Gžzp-143/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gžzp 143/07-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sutkinji Davorki Lukanović Ivanišević, u izvanparničnom predmetu predlagatelja M. d.o.o. D., zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku iz P., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Požegi, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Županijskog suda u Požegi posl. br. Gzp- 4/07. od 2. svibnja 2007., dana 5. lipnja 2007.

r i j e š i o j e:

Žalba protustranke odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Županijskog suda u Požegi posl. br. Gzp-4/07. od 2. svibnja 2007.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Požegi posl. br. Gzp-4/07. od 2. svibnja 2007. naloženo je Općinskom sudu u Požegi donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod posl. br. P-587/06 u roku od 6 mjeseci od dana dostave tog rješenja (toč. 1 izreke).

Predlagatelju je određena primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 6.000,00 kuna, dok je protustranci Republici Hrvatskoj naloženo isplatiti primjerenu naknadu u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za isplatu, računajući od dana pravomoćnosti tog rješenja (toč. 2 i 3 izreke).

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila protustranka, pozivajući se na sve žalbene razloge predviđene odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1-3, Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP), s prijedlogom preinačenja pobijanog rješenja.

Žalba je neosnovana.

Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povredi odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., i 11. ZPP na koje temeljem odredbe čl. 365. st 2. ZPP ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti sama protustranka određeno ne navodi u čemu bi se ista sastojala.

Žalbenim navodima protustranka osporava zakonitost pobijanog rješenja, smatrajući, u bitnom, da je zbog činjenice da je u istom predmetu Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu već odlučio svojom presudom od 19. prosinca 2002., kojom je utvrdio postojanje povrede predlagateljeva prava na suđenje u razumnom roku i dosudio mu primjerenu naknadu, konzumirano pravo predlagatelja na primjerenu naknadu, a što je svojom odlukom posl. broja U-IIIA-2313/01 od 3. ožujka 2005. potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske, slijedom čega smatra da predlagatelju ne pripada pravo na primjerenu naknadu u ovom predmetu.

Žalbeni navodi neosnovani su.

Naime, stajalište je ovog suda da u situacijama kada je u određenom sudskom postupku već bila utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku (bilo odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske bilo odlukom Europskog suda za ljudska prava) i kada u tom sudskom postupku bezuspješno protekne rok ostavljen sudu za dovršetak postupka, u novom postupku pokrenutom po zahtjevu predlagatelja u smislu čl. 4., 27 i 28. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05 i 16/07 - dalje ZS) ponovno se utvrđuju pretpostavke za pružanje zaštite zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Ovo iz razloga što svrha postupka za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku ne leži samo u utvrđenju da je stranci povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i određivanju primjerene naknade, već je svrha tog postupka i u što bržem okončanju postupka u odnosu na kojeg je utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku.

U protivnom, samo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i određivanje primjerene naknade zbog učinjene povrede, bez nastojanja da se postupak, čijim vođenjem je već povrijeđeno pravo stranke na suđenje u razumnom roku, čim prije okonča, ne bi u potpunosti ostvarilo svrhu i cilj zaštite prava na suđenjem u razumnom roku predviđenih odredbama čl. 4., 27 i 28. ZS.

U tom smislu, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno pristupio problematici konkretne pravne stvari i stoga, pravilno odredio tijek razmatranja pravno relevantnog razdoblja (od dana donošenja presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu od 19. prosinca 2002. do dana donošenja odluke o zahtjevu predlagatelja za zaštitom prava na suđenje u razumnom roku), uzevši pri tome slijedeće odlučne okolnosti:

- da u trenutku podnošenja zahtjeva predlagatelja za zaštitom prava na suđenje u razumnom roku, predmetni parnični postupak (P-587/06) pred Općinskim sudom u Požegi nije pravomoćno okončan

- da niti nakon donošenja presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu od 19. prosinca 2002. niti nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. broja U-IIIA-2313/01 od 3. ožujka 2005. kojom je u odnosu na vođenje predmetnog parničnog postupka utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku i ostavljen rok od 6 mjeseci od dana objave te odluke u Narodnim novinama Općinskom sudu u Požegi za donošenje odluke, općinski sud nije postupio sukladno odluci Ustavnog suda i donio odluku u predmetnom parničnom postupku u roku koji mu je odredio Ustavni sud. Obzirom na navedene relevantne okolnosti konkretnog slučaja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je daljnjim nesavjesnim i neučinkovitim vođenjem postupka od strane Općinskog suda u Požegi povrijeđeno pravo predlagatelja na suđenje u razumnom roku, a prema gore izloženom stajalištu, određivanjem roka za donošenje odluke i određivanjem primjerene naknade (za novo pravno relevantno razdoblje) ostvarena je svrha (smisao) postupaka kojima se štiti pravo na suđenje u razumnom roku.

Činjenica da je presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu od 19. prosinca 2002. utvrđena (i isplaćena) predlagatelju primjerena naknada za pravno relevantno razdoblje utvrđeno u toj odluci, može značiti samo to da je predlagatelj obeštećen za povredu svog prava na suđenje u razumnom roku samo za to razdoblje, a ne i za razdoblje nakon toga u kojem je došlo do nove povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Na koncu, ocjena je ovog suda, a uzevši u obzir gore navedeno, da je i prilikom odlučivanja o visini primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u pravilnoj primijeni materijalnog prava (čl. 28 ZS) predlagatelju pravilno određen iznos od 6.000,00 kn na ime primjerene naknade, budući navedeni iznos i po mišljenju ovog suda, predstavlja primjerenu naknadu s obzirom sve navedene relevantne okolnosti konkretnog slučaja.

Iz navedenih je razloga, a kako žalbeni navodi protustranke nisu doveli u pitanje zakonitost pobijanog prvostupanjskog rješenja, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, u vezi sa pravnim pravilom iz paragrafa 21. bivšeg Zakona o sudskom izvanparničnom postupku, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941 godine ("Narodne novine", broj 73/91), valjalo odbiti žalbu protustranke kao neosnovanu te riješiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 5. lipnja 2007.

Sutkinja:

Davorka Lukanović Ivanišević, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti ustavna tužba.

Dna:

- spis vratiti Županijskom sudu u Požegi sa četiri otpravka drugostupanjskog rješenja