Revt-373/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 373/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d., OIB …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. i partneri, Z., protiv tuženika H. A. d.o.o., OIB …, Z., radi poništenja odluke arbitražnog suda, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-4340/2016-2 od 12. travnja 2017., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu poslovni broj P-1177/16 od 13. svibnja 2016., u sjednici dana 12. prosinca 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-4340/2016-2 od 12. travnja 2017. se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu rješenjem poslovni broj P-1177/16 od 13. svibnja 2016. odbacio je tužbu kojom je tužitelj tražio poništaj Zaključka Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori poslovni broj AS-P-2013/10, a koji zaključak glasi:

„1. Tužba tužitelja V. d.d. Z., radi ispate iznosa od 31.082.687 kuna i 67 lipa, podnesena Stalnom izbranom sudištu 17. travnja 2013. se odbacuje.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog arbitražnog postupka u iznosu od kuna (uključujući PDV) 3.313.253,63.“

Tužba za poništaj zaključka je dobačena pozivom na odredbu čl. 36. st. 1. i čl. 2. st. 1. t. 8. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01; dalje: ZA) uz obrazloženje da se tužba radi poništenja odluke arbitražnog suda može podnijeti samo protiv pravorijeka kojim se odlučuje o biti spora, a ne i radi poništenja zaključka kojim je odlučeno o procesnom pitanju. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-4340/2016-2 od 12. travnja 2017. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

Obrazloženje drugostupanjskog suda se temelji na slijedećem pravnom shvaćanju:

„Odredbom čl. 30. ZA-a propisano je da, ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, arbitražni sud može donositi djelomične pravorijeke i međupravorijeke. Djelomični pravorijek smatra se samostalnim pravorijekom. Istom zakonskom odredbom propisan je oblik, valjanost i način dostave pravorijeka.

Odredba čl. 36. st. 1. ZA-a propisuje da se protiv pravorijeka arbitražnog suda može podnijeti tužba za poništaj u skladu s odredbama tog članka. Međupravorijek se može pobijati samo tužbom za poništaj podnesenom protiv pravorijeka kojim je okončan postupak o zahtjevu u povodu kojeg je on donesen. Protiv pravorijeka nisu dopuštena druga pravna sredstva sudu. Odredba čl. 2. st. 1. t. 8. ZA-a propisuje da je pravorijek odluka arbitražnog suda o biti spora.

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i donio odluku kojom je odbacio tužbu kao nedopuštenu budući da se tužba za poništenje odluke arbitražnog suda može podnijeti samo protiv pravorijeka, odluke o biti spora, a ne i protiv zaključka, odluke o procesnom pitanju.“

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijanog rješenja te je naznačio pravna pitanja:

„1. Da li je dopušteno podnošenje tužbe za poništaj odluke Arbitražnog suda koja je naznačena kao „Zaključak“, a kojom je okončan arbitražni postupak?

2. Da li je dopušteno podnošenje tužbe za poništaj odluke Arbitražnog suda koja je naznačena kao „Zaključak“, a kojom je Arbitražni sud odlučivao o meritumu spora?“

U reviziji je navedeno da se pitanja odnose na primjenu odredaba čl. 32. i 36. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01), a da su pitanja važna zato što revizijski sud o tim pitanjima još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a radi se o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna niti u odnosu na tužbeni niti protutužbeni zahtjev, a ne radi se o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP (iako se sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 373a ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, tako da je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti, jer naznačena pitanja nisu važna za ujednačavanje sudske prakse u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U odnosu na naznačena pitanja Vrhovni sud RH je već zauzeo pravno shvaćanje i to u rješenju poslovni broj Gž-20/15-2 od 9. rujna 2015., koje shvaćanje glasi:

„Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dopušteno podnijeti tužbu za poništaj pravorijeka iz čl. 36. st. 1. ZA protiv zaključka Arbitražnog suda. Naime, odredbom čl. 36. st. 1. ZA jasno je navedeno da se samo protiv pravorijeka Arbitražnog suda može podnijeti tužba za poništaj, slijedom čega proizlazi da se takva tužba ne može podnijeti protiv zaključka.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da je Arbitražni sud valjano donio zaključak o odbacivanju tužbe tužitelja u dijelu u kojem su tužitelji tražili da Arbitražni sud utvrdi da je postojala tražbina tužitelja prema tuženiku od 411.480,00 EUR-a. Prema odredbi čl. 32. st. 1. toč. 3. ZA, između ostalog, propisano je da se zaključkom Arbitražnog suda okončava postupak kad Arbitražni sud nađe da nastavak postupka iz nekog drugog razloga osim onih iz čl. 32. st. toč. 1. i 2. ZA je postao nepotreban ili nemoguć. Arbitražni sud pravilno je zaključio da zahtjev tužitelja na utvrđenje da je postojala određena tražbina tužitelja prema tuženiku nije u skladu s odredbom čl. 187. st. 1. ZPP, jer je tom odredbom predviđeno da se tužbom na utvrđenje može tražiti utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stoga zahtjev tužitelja da se utvrdi da je postojala određena tražbina pravilno je Arbitražni sud ocijenio kao razlog koji opravdava donošenje zaključka o odbacivanju tužbe, a sve sukladno odredbi čl. 32. st. 1. toč. 3. ZA.

Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je u cijelosti pravilno primijenio odredbe čl. 32. st. 1. toč. 3. i čl. 36. st. 1. ZA, slijedom čega nije osnovana niti žalba tužitelja u odnosu na pogrešnu primjenu navedenih odredbi ZA.“

Usporedbom pravnog shvaćanja na kojemu se temelji obrazloženje pobijanog rješenja i pravnog shvaćanja na kojemu se temelji obrazloženje rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Gž-20/15-2 od 9. rujna 2015., ovaj sud je utvrdio da nema razlike u pravnom shvaćanju u odnosu na pobijano rješenje. Tužitelj u svojoj reviziji nije naveo posebne razloge zbog kojih bi trebalo ujednačiti sudsku praksu, jer niti ne tvrdi da postoji različita praksa u primjeni odredaba čl. 32. st. 1. u vezi s čl. 36. st. 1. ZA.

Vijeće revizijskog suda je pri donošenju ocjene o dopuštenosti revizije imalo na umu i Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-669/2003 od 27. listopada 2004. (dalje: Odluka) kojim je Ustavni sud riješio:

„I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se zaključak Arbitražnog suda Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Z., broj: IS-P-2002/16 od 20. studenoga 2002. godine te se predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".“

U obrazloženju Odluke je navedeno stajalište koje glasi:

„Ustavni sud smatra da je obrazloženje odluke, kojom se domaće tijelo oglašava nenadležnim, iznimno važno s aspekta zaštite ustavnih prava stranaka u postupku. Stoga je, zbog bitnih nedostataka u obrazloženju osporenog zaključka, Ustavni sud utvrdio da je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, prema kojemu svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama jer je osporenim zaključkom podnositelju onemogućen pristup sudu na području Republike Hrvatske, a da za to nisu dani valjano obrazloženi razlozi, ocjenjujući ih s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja.“

U odnosu na okolnosti koje su prethodile takov odluci je navedeno:

-„...da je donošenju osporenog zaključka prethodilo rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1519/00 od 5. ožujka 2002. godine, ... pa se Trgovački sud u Zagrebu, prihvaćajući prigovor prvotuženika da je za rješavanje spora među strankama ugovorena nadležnost Arbitražnog suda u Zagrebu, oglasio nenadležnim i odbacio tužbu.

- da je osporeni zaključak, kojim se Arbitražni sud u Zagrebu oglasio nenadležnim, također donijet nakon što je tuženik prigovorio nadležnosti, ovaj put, Arbitražnog suda u Zagrebu.

-da „Arbitražni sud u Zagrebu osporeni zaključak o svojoj nenadležnosti temelji na odredbi članka 13. Ugovora, koja glasi:Svaki spor koji bi se mogao pojaviti među stranama, a koji ne bi bilo moguće riješiti na prijateljski način, definitivno će rješavati Arbitražni sud sa sjedištem u Zagrebu, Hrvatska, koji se sastoji od tri arbitražna suca koji su imenovani prema propisima Međunarodne trgovačke komore uz primjenu materijalnog Hrvatskog prava.". (...) „Arbitražni sud je utvrdio da arbitražna klauzula iz čl. 13. ugovora ni izravno ni neizravno ne spominje Sudište.“ (...) „Rješavajući u konkretnom slučaju o prigovoru nadležnosti kao o prethodnom pitanju, Arbitražni sud u Zagrebu donio je osporeni zaključak kojim se oglasio nenadležnim i to nakon što se u istom predmetu nenadležnim oglasio i Trgovački sud u Zagrebu.“

Stoga je Ustavni sud RH u navedenom slučaju, kada su se oglasili nenadležnim i Stalno izbrano sudište i Trgovački sud u Zagrebu, te ocijenivši da postoji opasnost da ni jedan sud nije nadležan, iznimno odstupio do svoje prakse u odnosu na to što se smatra pojedinačnim aktom koji se može pobijati ustavnom tužbom, te je prihvaćena ustavna tužba zbog slijedećih razloga:

„Ustavni sud u tom smislu utvrđuje da su podnositelji dovedeni u pravnu situaciju da za odlučivanje o njihovim pravima i obvezama na području Republike Hrvatske nije nadležno nijedno tijelo, a da protiv osporenog zaključka istodobno nemaju pravo isticanja žalbe niti bilo kojeg drugog sredstva pravne zaštite nijednom tijelu državne vlasti u Republici Hrvatskoj.

U takvoj pravnoj situaciji Ustavni sud smatra da je obrazloženje odluke, kojom se domaće tijelo oglašava nenadležnim, iznimno važno s aspekta zaštite ustavnih prava stranaka u postupku. U situaciji, naime, kad postoji pravna mogućnost da nijedno domaće tijelo ne bude nadležno za rješavanje o pravima i obvezama stranaka (kao što je to u slučaju podnositelja ustavne tužbe), a da protiv odluke o nenadležnosti nema pravnog lijeka u domaćem pravnom poretku, obrazloženje odluke o nenadležnosti mora sadržavati sve bitne razloge važne za donošenje takve odluke. Ti razlozi istodobno moraju biti podrobno i racionalno obrazloženi, međusobno nekontradiktorni te moraju sadržavati utvrđenja i stajališta iz kojih nedvojbeno proizlazi nenadležnost konkretnog tijela za rješavanje u pojedinačnom slučaju.“

Vijeće revizijskog suda je, imajući na umu pravno shvaćanje u navedenoj Odluci Ustavnog suda RH, ispitalo dopuštenost revizije u okolnostima konkretnog slučaja, te utvrdilo da u ovom slučaju ne postoje valjani razlozi koji bi ukazivali na potrebu da ovaj sud odstupi od pravnog shvaćanja ranije u donesenom rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gž- 20/15-2 od 9. rujna 2015. Naime u situaciji kad je tužba radi donošenja odluke o meritumu spora podnesena Stalnom izbranom sudištu odbačena zbog preuranjenosti, tužitelju i dalje ostaje mogućnost zaštite svojih prava pred tim sudištem kad se za to ispune procesne pretpostavke.

Nadalje, ovaj sud je ocijenio da drugo pitanje, koje glasi: „Da li je dopušteno podnošenje tužbe za poništaj odluke Arbitražnog suda koja je naznačena kao Zaključak, a kojom je Arbitražni sud odlučivao o meritumu spora?“, nije važno za dopuštenost tužbe za poništaj predmetnog zaključka. Naime Zaključkom Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori poslovni broj AS-P-2013/10, čiji se poništaj traži u ovom postupku, nije odlučeno o meritumu spora, nego o procesnim pretpostavkama (zaprekama) za podnošenje tužbe. Zato se u ovom slučaju ni sadržajno ne radi o tužbi za poništaj pravorijeka, kako tvrdi tužitelj.

Stoga je Vijeće revizijskog suda ocijenilo reviziju nedopuštenom, pa je valjalo odbaciti reviziju po čl. čl. 392.b st. 2. ZPP.

Zagreb, 12. prosinca 2017.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.