I Kž-323/1999-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-323/1999-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. C. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama optuženika M. C. i B. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 22. listopada 1998. godine broj K-8/98, u sjednici održanoj 21. prosinca 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe okr. M.C. i opt. B.J. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Šibeniku, presudom od 22. listopada 1998. godine broj K-8/98, na temelju čl. 460. st. 2. ZKP utvrdio je da je okr. M.C., u stanju neubrojivosti, počinila kazneno djelo protiv imovine, razbojništvo iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1. KZ, a optuženici B.J. i I.T. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1. KZ i na temelju istog zakonskog propisa osuđeni su na kazne zatvora, i to: opt. B.J. u trajanju od dvije godine i šest mjeseci a opt. I.T. u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ opt. B.J. se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. ožujka 1998. godine, pa nadalje, a opt. I.T. od 3. ožujka 1998. godine do 23. listopada 1998. godine.

Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. ZKP prema opt. B.J. izriče se sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkoholizma.

Na temelju čl. 132. st. 2. ZKP oštećenici se sa svojim imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućuju na građansku parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženici se oslobađaju dužnosti naknade troškova kaznenog postupka i isti padaju na teret proračunskih sredstava Županijskog suda u Šibeniku.

Rješenjem je odlučeno, na temelju čl. 460. st. 2. ZKP, da se okr. M.C. upućuje sudu nadležnom prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Protiv te presude žali se okr. M.C. po branitelju I.G., odvjetniku iz Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Optuženik B.J. žali se po branitelju A.G., odvjetnici iz Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne blaža kazna. U žalbi podnesenoj osobno optuženik predlaže da mu se izrekne blaža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 10. lipnja 1999. godine broj DOKŽ-651/99 predložio je da se žalbe odbiju kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. B.J. navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Pri tome navodi da iz činjeničnog opisa proizlazi da su se udružili opt. J. i T., a da bi bio ostvaren kvalifikatorni oblik kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ potrebno je da su se udružile najmanje tri osobe, kako je grupa definirana u kaznenom zakonu, u čemu nalazi proturječnost i nerazumljivost izreke. Nadalje, proturječnost izreke razlozima presude vidi u utvrđenju suda da je prethodni dogovor ostvaren i sa okr. M.C., za koju je ujedno utvrđeno i da je neubrojiva osoba.

Za razliku od žalitelja, sud drugog stupnja ne nalazi da bi bila ostvarena postupovna povreda na koju ukazuje.

Naime, iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje su optuženici J. i T. proglašeni krivima nedvojbeno proizlazi da su prethodni dogovor ostvarili sa okr. C. za koju je utvrđeno da je to isto djelo počinila u stanju neubrojivosti, uslijed čega je istovremeno riješeno da se predmet uputi nadležnom županijskom sudu prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Izdvajanje odluke u odnosu na okr. C. u posebni dio izreke pobijane presude doveo je na prvi pogled do nejasnoća u izreci, u odnosu na ostale optuženike, ali kada se pažljivo pročita cijela izreka za zaključiti je da su djelo ostvarili zajedno s okr. C., po prethodnom dogovoru, kako to proizlazi i iz obrazloženja presude suda prvog stupnja.

Nije u pravu opt. J. kada ističe da se sa neubrojivom osobom nije mogao ostvariti prethodni dogovor, budući da i kod neubrojive osobe postoji voljni elemenat, kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, ali uslijed svog biopsihološkog stanja, u konkretnom slučaju, trajne duševne bolesti, paranoidne psihoze, ta osoba nije bila sposobna za rasuđivanje i odlučivanje kao zdrava, prosječna osoba odnosno nije bila sposobna za krivnju, jer je ubrojivost pretpostavka za krivnju.

Stoga nije osnovana žalba opt. J. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka kao niti žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u tom pravcu.

Naime, protivno žalbenim navodima okrivljenica je bila sposobna ostvariti dogovor sa ostalim optuženicima, što proizlazi iz objektivno utvrđenih okolnosti, da su krenuli iz njezine kuće, jer jedino je okrivljenica znala put, da su navukli maskirne odore i pletene kape sa prorezima za oči, da opt. J. nosi sa sobom automatsku pušku kojom prijeti oštećenicima, ispaljujući hitac, a nakon što su nasilno otvorili vrata kuće, udaraju oštećenika, pretražuju kuću, uzimaju pronađeni novac i druge stvari, te janjce, djelujući zajedno.

Iz navedenog sud prvog stupnja osnovano zaključuje o subjektivnom odnosu počinitelja prema djelu, nalazeći, protivno žalbenim navodima opt. J., da je postupao s izravnom namjerom odnosno da je svaki od optuženika počinitelj i da je zajedno s drugima ostvaruje djelo.

Opt. J. i u žalbi ustrajava i na relativiziranju iskaza oštećenika iako su suglasno iskazivali u bitnome, da su kritične večeri dvije zamaskirane osobe upale u njihovu kuću, prijetile im puškom koju je jedan od njih imao, udarili ošt. S.N., pretražili kuću i uzeli novac, druge predmete te janjce, a pretpostavili su da je ta treća osoba s njima bila okr. C., koja je jedina znala put do njihove kuće. Povezujući te iskaze s obranama opt. J. i T., kao i sa liječničkim uvjerenjem za oštećenika, te rezultatima pretrage, osnovano je sud prvog stupnja iste prihvatio, utvrđujući na osnovu tako provedenim dokaza namjeru optuženika, a ne prihvaćajući da je razlog dolaska u kuću oštećenika bila šivaća mašina okr. C.. Sigurno je da u tom slučaju nije bilo razloga da se oštećenicima dolazi noću, na opisani način, a na kraju o šivaćoj mašini nije bilo riječi, niti su istu uzeli.

Stoga žalitelji nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, neovisno o utvrđenom zajedničkom postupanju, u pravu je žalitelj kada ukazuje na odredbu čl. 89. toč. 22. KZ, koja grupu ljudi u smislu tog zakona definira kao udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, pri čemu svaka od tih osoba daje svoj udio u počinjenju kaznenog djela.

U konkretnom slučaju optuženicima se stavlja na teret prethodni dogovor na izvršenje samo jednog i to konkretno, u izreci pobijane presude, opisanog djela, a ne prethodni dogovor za vršenje više takvih djela.

Stoga bi se radilo o kaznenom djelu iz čl. 218. st. 1. KZ, ali s obzirom da su optuženici prilikom izvršenja djela, a u cilju oduzimanja novca i drugih stvari, upotrijebili automatsku pušku iz koje su ispalili hitac, kako to proizlazi iz utvrđenja suda prvog stupnja, odnosno izreke i obrazloženja pobijane presude, ostvarili su time drugi kvalifikatorni elemenat kaznenog djela razbojništva, pobijana presuda nije preinačena u pravnoj oznaci djela.

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji opt. Jerković ističe svoje loše zdravstveno stanje koje se i pogoršalo nakon donošenja pobijane presude, jer je operirao tumor i slomio ruku. Smatra i da je sud prvog stupnja precijenio njegovu raniju osuđivanost, a nije cijenio priznanje koje je pridonijelo otkrivanju kaznenog djela.

Protivno žalbenim navodima, sud drugog stupnja je razmotrivši odluku o kazni, našao da je sud prvog stupnja na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je u ovom pogledu bilo od značaja, odabrao i odmjerio adekvatnu kaznenopravnu sankciju, cijeneći opt. Jerkoviću kao olakotno da je oženjen i otac jednog maloljetnog djeteta, slabog imovinskog stanja, smanjenu ubrojivost i narušeno zdravstveno stanje, te izraženo kajanje i obećanje da se ovako nešto više neće ponoviti, kao i da se ispričao oštećenicima, a kao otegotno raniju osuđivanost i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno. Razlozi za preocjenu tih okolnosti, koji se navode u žalbi, te pogoršanje zdravstvenog stanja, nisu po ocjeni ovog suda takvog značaja uslijed kojih bi bilo opravdano izricati blažu kaznu, koja je i ublažena ispod najmanje mjere kazne propisane za odnosno kazneno djelo, iako je u izreci presude to propušteno navesti, uz ocjenu olakotnih okolnosti kao posebno izraženih olakotnih okolnosti, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude. Ovako izrečenom kaznom u konkretnom slučaju ostvarit će se svrha kažnjavanja, kako u smislu specijalne tako i generalne prevencije, uz zakonito i pravilno izrečenu sigurnosnu mjeru. Stoga nije osnovana žalba zbog odluke o kazni.

S obzirom na navedeno i s obzirom da je sud prvog stupnja utvrdio i sve uvjete iz čl. 460. st. 2. ZKP u odnosu na okr. C. i odlučio da predmet uputi sudu nadležnom prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. prosinca 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.