Kžm-39/2006 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 39/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak- Bosanac, Senke Klarić-Baranović, mr. sc. Branka Brkića i Dragana Poljaka, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. I., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženika i državnog odvjetnika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. svibnja 2006., br. Kmp-38/05, u sjednici održanoj 23. svibnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. A. I. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. A. I. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, a primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. d. KZ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je kaznu po čl. 63. st. 1. KZ uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 1. do 30. listopada 2003., te od 24. studenog 2003. do 22. ožujka 2004.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju M. K., odvjetniku iz Č. iz žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili podredno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

Državni odvjetnik žali se zbog žalbene osnove odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, od izrečene po prvostupanjskom sudu.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku ZKP) predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, te postupi sukladno njegovom prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ponavlja svoju obranu s glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, dajući svoju verziju događanja sadržanu u tvrdnji da su od strane supruga oštećenice, J. R. uslijedile prijetnje puškom, koji je te svoje prijetnje realizirao na način da je otišao u kuću po pušku, a tek kada se s tom puškom pojavio na ulici, optuženik je poduzeo vožnju u namjeri izlaska iz dvorišta na sporedni put (te potom na javnu prometnicu). S. obzirom na to smatra da je za njega postojala objektivna opasnost po njegov život pa ju je na taj način i jedino mogao otkloniti.

O drugoj važnoj činjenici također ponavlja svoju obranu iz prethodnog postupka tvrdnjom da oštećenicu nije vidio u trenutku poduzimanja vožnje, i napuštanja dvorišta, jer se zbog ponašanje njenog supruga nalazio u stanju panike i šoka.

Zbog toga smatra da nije počinio odnosno teško kazneno djelo, već se u njegovom ponašanju stječu samo obilježja nekog drugog blažeg kaznenog djela, ne navodeći kojeg. Suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je u svemu pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne i važne činjenice vezane za ostvarivanje zakonskog obilježja kaznenog djela iz čl. 90. KZ, te pritom ispravno našao da je optuženik u trenutku kada mu je ošt. R. R. bila okrenutom licem prema prednjem vjetrobranskom staklu s lijeve strane, vozilom krenuo prema naprijed, iako je kroz vjetrobransko staklo vidio da se oštećenica drži rukama za brisač i antenu, potom nastavio vožnju bez zaustavljanja, pa čak i ubrzao kretanje vozila do brzine od 23,1 km/h, a do smrtne posljedice došlo je uslijed pada oštećenice na asfaltnu površinu, kako to proizlazi iz provedenog sudsko-medicinskog vještačenja.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda naprijed izložena odlučna činjenica u cijelosti je utvrđena provedenom djelomičnom rekonstrukcijom događaja na mjestu događaja, uz sudjelovanje prometno-tehničkog vještaka. Iz nalaza i mišljenja, kao i dopune mišljenja prometno-tehničkog vještaka proizlazi da je vozilo optuženika iz dvorišta krenulo u trenutku kada se oštećenica lijevom rukom držala za desni brisač stakla, a desnom rukom za vanjsku radio antenu. Gurajući je tako ispred sebe, a pri kretanju vozila i pri ubrzanju, u času kada je vozilo doseglo brzinu od 10 km/h, oštećenica je pala pred prednji lijevi dio vozila. Daljnjim ubrzanjem kretanja vozila do brzine od 23,1 km/h optuženik je vukao oštećenicu po asfaltu još 10 metara.

Stoga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenično je stanje u odnosu na naprijed navedenu odlučnu činjenicu utvrđeno u svemu pravilno i potpuno. Pritom sud prvog stupnja prihvaća temeljni zaključak prometno-tehničkog vještaka da do smrtne posljedice sigurno ne bi došlo da optuženik nije naglo ubrzao kretanje vozila, pri izlasku iz dvorišta oštećenice.

Za daljnju pravilnu ocjenu činjeničnog pitanja, bitan je zaključak prometnog vještaka o mogućnosti uočavanja oštećenice na putu na kojem se vozilo kretalo, pri čemu je vještak jasan u tvrdnji da je optuženik sigurno morao vidjeti oštećenicu jer se nalazila točno ispred njega, glavom približno u sredini visine prednjeg vjetrobranskog stakla.

Ovo činjenično utvrđenje proizlazi, i iz iskaza svjedoka M. O., koji je u dvorište oštećenice došao zajedno s optuženikom, a potom promatrao događaj na udaljenosti od oko 50 m od ulaza u dvorište oštećenice. S te pozicije jasno je uočio da se oštećenica drži za brisač i antenu automobila u trenutku kada je optuženik krenuo vozilom iz njenog dvorišta. To je bilo i razlogom da je mahnuo optuženiku i zatražio od njega da stane. Ono bitno što proizlazi iz svjedočkog iskaza svjedoka M. O., odnosi se na podatak da je već u trenutku kretanja vozila čuo da je optuženik upozoravao oštećenicu da mu se skine s auta.

Istovremeno, iz svjedočkog iskaza svjedoka F. Đ. (radi se o nepristranom svjedoku i neposrednom očevicu događaja), proizlazi da je uočio u trenutku izlaska vozila optuženika iz dvorišta R., da J. R. i njegova žena stoje ispred bijelog kombija, što istovremeno ukazuje da u onom dijelu kada tvrdi da je cijelo vrijeme bio zaokupljen nije istinita obrana optuženika

ponašanjem supruga oštećenice J. R. koji je kroz to vrijeme otišao u kuću, te se vratio sa oružjem.

Sud prvog stupnja o toj važnoj činjenici ispravno zaključuje, kada navodi da je možda i postojala prijetnja oružjem od strane svjedoka J. R. (dva dana iza događaja policija od supruga oštećenice oduzela zračnu pušku), međutim u inkriminiranom događaju to oružje nije uporabljeno po suprugu oštećenice.

Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opisane žalbene tvrdnje žalitelja nisu osnovane, niti one dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o stanju svijesti i volje optuženika u vrijeme počinjenja djela, pri čemu je optuženik opisanim načinom vožnje uz dodavanje brzine, u trenutku kada je uočio da mu se oštećenica drži lijevom rukom za desni brisač stakla, a desnom rukom za vanjsku radio antenu, nastavio vožnju sve do brzine od 23/1 km/h, čime je očito bio svjestan mogućnosti nastupanja smrtne posljedice, na koju je pristao. Obzirom na naprijed izloženo sud prvog stupnja je u svemu pravilno utvrdio činjenično stanje, a u odnosu na inkriminirano ponašanje optuženika primijenjen je kazneni zakon koji se jedino mogao primijeniti u odredbi čl. 90. KZ.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona.

Obrazlažući žalbenu osnovu odluke o kazni, žalba nalazi da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, a posebno vrlo veliki doprinos oštećenice kaznenom djelu (zbog njenog prijevarnog načina postupanja kojim je namamila optuženika da dođe u njeno dvorište, kao i njene prisutne alkoholiziranosti), zbog čega smatra da bi se i blažom kaznom postigla svrha kažnjavanja. Istovremeno nalazi da je otegotna okolnost glede napuštanja mjesta događaja precijenjena, s obzirom na prilike koje su postojale, te činjenicu koju prihvaća i sud prvog stupnja da je u najmanju ruku postojala verbalna prijetnja supruga oštećenice.

Državni odvjetnik žaleći se iz iste žalbene osnove nalazi, da unatoč postojanja brojnih olakotnih okolnosti na strani optuženika, upravo zbog ponašanja optuženika jedna osoba izgubila život, što je trebalo biti odlučujuće kod odmjere kazne optuženiku.

Pri ocjeni kaznenopravne odgovornosti optuženika, sud prvog stupnja je svim utvrđenim olakotnim okolnostima, a posebno znatnom doprinosu oštećenice učinu djela (u vidu njenog prijevarnog ponašanja, kao i njene prisutne alkoholiziranosti), te utvrđenog statusa mlađe punoljetne osobe, te s tim u svezi, kako to ispravno nalazi i sud prvog stupnja nedovoljnog životnog i vozačkog iskustva, kao i njegove ranije neosuđivanosti, obiteljskih prilika kao i same činjenice da je sada otac već troje djece o kojima vodi brigu i koju uzdržava svojim radom, ispravno dao značaj posebno izraženih olakotnih okolnosti.

U tom sklopu nadalje ispravno je cijenjeno kao otegotno ponašanje optuženika nakon događaja, koji napušta mjesto događaja a imao je osobnog saznanja, kao i saznanja iz iskaza svjedoka M. O. da je oštećenica pala pod vozilo.

Stoga, i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve tako naprijed utvrđene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema optuženiku, primjenom odredaba o ublažavanju kazne izreći kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te mu u istu uračunati vrijeme provedeno u pritvor, jer će se i tako izrečenom kaznom zatvora moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 6. u svezi s čl. 50. KZ.

Iz tih razloga nisu osnovane ni žalbe optuženika, te državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, jer okolnosti koje navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi, sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio.

S obzirom na sve naprijed izloženo presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 23. svibnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Melita Božičević-Grbić, v.r.