Rev-1202/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Miroslave Vekić, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja N. T. iz Z., zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika B. M. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 8. I 1991. br. Gž-9612/90-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. IX 1990. br. Pn-2675/88, u sjednici održanoj dana 2. srpnja 1992. godine
Legislator headnote
AI generatedRev-1202/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Nema opravdanja za istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP s naznakom da su razlozi u pobijanoj presudi i u prvostepenoj presudi u suprotnosti s odlučnim činjenicama iz zapisnika suda i isprava, budući da i prvostepena presuda sadrži detaljno razloge o bitnim činjenicama, a ti argumenti nisu u suprotnosti sa stanjem spisa niti u međusobnoj suprotnosti, a isto tako i sadržaj drugostepene presude je u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem prvostepene presude i stanjem u spisu.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1202/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Miroslave Vekić, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja N. T. iz Z., zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika B. M. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 8. I 1991. br. Gž-9612/90-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. IX 1990. br. Pn-2675/88, u sjednici održanoj dana 2. srpnja 1992. godine
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom prvostepenog suda tuženik je obvezan da naknadi štetu tužitelju plaćanjem novčanog iznosa od 22. 500 dinara sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. IX 1990. do isplate glavnice u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20% kao i da naknadi parnični trošak u iznosu od 3.840 dinara sve u roku od 15 dana dok je tužbeni zahtjev u iznosu od 38.500 dinara odbijen.
Drugostepenom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja, pa je tuženik obvezan da tužitelju isplati i daljnji iznos od 19.000 dinara sa već navedenom zakonskom zateznom kamatom uz naknadu cjelokupnog parničnog troška u iznosu od 5.709,40 dinara u roku od 15 dana.
Protiv pravomoćne drugostepene presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene odredaba, materijalnog prava uz prijedlog da se preinače obje nižestepene presude u smislu navoda revizije odnosno da se ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tužitelju i nadležnom javnom tužiocu, ali na reviziju nije odgovoreno niti je dostavljeno izjašnjenje.
Revizija nije osnovana.
Nema opravdanja za istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP s naznakom da su razlozi u pobijanoj presudi i u prvostepenoj presudi u suprotnosti s odlučnim činjenicama iz zapisnika suda i isprava, budući da i prvostepena presuda sadrži detaljno razloge o bitnim činjenicama, a ti argumenti nisu u suprotnosti sa stanjem spisa niti u međusobnoj suprotnosti, a isto tako i sadržaj drugostepene presude je u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem prvostepene presude i stanjem u spisu.
U primjeni odredaba materijalnog.prava takodjer nema osnova revizija tuženika.
Tužitelj je kao vozač zadobio povrede padom sa svog vozila u momentu okrznuća sa psom tužitelja dana 19. VI 1988. godine. U vrijeme nastanka štetnog događaja za pitanje pravilnog ponašanja tužitelja u vožnji na biciklu sa motorom primjenjuju se odredbe Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama iz 1980. godine, koji je još u to vrijeme bio na snazi (prestao je važiti tek 15. X 1988. g. stupanjem na snagu Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama iz 1988. godine).
S obzirom na utvrđenje sudova da je predmetno vozilo bio bicikl sa motorom, a u revizijskom postupku nije dopušteno ispitivanje pravilnosti ili pak potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja (odredba čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku koji se temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske - dalje: ZPP), to utvrđenje te činjenice daje osnova za primjenu odredbe čl. 95. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama iz 1980. godine. Prema odredbi iz navedena propisa proizlazi obaveza nošenja zaštitne kacige za vrijeme voženje na cesti samo za vozače motora i osobe koje se prevoze na motociklu, dakle ne i za osobe i vozača koji se voze na biciklu s motorom, što znači da tužitelj nije učinio propust u tom slučaju, a koji bi mogao imati utjecaja na zadobivanje teže tjelesne povrede.
Kraj, pak, činjenice da se je pas revidenta (pasmine vučjak) slobodno kretao kolnikom … ulice u Z. i u tom kretanju prelazio s jedne strane na drugu, pa u takvu momentu okrznuo tužiteljevo vozilo s lijeve strane, gledano u pravcu kretanja tužitelja, tako da je tužitelj zbog takva naleta psa u njegovo vozilo izgubio kontrolu nad vozilom i pao, a to što je vozio na motoru paket ugljena za roštilj ne može se njemu pripisati u krivnju kada je nestabilnost vozila izazvao pas udarom u vozilo.
Odgovornost revidenta proizlazi već iz propusta, što njegov pas u vrijeme kretanja po javnoj površini nije bio voden na uzici - dakle i kontrolirano njegovo kretanje - koje pak kao obaveza proizlazi iz Odluke o držanju pasa i tamanjenju pasa i mačaka lutalica na području grada Zagreba.
Pobijana odluka imala je u vidu i odredbe čl. 191. Zakona o obveznim odnosima, ali s obzirom da revident nije dokazao da bi plaćanjem presuđene novčane svote bio doveden u oskudicu, to je pravilno drugostepeni sud ocijenio da predmetne okolnosti nisu slučaj za primjenu sniženja novčane naknade.
Revident posebno ne ukazuje na pogrešnost u primjeni odredaba čl. 200. Zakona o obveznim odnosima u određivanju visine naknade za neimovinsku štetu, to je ovaj sud ispitao pravilnost primjene tih odredaba temeljem čl. 386. ZPP s utvrđenjem da se ne nalazi pogrešnost u određivanju visine novčane naknade za niti jedan od vidova nematerijalne štete.
Izloženi razlozi ukazuju na neosnovanost revizije tuženika, pa je reviziju valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 2. srpnja 1992.
Predsjednik vijeća:
Đorđe Bjegović, v.r.