I Kž-929/2010-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 929/10-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević-Grbić, mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Štrucelj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. B., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 5. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 30. lipnja 2010., broj K-35/09, u sjednici održanoj 15. studenog 2012., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmine Dolmagić i zamjenice branitelja optuženika, odvjetnice P. G. iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. S. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim iz

čl. 192. st. 5. Kaznenog zakona i dr., na temelju istog zakonskog propisa o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženika kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli – Pola proglašen je krivim opt. S. B. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ) i dr., te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, a po čl. 79. KZ-a primijenjena mu je sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje na period od deset godina.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju, odvjetniku M. I. iz P., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenoj sankciji i

I Kž 929/10-7

sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97), predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Na zahtjev optuženika, sadržan u žalbi njegova branitelja, o drugostupanjskoj sjednici vijeća, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP/97 uredno je obaviješten branitelj optuženika, a sjednici je nazočila zamjenica branitelja, odvjetnica P. G. iz Z., prema priloženoj punomoći, kao i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmina Dolmagić.

Žalba optuženika samo je djelomično osnovana, i to u pogledu žalbene osnove odluke o kazni, dok je u preostalom dijelu neosnovana.

Iako žalitelj uvodno naznačuje žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u sadržaju žalbe ista se ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi bile počinjene one bitne postupovne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

Obrazlažući žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a samim time i pogrešnog, žalba smatra da je sud prvog stupnja neprihvaćanjem dokaznih prijedloga obrane u vidu saslušanja supruge optuženika, E. B., kao presumptivnog svjedoka i provođenja odgovarajućeg vještačenja, radi utvrđivanja eventualne optuženikove reproduktivne nesposobnosti, nije do kraja i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Pritom žalba nalazi da upravo ta odlučna činjenica da je bila pravilno utvrđena, bila bi i bitna za pravnu kvalifikaciju djela, koja je na ovaj način ostala neutvrđena, a optuženik je izričito u svojoj obrani na glavnoj raspravi, da optuženica s njim nije ostala trudna niti je on s njom išta imao, a posebno nije mogao postati otac djeteta s obzirom na zadobivene ozljede do kojih je došlo uslijed nagaza na minu.

Međutim, suprotno izloženim žalbenim tvrdnjama žalitelja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja dao je potpune i prihvatljive razloge u kojima je naznačio zašto vjeruje oštećenici D. B. o tome da je optuženik u vrijeme koncepcije živio u kući očuha i majke oštećenice, što priznaje i sam optuženik. Pritom je oštećenica iskrena kada tvrdi da se zaljubila u optuženika, zbog čega je s njim imala i dragovoljne spolne odnošaje, a trudnoću su zajednički planirali, zbog čega je i dragovoljno izvan graničnog prijelaza ilegalno prešla hrvatsko-bosansko-hercegovačku granicu s namjerom da živi u obitelji optuženika.

Da se ne radi o lažnom terećenju optuženika proizlazi ne samo iz sadržaja iskaza oštećenice, kao i pravilno ocijenjene vjerodostojnosti tog iskaza po sudu prvog stupnja, već i iz sadržaja iskaza svjedokinje R. J., koja je nakon policijske intervencije i vraćanja oštećenice u Republiku Hrvatsku, od strane nadležnog Centra za … u P. bila imenovana skrbnicom za

I Kž 929/10-7

poseban slučaj i na taj način zamijenila njenu majku kod ginekološkog pregleda, te utvrđivanja devetog tjedna trudnoće kod oštećenice, kao i kod samog prekida trudnoće.

Isto tako, iz sadržaja iskaza navedene svjedokinje nedvojbeno proizlazi da je optuženik imao kompletnu svijest i saznanje da je oštećenica trudna s njim, jer je svjedokinju nazvao nakon povratka oštećenice u Republiku Hrvatsku i tražio od svjedokinje da ne dozvoli prekid trudnoće s tvrdnjom da "ne smije ubiti njegovo dijete".

Izložene okolnosti ukazuju na potpuno i pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženik imao neposredno saznanje da je oštećenica s njim ostala trudna.

Do istog zaključka dolazi se analizom ponašanja optuženika, koji je nakon deportacije oštećenice iz Republike Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, ostao u Republici Bosni i Hercegovini, a prema stanju u spisu u svega dva i pol mjeseca promijenio je ime i prezime te se sa novim identitetom vratio u Republiku Hrvatsku te živio u neposrednoj geografskoj blizini oštećenice, iako je imao saznanja da je pokrenut kazneni postupak, a istovremeno vršio pritisak na oštećenicu da promijeni svoj iskaz u smislu da je spolne odnošaje imala sa drugom osoba, na što oštećenica nije pristala.

Kako optuženik kroz vremenski period od pet godina nije bio dostižan sudu, a živio je pod drugim imenom i prezimenom u Republici Hrvatskoj u R., bio je određen prekid istrage, a sama istraga je nastavljena nakon pet godina, time da se optuženik u fazi istrage branio šutnjom. U tom periodu, ali ni u vrijeme održavanja glavne rasprave nije predočio nikakvu medicinsku dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da je on uslijed nagaza na minu zadobio tjelesne ozljede od kojih je izgubio reproduktivnu sposobnost, kako to on tvrdi.

Izložene okolnosti, ali i protek vremena od deset godina od učina djela, ukazuju da se radi o očito neprikladnom dokazu, koji se danas više ni vještačenjem ne bi mogao utvrditi, a nije jasno kako bi se taj dokaz mogao provesti u nedostatku medicinske dokumentacije. Uz to, sam je optuženik ponovno postao nedostižan sudu, jer je nakon završene glavne rasprave, a prije objave presude, kako je to konstatirano na zapisniku (list broj 265/II) ponovno postao nedostižan sudu udaljivši se u nepoznatom pravcu, zbog čega je 5. srpnja 2010. izdana tjeralica, a do tada izdani uhidbeni nalog nije bilo moguće realizirati, jer optuženik više ne živi na dosadašnjoj adresi (te unatoč mjerama potrage nije pronađen), zbog čega se ispravno zaključuje da se optuženik nalazi u bijegu (rješenje o određivanju pritvora po čl. 102. st. 4. ZKP/97 nije moglo biti ni realizirano).

Nema stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nikakve potrebe da se provede tzv. urološko-androloško vještačenje optuženika radi ocjene optuženikove reproduktivne sposobnosti, zbog čega je i sud prvog stupnja posve ispravno odbio takav dokazni prijedlog obrane na glavnoj raspravi, a odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga, kao i saslušanja njegove supruge, nije ni povrijeđeno optuženikovo pravo obrane, niti je činjenično stanje u tom segmentu nepotpuno utvrđeno.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Od ostalih bitnih žalbenih navoda u odnosu na drugi isticani žalbeni navod koji se odnosi na tvrdnju žalbe da je optuženik bio u zabludi o biću kaznenog djela (čl. 47. KZ-a) jer

I Kž 929/10-7

nije imao svijest o dječjoj dobi oštećenice, potrebno je reći da je optuženik više od tri mjeseca živio u kući obitelji oštećenice, te imao saznanja da se o oštećenici zapravo nema tko brinuti jer su majka i očuh bili preokupirani poslom, brigom oko zajedničke male djece, koje stanje je on također iskoristio, pored mladosti i neiskustva oštećenice (u vrijeme njene rane adolescencije) za obavljanje spolnih odnošaja.

Radi ocjene fizičkog izgleda oštećenice sud prvog stupnja je pribavio ambulantni list školske medicine za godinu 2001-2002. iz kojeg je jasno vidljivo da je oštećenica u tom periodu imala malu tjelesnu težinu i visinu, zbog čega je fizičkim izgledom više odavala izgled djeteta nego djevojke. Isti podatak proizlazi i za 2003. godinu prema ambulantnom listu Doma za … I. B. M. u L. gdje je oštećenica nakon učina djela, poduzetim mjerama obiteljsko-pravne zaštite bila smještena, a o kojoj okolnosti govori i njezin očuh, svjedok K. Š., tvrdnjom da u pogledu fizičkog izgleda oštećenice ne može biti zablude da se radi o djetetu.

Ostale utvrđene činjenice, posebno način prelaska preko državne granice (ilegalnim prijelazom), također jasno ukazuje da je optuženik imao kompletna saznanja da državnu granicu ne može prijeći sa oštećenicom djetetom bez odobrenja njenih roditelja, zbog čega i granicu prešao ilegalno izvan obilježenog graničnog prijelaza.

Svim tako utvrđenim činjenicama treba dodati sadržaj iskaza oštećenice koja jasno govori o svom svjedočkom iskazu na glavnoj raspravi, da je optuženik imao saznanja koliko ima godina i u koji razred ide, o čemu egzaktno govori podatak da je samoinicijativno došao u Dom za … u L. čestiti oštećenici četrnaesti rođendan, što sigurno ne bi da nije imao prethodna saznanja o stvarnoj životnoj dobi oštećenice.

Sve su to razlozi zbog kojih je sud prvog stupnja posve ispravno našao da je kod optuženika pored iskorištavanja neiskustva i mladosti oštećenice, kao i njene vrlo složene obiteljske situacije, postojala još i svijest o dječjoj dobi oštećenice u vrijeme kada je s njom stupio u spolne odnošaje i s njom zajedno planirao trudnoću koja je bila realizirana, zbog čega ni posredne povrede kaznenog zakona koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na navedene odlučne činjenice nema već je na optuženika i njegovo djelo primijenjen zakon koji se jedino mogao primijeniti u citiranoj zakonskoj odredbi čl. 192. st. 5. i 1. KZ-a.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te posredno, povrede kaznenog zakona.

Međutim, u pravu je optuženik kada navodi da mu je odmjerena prestroga kazna zatvora, posebno zbog činjenice da nije u dovoljnoj mjeri kao olakotno cijenjeno obiteljsko i materijalno stanje optuženika, njegova mlađa životna dob, te ranija neosuđivanost za kaznena djela protiv spolne slobode i ćudoređa kao i činjenicu da je oštećenica u sadržaju svog iskaza naznačila da se zaljubila u optuženika i da je zbog toga zajednički s njim planirala trudnoću, koja i kada je bila realizirana, uvjetovala kod oštećenice dragovoljni odlazak u drugu državu, s namjerom da živi u obitelji optuženika. Pritom ona iskreno kaže da za učin kaznenog djela i ona snosi svoj dio krivnje.

I Kž 929/10-7

Izložene okolnosti u nedostatku nađenih otegotnih okolnosti, osim same težine djela i izostanka težih posljedica po psihičko zdravlje oštećenice, kako to proizlazi iz zaključka psihijatrijskog vještaka dr. sci. M. G., prema kojem je poremećaj prilagodbe po ocjeni vještaka procijenjen blažim, uz smanjeno socijalno funkcioniranje, u cjelini opravdavaju izricanje blaže kazne zatvora.

Stoga je u tom dijelu i prihvaćena žalba optuženika te preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni i optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, koja je nešto viša od zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo i kojom će se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ostvariti sve svrhe i vidovi kažnjavanja iz čl. 50. u vezi s čl. 6. KZ-a.

Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog odluke o primijenjenoj sigurnosnoj mjeri protjerivanja stranca iz zemlje u maksimalnom trajanju od deset godina.

Kod takove ocjene posve ispravno je sud prvog stupnja cijenio ponašanje optuženika koji je nakon saznanja o pokretanju kaznenog postupka otišao u Republiku Bosnu i Hercegovinu, promijenio svoj identitet i s novim imenom i prezimenom ponovno se vratio u Republiku Hrvatsku zbog čega je istraga bila prekinuta na vrijeme od pet godina. Isto tako, nedopušteno ponašanje optuženik je pokazao i nakon dovršene glavne rasprave, a prije objave presude kada se udaljio iz zgrade suda i otišao u nepoznatom pravcu zbog čega je nakon određivanja pritvora bilo potrebno i ponovno protiv optuženika raspisati tjeralicu. Osim toga, optuženik je državljanin Republike Bosne i Hercegovine koji ima mjesto stalnog prebivališta u Š., Općina C., dok se o svom statusu stranca u Republici Hrvatskoj te osnovu po kojem boravi u Republici Hrvatskoj, nije izjasnio.

Sve su to okolnosti koje upućuju na opasnost da bi optuženik ponovnim vraćanjem u Republiku Hrvatsku mogao počiniti neko kazneno djelo, što opravdava izricanje sigurnosne mjere protjerivanja stranca iz zemlje u maksimalnom trajanju od deset godina.

Nije dakle osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o primijenjenoj sigurnosnoj mjeri iz čl. 79. KZ-a jer je ista primijenjena u svemu zakonito i pravilno.

S obzirom na sve naprijed izloženo, presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. te čl. 387. ZKP/97 kao u izreci.

U Zagrebu, 15. studenog 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Ileana Vinja, v.r.