Supreme Court reverses lower courts for misapplying labor law regarding teacher's absence justification.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal against a final judgment that terminated the teacher's employment due to unexcused absence. While the lower courts applied a law requiring termination after one day of absence, the Supreme Court found the prosecutor failed to prove she was required to work on the specific date in question. The court ruled that the prosecutor's absence was justified because she was waiting for a school council meeting notice, thereby overturning the lower courts' decision on the merits.
Legislator headnote
AI generatedUredba o radnim odnosima i drugom; Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa: The termination of employment for unexcused absence requires proof that the employee was actually required to perform duties on the specific date; mere absence without a valid reason does not automatically justify termination if the employee was waiting for a necessary notification.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1506/1997-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. J. iz Z., koju zastupa M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženice Osnovne škole "Antun Mihanović" iz Zagreba, koju zastupa ravnateljica B. N., radi zaštite prava iz radnog odnosa, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 4. veljače 1997. godine, br. Gž 7383/95-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 1995. godine, br. Pr 1490/94, u sjednici održanoj dana 16. rujna 1999. godine,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 4. veljače 1997. godine, br. Gž 7383/95-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 1995. godine, br. Pr 1490/94 i sudi:
Poništava se odluka tuženice od 31. kolovoza 1992. godine, br. Kl: 003-06/92-01-31, ur.br. 251-380- 133-92-1, kojom je tužiteljici prestao radni odnos danom 27. kolovoza 1992. godine, pa je tuženica dužna vratiti tužiteljicu na ranije poslove i radne zadatke učitelja razredne nastave, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn (tritisuće kuna), sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi odluka tuženice pobliže označena u izreci te presude, te da je ova dužna vratiti ju na poslove i radne zadatke koje je do tada obavljala.
Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženica nije odgovorila na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.
Revizija je osnovana.
Tužiteljica je zahtjevom svoje tužbe tražila da sud utvrdi nezakonitim rješenje tuženice kojim je njoj prestao radni odnos bez njezine suglasnosti zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce (čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa), i to za razdoblje od 20. do 26. kolovoza 1992. godine.
U vrijeme donošenja osporenog rješenja bila je na snazi Uredba o radnim odnosima i drugom ("Narodne novine", broj 55/91), po kojoj u slučaju neopravdanog izostanka s posla prema tumačenju sudske prakse (čl. 7. st. 2. te Uredbe) radni odnos prestaje u slučaju kada je radnik neopravdano izostao s posla jedan dan.
Odredbe te Uredbe treba primijeniti u razrješenju ovoga spora, a ne prije navedenu odredbu Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kao što su primijenili sudovi nižega stupnja.
Sud prvog stupnja je utvrdio da je temeljem dodatnih uputa o svršetku školske godine 1991/92. i u početku školske godine 1992/93. Ministarstvo prosvjete, kulture i športa, te zaključka sjednice učiteljskog vijeća tuženice od 25. lipnja 1992. godine postojala obveza svih nastavnika, pa tako i tužiteljice, da budu prisutni u školi počevši od 20. kolovoza 1992. godine.
Taj sud je također utvrdio da tužiteljica nije bila prisutna u školi u razdoblju od 20. kolovoza do zaključno 26. kolovoza 1992. godine, a svoj izostanak da nije opravdala. Stoga su sudovi nižega stupnja ocijenili da je ona doista neopravdano izostala s posla pet radnih dana uzastopce, te da je zato tužiteljica zakonito postupila kada je odlučila da tužiteljici prestaje radni odnos, pa su stoga tužbeni zahtjev smatrali neosnovanim.
Iz utvrđenih činjenica međutim proizlazi da u navedenom razdobolju dakle i dana 20. kolovoza 1992. godine, koji je odlučan za ovaj spor, nastavnici razredne nastave, u koje spada tužiteljica, su u stvari čekali obavijest kada će se održati sjednica nastavničkog vijeća, koja je po utvrđenju suda prvoga stupnja održana 26. odnosno 27. kolovoza te godine, i na koju je tužiteljica došla.
Na to posebno ukazuje i iskaz svjedokinje B.N., ravnateljice tuženika (list 18), kao i drugih ispitanih svjedoka, a koja svjedokinja je među ostalim izjavila, da od 32 nastavnika razredne nastave odnosno svih učitelja, 10 učitelja razredne nastave nije u spornom periodu dolazilo na rad, ali su ispričali svoj nedolazak, a tužiteljica da to nije učinila. Navela je dalje, da su se ti nastavnici javili tek 20. kolovoza 1992. godine i ispričali
se, a ona da ih je obavijestila da su stigli napuci za rad u narednoj školskoj godini, te da su obavezni radi toga pojaviti se za nekoliko dana, tj. u ponedjeljak.
Iz daljnjih podataka u spisu proizlazi da se učenica S.B., koju je po utvrđenju suda prvoga stupnja trebala tužiteljica ispitati, prijavila za polaganje razrednog ispita tek 26. kolovoza 1992. godine, time da je ispit proveden 31. kolovoza te godine od strane drugog nastavnika, jer je tada već radni odnos tužiteljice prestao temeljem osporenog rješenja.
Dakle, taj ispit je tužiteljica trebala provesti najranije 27. kolovoza 1992. godine, kada je ona bila prisutna u školi, a kada joj je već radni odnos prestao temeljem navedenog rješenja, pa se ne može govoriti o radnoj obvezi tužiteljice u kritično vrijeme.
Prema tome iz utvrđenih činjenica ne proizlazi zaključak da je tužiteljica upitnoga dana trebala obaviti bilo kakav posao kod tuženika, odnosno te činjenice ne ukazuju na to da je njezino prisustvo za razliku od drugih nastavnika razredne nastave bilo toga dana potrebno. Stoga u slučaju da se javila ravnateljici, ova bi joj priopćila da i dalje čeka obavijest o danu održavanja sjednice nastavničkog vijeća.
Zato u opisanoj situaciji ne može se smatrati da je tužiteljica navedenog dana neopravdano izostala s posla, pa da zato postoji razlog za prestanak njezinog radnog odnosa.
Takvim izostankom, naime, ne može se smatrati propuštanje obveze da se ona interesira kada će se održati sjednica nastavničkog vijeća, za koju obvezu sudovi nižega stupnja smatraju utvrđenim da ju je ona doista propustila, to više što je na sjednicu, kada se ova održavala tužiteljica došla.
Moglo bi se govoriti o nediscipliniranom ponašanju tužiteljice u službi, što je po utvrđenju suda prvoga stupnja bila pojava i kod drugih nastavnika tuženika, ali u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 7. st. 2. navedene Uredbe, kada bi tužiteljici trebao prestati radni odnos. Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju tužiteljice kao osnovanu trebalo prihvatiti, preinačiti presude obaju sudova nižega stupnja i tužbeni zahtjev usvojiti (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku).
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
U Zagrebu, 16. rujna 1999.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.