I Kž-870/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 870/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Ranka Marijana, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. M., zbog kaznenog djela iz čl. 95. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2003. godine, br. K 102/02, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 2006. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. H. M. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. H. M. zbog kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ, pa je za to kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, u koju kaznu mu se, po čl. 63. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. siječnja 2002. godine do 13. lipnja 2003. godine.

Optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – pištolja, sukladno čl. 80. st. 1. i 3. KZ.

Optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju E. S.-K., odvjetniku iz Z., zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 870/03-3

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen je uz prijedlog da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj nalazi počinjenom povredu kaznenog zakona u pitanju oblika krivnje, naime, žalitelj smatra da je kritične prilike postupao sa nesvjesnim, a ne svjesnim nehajem kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja. Tvrdi se da je optuženik oprezno rukovao pištoljem, te da nije bio svjestan činjenice da se u cijevi pištolja nalazi metak, te da može doći do slučajnog opaljenja. Stoga smatra da je trebalo utvrditi blaži oblik krivnje – nesvjesni nehaj, preinačiti pobijanu presudu i izreći mu blažu kaznu.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud smatra da je sud prvog stupnja, na temelju potpuno i pravilno utvrđenih činjenica, izveo pravilan zaključak o subjektivnoj komponenti učina djela – krivnji, zbog čega u žalbi istaknuta povreda nije počinjena.

Naime, kod nesporno utvrđene činjenice da se optuženik približavao oštećeniku s prstom na obaraču pištolja iako prethodno nije provjerio da li se u cijevi pištolja nalazi metak, za ocjenu razgraničenja oblika krivnje bilo je potrebno odgovoriti na pitanje da li je optuženik to propustio učiniti iako je bio svjestan mogućnosti da do slučajnog opaljenja može doći, pa je lakomisleno smatrao da se to neće dogoditi, ili, pak, on te mogućnosti nije bio svjestan, ali je prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

U odgovoru na to pitanje bitne su slijedeće utvrđene činjenice:

Optuženik je, kako sam navodi, bio u posjedu spornog pištolja ukupno 12 godina, osoba je zrele životne dobi, a to ukazuje da je znao da se radi o tehnički ispravnom pištolju kod kojeg je mehanizam rada takav da se nakon opaljenja metak iz spremnika automatski ubacuje u cijev pištolja. To potvrđuje i balistički vještak navodeći da je pištolj bio spreman za opaljenje neovisno o tome da li se u njemu nalazio spremnik (šaržer) ili ne.

Daljnja relevantna činjenica sastoji su u tome da je nepažnjom optuženika prilikom brisanja pištolja već ranije zgode tj. prije šest godina došlo do nehotičnog ispaljivanja hica iz istog vatrenog oružja kada, srećom, nije bilo štetnih posljedica. Ovaj događaj opisuje sam optuženik u svojoj obrani navodeći da je bio iznenađen opaljenjem i spoznajom da je vlastitom nepažnjom ugrozio svoj tjelesni integritet.

Kod takovog stanja stvari, kada je optuženik, dakle, upoznat sa činjenicom da nepažljivim rukovanjem pištolja može doći do nehotičnog ispaljivanja hica, jer mu se to već jednom i dogodilo, ali on usprkos toga, s prstom na obaraču kreće prema oštećeniku ne provjerivši da li se u cijevi pištolja nalazi metak, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik bio svjestan mogućnosti da ponovno dođe do nehotičnog opaljenja zbog zaostalog metka u cijevi, a time i do ozljeđivanja oštećenika, ali je lakomisleno, s pretjeranim i neopravdanim samopouzdanjem, smatrao da se to neće dogoditi, tj. da će posljedica pravovremeno biti izbjegnuta.

I Kž 870/03-3

Stoga se na strani optuženika, i po ocijeni ovog Vrhovnog suda, radi o postupanju sa svjesnim, a ne nesvjesnim nehajem, kako to tvrdi žalba u želji da se optuženika, posljedicom drugačije utvrđenog oblika krivnje, blaže kazni. Pri tome žalitelj očito polazi od pogrešne pretpostavke da je odnos svjesnog i nesvjesnog nehaja izjednačen s odnosom izravne i neizravne namjere, kao blažeg oblika krivnje. To, međutim, nije uvijek točno, jer počinitelj koji postupa s nesvjesnim nehajem može upravo zato što i ne zapaža opasnost predstavljati veću prijetnju za zaštićeno dobro i zasluživati teži prijekor tj. kaznu od onog koji je te opasnosti svjestan, pa i nešto poduzima da ju smanji. Svakako, zaključak o tome ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

Međutim, blažem kažnjavanju optuženika s tog osnova ovdje nema mjesta, i to ne samo zato što je utvrđeno da je smrt oštećenika skrivio postupajući sa svjesnim nehajem, nego i zato što druge okolnosti relevantne za odluku o kazni to ne opravdavaju.

Prilikom izbora vrste i visine kazne sud prvog stupnja je vodio računa o svim okolnostima, te ih je pravilno cijenio. Naime, treba imati u vidu da je posljedicom lakomislenog ponašanja optuženika jedan obiteljski čovjek, hranitelj, izgubio život bez ikakvog doprinosa sa svoje strane. Zbog toga, neovisno o brojnim olakotnim okolnostima na strani ličnosti optuženika, a to su njegova neosuđivanost, poodmakla životna dob, smanjena ubrojivost, kajanje i činjenica da je smrt oštećenika ujedno i njega teško pogodila, nema uvjeta za izricanje još blaže kazne.

Naime, i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci u svemu primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika. Ta kazna je neophodna da se njome utječe na samog optuženika, ali i na svijest ostalih građana da se klone takvih i sličnih ponašanja.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud pazi u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. siječnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić Baranović, v.r.