Rev-3218/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3218/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.Ž. iz P., G. K. …, koga zastupa I.D. odvjetnik iz P., protiv tuženika S. d.d. P., koga zastupa J.L.-P. odvjetnica iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Požegi od 14. travnja 1994. godine, br. Gž-883/93-2, s kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 14. srpnja 1993. godine, br. P-635/91-19, (st. 1. izreke), na sjednici održanoj dana 26. lipnja 1996. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Požegi od 14. travnja 1994. godine, br. Gž-883/93-2 (presuđujući dio) i presuda Općinskog suda u Požegi od 14. srpnja 1993. godine, br. P- 635/91-19 (st. 1.) i predmet vraća na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Požegi, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 14. travnja 1994. godine br. Gž-883/93-2, potvrdio presudu Općinskog suda u Požegi od 14. srpnja 1993. godine, br. P-635/91-19 (dosuđujući dio st. 1. izreke), s kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju svotu od 16.219,16 kn (16.219.165 HRD) sa zateznom kamatom od 14. srpnja 1993. godine do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 3.000,00 kn (3.000.000 HRD).

Protiv te drugostupanjske presude izjavio je reviziju tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji navodi da tužitelju nikada nikakvim rješenjem direktora nije bio uskraćen rad na dosadašnjem radnom mjestu, te je on i dalje mogao raditi na prodaji robe. Tužitelj je prema tome odbio raditi iako je u više navrata bio pozvan da nastavi raditi. Kroz to vrijeme tuženik je tužitelju isplaćivao zajamčeni osobni dohodak, što je bilo u skladu s tadašnjim propisima. Zbog toga je neosnovan tužiteljev zahtjev da mu bude isplaćene razlika između onoga što je primio i onoga što su primili drugi zaposlenici, koji su radili na radnom mjestu na kakovom je on prije radio. Pored toga sud također nije vodio računa osnovanosti zahtjeva za kamate s obzirom na dospjelost tužitelju dosuđene razlike po pojedinom osnovu. Primanja trgovačkih putnika su se izračunavala nakon što je bilo naplaćeno ono što su oni prodali. Tek po toj naplati dospio je i zahtjev trgovačkih putnika za isplatu po osnovu obavljenog posla. Tužitelj dakle nije uopće radio, pa je neosnovan njegov zahtjev i stim u svezi presuda suda da mu bude isplaćeno onoliko koliko su primili oni trgovački putnici koji su radili. Zbog toga predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje ili da presudu preinači i tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, niti se državni odvjetnik, kojemu je revizija bila dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, dalje ZPP) očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju na koji ovaj sud pazi po slubženoj dužnosti. Da li su ostvrene ostale bitne povrede ZPP iz čl. 354. u svezi s čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. i 399. ovaj sud nije ispitivao, jer razlog za izjavljivanje revizije nisu bitne povrede odredaba ZPP. Revizijski sud takove bitne povrede odredaba ZPP ispituje samo ako je u reviziji izričito navedeno koje su povrede ostvarene i na koji način.

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova ovaj sud je stekao uvjerenje da su nižestupanjski sudovi u primjeni materijalnog prava imali pogrešan pravni pristup. To je izraženo u pravnom motrištu nižestupanjskih sudova da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između primljene svote minimalnog osobnog dohotka i svote, koje su po osnovu zarade primili drugi trgovački putnici, i to već samim time što je tužitelju kroz kritično vrijeme isplaćivan zajamčeni osobni dohodak, a da nije donijeto nikakvo rješenje o promjeni njegovog radnog mjesta, niti je vođen disciplinski ili sličan postupak protiv tužitelja.

Tužbeni zahtjev se odnosi na vremensko razdoblje u 1988. i 1990. godini, a do 11. svibnja 1990. godine bio je na snazi Zakon o radnim odnosima radnika u udruženom radu ("Narodne novine", br. 11/78, 32/82, 49/85, 27/87, i 27/88), čije su odredbe određivale prava i obveze parničnih stranaka u to vrijeme. Nakon toga prava i obveze parničnih stranaka, kao poslodavca i zaposlenika određeni su Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Sl. list" SFRJ, br. 60/89., "Narodne novine", br. 34/91) i Zakonu o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90.). Svoj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da mu je bilo okrnjeno, odnosno oduzeto njegovo pravo na ostvarivanje zarade na način kako je to prije ostvarivao, pored toga što mu nije izvršena isplata za vrijeme kada je radio. Zbog toga se postavlja pitanje da li je tužitelj tražio zaštitu svoga prava u smislu čl. 79. do čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno odgovarajućih odredbi Zakona o radnim odnosima.

Na pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava izraženog u odlukama nižestupanjskih sudova upućuje i izraženo pravno motrište "da trgovački predstavnici mogu potraživati svoju ugovornu naknadu samo na temelju ostvarene realizacije svojih trgovačkih ugovora", te da "trgovački predstavnik svojim djelovanjem ne može diktirati politiku poduzeća i utjecati na to kome će roba koju proizvodi poduzeće biti prodana", što je osnovano, zaključivanje. Takav pristup nužno postavlja pitanje zašto tužitelj i dalje nije obavljao posao trgovačkog putnika, odnosno da li mu to tuženik nije dozvolio ili tužitelj to nije htio i zbog čega.

Budući da tužbeni zahtjev sadrži i zahtjev za isplatu zateznih kamata odlučno je vrijeme dospjelosti, a na to ima utjecaj način odnosno vrijeme izračunavanja ostvarenja posla trgovačkog putnika, odnosno prava iz tog posla, koja pripadaju trgovačkom putniku u odnosu na zaradu.

Prema tome zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudova u primjeni materijalnog prava u odnosu na prava i obveze parničnih stranaka činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo presude nižestupanjskih sudova u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje. U ponovnom postuku imajući u vidu čl. 7. i 8. ZPP prvostupanjski sud će utvrditi sve odlučne činjenice za donošenje na zakonu osnovane odluke u ovoj pravnoj stvari. Kod toga će imati u vidu gornje primjedbe.

U Zagrebu, 26. lipnja 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.