zbog kaznenog djela iz članka 90. KZ, u vezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi opt. J. B., podnesenom protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 03. lipnja 2011., br. 14 K-31/10, u sjednici održanoj dana 22. studenog 2011.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. J. B., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda

- u odluci o kazni te se opt. J. B. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. KZ, u vezi čl. 33. KZ, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju istih zakonskih propisa, primjenom čl. 57. st. 1. i 4. toč. d) KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju se na temelju čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. veljače 2011. do 03. lipnja 2011.,

- u odluci o sigurnosnoj mjeri, na način da se određuje da izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, iz čl. 76. KZ, može trajati do prestanka razloga iz kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. J. B., kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. J. B. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. Kaznenog zakona («Narodne novine», br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/04 i 71/06, nastavno: KZ), u vezi čl. 33. KZ na način pobliže opisan u izreci te presude, te ga je na temelju tih propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 4. toč. d) KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju

I Kž 659/11-6

mu je na temelju čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. veljače 2011. do 03. lipnja 2011.

Na temelju čl. 76. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od dvije godine, koja će se izvršiti za vrijeme izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, nastavno: ZKP) optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka nastalih provedenim vještačenjima, a obvezan je platiti paušalni iznos od 1.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. J. B. putem branitelja M. M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede odredaba kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

O sjednici drugostupanjskog vijeća izvješten je državni odvjetnik, te optuženik i njegov branitelj M. M., odvjetnik iz Z., koji je to zahtijevao, a na sjednicu su pristupili opt. J. B. i njegov branitelj M. M., odvjetnik iz Z., dok uredno izvješteni državni odvjetnik nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti, sukladno odredbi čl. 374. st. 4. ZKP.

Žalba optuženika djelomično je osnovana.

Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer nalazi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, a navedeni razlozi nejasni i proturječni, pri čemu posebno ističe proturječnost u tome što sud smatra kako iz nalaza vještaka dr. D. S. proizlazi da ozljeda nožem koju je zadobio oštećenik nije mogla nastati pomicanjem noža lijevo desno, iako je vještak zapravo rekao da ne može isključiti niti neku drugu mogućnost nastanka ozljede grudnog koša oštećenika kao što je zamahivanje lijevo- desno.

Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje je utemeljio upravo na rezultatima i pravilnoj ocjeni dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, pa tako i u pogledu nalaza vještaka dr. D. S. u pogledu mehanizma nastanka ozljeda grudnog koša ošt. Ž. M., pravilno cijeneći da iz njegovog nalaza zapravo slijedi zaključak da se radi o ubodnoj rani, dubine 1-2 cm, koja u pravilu nastaje zamahivanjem i ubadanjem noža u tijelo, te iako se općenito ne može isključiti i druga mogućnost zadavanja takve ozljede pa i zamahivanjem lijevo-desno, to ipak ostaje tek teoretska mogućnost u pogledu ove konkretne ozljede koju je zadobio ošt. Ž. M.. Stoga se istaknuti žalbeni navodi u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka zapravo odnose na prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji će se razmotriti i ocijeniti nastavno, kod obrazlaganja osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona na način da ističe kako je zapravo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na temelju kojeg je

I Kž 659/11-6

prvostupanjski sud zaključivao o njegovoj kaznenoj odgovornosti, dovelo povrede kaznenog zakona, čime ustvari pobija ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke da je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90., u vezi čl. 33. KZ na štetu Ž. M., na način pobliže opisan u izreci pobijane presude. Međutim, kako se pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, očito je da se ovdje radi o pobijanju ispravnosti utvrđenih činjenica, a ne o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje, pa će se ti razlozi razmotriti nastavno, u dijelu razmatranja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema tome, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona, na koje se u žalbi poziva optuženik, niti se radi o bilo kojoj povredi kaznenog postupka ili zakona, iz čl. 379. ZKP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim one u pogledu izrečene sigurnosne mjere iz čl. 76. KZ, koja je uočena i otklonjena po službenoj dužnosti.

Naime, prvostupanjski sud je počinio povredu odredaba kaznenog zakona, iz čl. 368. st. 5. ZKP, kada je optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenje od ovisnosti, iz čl. 76. KZ, u trajanju od dvije godine, iako se trajanje sigurnosne mjera obveznog liječenja od ovisnosti ne određuje na točno određeno vrijeme jer može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena (dakle u ovom slučaju i kraće od dvije godine), pa je u tom dijelu odluka na štetu optuženika, ali s duge strane sigurnosna mjera traje u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, koji je po prvostupanjskom sudu odmjeren u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, pa je u tom dijelu odluka o sigurnosnoj mjeri u trajanju od dvije godine bila u korist optuženika. Stoga je, povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti valjalo preinačiti i odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri da bi bila sukladna odredbi čl. 76. st. 2. KZ, u vezi čl. 75. st. 3. KZ, na način označen u izreci ove odluke, a kako je istovremeno preinačenjem prvostupanjske presude u odluci o kazni, prihvaćanjem žalbe optuženika, kazna odmjerena u trajanju od dvije godine, time je zadržano maksimalno moguće trajanje izvršenja izrečene sigurnosne mjere (za vrijeme izdržavanja kazne) određeno navedenom povredom kaznenog zakona u korist optuženika.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u tome što sud nije prihvatio njegovu obranu, koju ponavlja u žalbi, da je postupao u nužnoj obrani jer je od sebe odbijao istodobni protupravni napad ošt. Ž. M. i njegovih prijatelja, svjedoka A. M. i S. H., čijim iskazima sud neosnovano u svemu vjeruje iako se radi o osobama koje se poznaju iz kvarta i koje su zajedno sudjelovale u premlaćivanju optuženika.

Protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom obrane optuženika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe tako i u njihovu međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto pravilno primijenio kazneni zakon zaključivši da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90., u vezi čl. 33. KZ, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, pravilno otklonivši obranu optuženika da je postupao u nužnoj obrani, koju sada optuženik ponavlja u žalbi, pri čemu zapravo traži drugačiju ocjenu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, koja bi potvrdila njegovu obranu. Takav zahtjev žalitelja nije osnovan jer iz pravilne ocjene obrane optuženika i provedenih dokaza, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, proizlazi da nije bilo nikakvog napada od strane ošt. Ž. M. i svjedoka A. M. i S. H. prema optuženiku, u vrijeme

I Kž 659/11-6

kada je optuženik nakon verbalnog sukoba u caffe baru, fizički napao oštećenika ispred lokala, najprije udarcem šakom u glavu, a zatim i nožem kojim je oštećeniku zadao ubodnu ranu u predjelu prsa, koja je ostala na razini tjelesne ozljede, s obzirom da je dosezala tek do vanjskih rubova VII i VI lijevog rebra, a da je bila dublja mogla je dovesti do ozljede srca ili pluća, što bi tada dovelo do realne opasnosti po život oštećenika. Okolnost da je optuženik naknadno po povratku na mjesto događaja istovremeno s dolaskom vozila hitne pomoći, ponovno napadnut od točno neutvrđenih osoba, nije u izravnoj vezi sa događajem koji je tome prethodio i koji je predmet ovog postupka.

Nije u pravu žalitelj niti kad prigovara da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer tu osnovu ističe tek formalno budući da zapravo ne predlaže bilo kakvu dopunu dokaznog postupka.

Stoga, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pa žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

U pravu je optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, smatrajući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, kao što su činjenice da ranije nije osuđivan i da je bio smanjeno ubrojiv, te nije uopće cijenio činjenicu doprinosa optuženika u obrani Republike Hrvatske od 1992. do 1994. i obrani Republike Bosne i Hercegovine od 1995. do 1997., kao i da je tijekom kaznenog postupka izrazio žaljenje zbog predmetnog događaja.

Imajući na umu sve istaknute okolnosti, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika zbog odluke o kazni, valjalo je pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni, na način da je za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90., u vezi čl. 33. KZ, opt. J. B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja je prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, potpuno primjerena stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti počinjenog djela i svrsi kažnjavanja kako je ona propisana odredbom čl. 50., u vezi čl. 6. KZ.

Prema svemu što je izloženo trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 22. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Ana Garačić, v.r.