Rev-3278/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3278/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O. iz K. B., Š., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika poduzeća F. d.d. Z., radi poništenja otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. rujna 1998. godine posl. br. Gž-7218/97-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. travnja 1997. godine br. Pr-2840/96, u sjednici održanoj dana 26. travnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi otkaz ugovora o radu od 7. listopada 1996. godine te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos na poslove portira i da mu plati naknadu u visini izgubljene plaće od dana 1. listopada 1996. godine do ponovnog stupanja tužitelja na rad, kao i da mu nadoknadi parnični trošak. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži njegovo vraćanje na posao privremeno do okončanja spora.

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda i rješenje suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se revizija prihvati i preinače pobijane presude, a podredno da se one ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju tuženika predlažući da se revizija kao neosnovana odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) u postupku drugostupanjskog suda. Odredbom iz čl. 375. st. 1. ZPP naime, propisana je obveza drugostupanjskog suda da ocijeni žalbene razloge, ali one od odlučnog značenja za presuđenje. To je drugostupanjski sud učinio, jer nije prihvatio žalbene navode kojima su se pobijala upravo ona utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je drugostupanjski sud prihvatio kao odlučna za ovo presuđenje.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, prvostupanjski je sud utvrdio, a drugostupanjski prihvatio utvrđenja da je tuženik dana 20. rujna 1996. godine donio Pravilnik o izmjeni Pravilnika o unutarnjoj organizciji poslovnih funkcija, a koji je stupio na snagu 28. rujna 1996. godine kojim su ukinuti poslovi zaštite unutar službe kadrovskih i općih poslova, a koji se odnose na poslove čuvanja i zaštite imovine. Utvrđeno je da je upravo temeljem tih izmjena tuženik donio dana 23. rujna 1996. godine Program zbrinjavanja viška zaposlenika, budući da je ocijenjeno da je gospodarski i tehnički svrsishodnije povjeriti obavljanje ovih poslova specijaliziranoj tvrtki, tj.

Z. Predmetnim Programom utvrđena je lista od osam zaposlenika koji su višak zbog poslovno uvjetovanih razloga, a na kojoj se listi nalazio i tužitelj, jer su ukinuta radna mjesta glavnog portira, portira i vatrogasaca. Odlučeno je Programom da bi se iskazani višak zaposlenika riješio na način da se ponudi zaposlenje na istim ili sličnim poslovima ovim zaposlenicima u tvrtki Z., a sukladno zaključenom ugovoru između te tvrtke i tuženika, a u protivnom da bi se išlo na otkaz ugovora o radu. Utvrđeno je da je navedeni Program zbrinjavanja viška zaposlenika dostavljen uredno sindikalnom povjereniku dana 20. rujna 1996. godine na koje se ovaj očitovao navodeći da nema primjedbi i da je suglasan s predloženim načinom zbrinjavanja viška zaposlenika odnosno s namjeravanim otkazima, ako zaposlenici koji su višak ne prihvate posao u Z.

Utvrđeno je da je tuženik Program zbrinjavanja viška zaposlenika dostavio Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Područnoj službi Z., koja je svojim dopisom od 30. rujna 1996. godine navela da nema primjedbi. Utvrđeno je da je dana 24. rujna 1996. godine održan sastanak sa zaposlenicima na poslovima čuvanja i zaštite imovine kod tuženika, kojom prilikom su isti upoznati sa sadržajem Programa zbrinjavanja viška zaposlenika i posljedicama neprihvaćanja zaposlenja na istim ili sličnim poslovima u tvrtki Z. Tada su svi nazočni zaposlenici na poslovima portira i vatrogasaca, pa dakle i tužitelj, odbili prihvatiti ponuđeno rješenje njihova zaposlenja, o čemu je sačinjena i obavijest dana 25. rujna 1996. godine.

Zato je dana 7. listopada 1996. godine, kako je utvrđeno, tuženik donio odluku kojom tužitelju otkazuje ugovor o radu od 28. ožujka 1996. godine, a zbog organizacijsko-gospodarskih razloga. Utvrđeno je i to da je tvrtka Z. obavljala poslove čuvara i to na parkiralištu i u krugu tvornice već unazad osam godina kod tuženika, a koja je bila angažirana nakon odlaska određenih zaposlenika u mirovinu, jer se nisu zapošljavali novi.

Slijedom tih utvrđenja tako proizlazi da je tuženik poštujući zakonsku regulativu bio ovlašten po čl. 106. st. 1. al. 1. Zakona o radu ("NN" br. 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR) tužitelju otkazati ugovor o radu. Samim time nije se ogriješio o obveze iz čl. 106. st. 3., čl. 113. st. 1. toč. 7., čl. 117, 119, 120. i čl. 145. ZR- a. Posebno se nije ogriješio niti o ograničenja iz čl. 106. st. 8. ZR-a.

Tuženik je tako bio ovlašten zaštitarsku službu reorganizirati tako što je ukinuo poslove unutar službe kadrovskih i općih poslova o čemu donosi i Pravilnik o izmjeni Pravilnika o unutarnjoj organizaciji poslovnih funkcija, jer je to njegovo ovlaštenje da organizacijski ustroji promjene radi ostvarivanja ekonomičnog i racionalnog gospodarenja. Ukidanjem poslova na kojima je radio i tužitelj, tuženik je smanjio troškove poslovanja. Naime, zaštitarska služba pod povoljnijim uvjetima i cijenama obavlja poslove čuvanja i zaštite, uključujući i protupožarnu zaštitu, a kako to proizlazi iz nižestupanjskih utvrđenja. Istovremeno je i tužitelju osigurao zaposlenje kod drugog poslodavca te iste zaštitarske službe, ali ovo zaposlenje tužitelj nije prihvatio. Da je ponuda rješenja radnopravnog statusa egzistirala proizlazi i iz Programa rješavanja viška zaposlenika tuženika.

Samim time, pravilno su tako nižestupanjski sudovi postupili našavši tužbeni zahtjev za poništaj odluke ugovora o radu neosnovanim i odbili ga. Utoliko nema značaja nepravomoćno odlučivanje sudova po tužbama ostalih zaposlenika tuženika na koja se tužitelj poziva revizijom.

Valjalo je zato reviziju u svemu kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. travnja 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.