Croatian Supreme Court dismisses appeal on severance pay dispute, ruling employee's waiver invalid before rights matured.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court judgment ordering payment of a severance pay difference. The employee had voluntarily accepted a lower severance amount before the legal right to claim the full statutory amount matured, constituting a partial waiver. The court held that this waiver was legally ineffective because the employee could not relinquish rights prior to their expiration, thus upholding the award of the full difference under the Labor Law.
Legislator headnote
AI generatedčl. 103. ZOO; čl. 118. ZR; čl. 7. a. ZR; An employee's voluntary acceptance of a reduced severance payment before the legal right to claim the full amount matures constitutes an invalid waiver, as rights cannot be relinquished prior to their expiration.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 93/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. D. iz S., zastupana po punomoćniku V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika „D.“ d.d. S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž 1859/05 od 21. lipnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P 1658/04 od 9. ožujka 2005., u sjednici održanoj dana 3. srpnja 2007.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika se odbija se kao neosnovana.
Trošak odgovora na reviziju tužiteljici se ne dosuđuje.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž 1859/05 od 21. lipnja 2006. odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu br. P 1658/04 od 9. ožujka 2005., kojom je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 33.561,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2003., kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.320,00 kn.
Protiv te presude drugostupanjski sud je dopustio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) zbog toga što odluka u sporu ovisi o rješenju materijalno-pravnog pitanja: može li se radnik odreći prava na otpremninu prije nastupa pravnog učinka prestanka radnog odnosa, kao dana dospijeća potraživanja po osnovu otpremnine po otkazu ugovora o radu, u smislu odredbe čl. 118. a u vezi s čl. 106. st. 1. podstav 1. i 2. Zakona o radu.
Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
U odgovoru na reviziju tuženika, tužiteljica pobija navode revizije i predlaže da se odbije kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Predmetnom tužbom tužiteljica je zatražila isplatu utuženog iznosa s naslova razlike otpremnine s obzirom na iznos koji joj je isplatio tuženik i na iznos otpremnine za koji tužiteljica smatra da joj pripada temeljem kolektivnog ugovora.
U postupku je utvrđeno da je odlukom tuženika od 2. prosinca 2003. tužiteljici redovitim, poslovno uvjetovanim otkazom, otkazan ugovor o radu time da joj je radni odnos prestao kod tuženika s danom 29. prosinca 2003, te je tužiteljici s naslova otpremnine isplaćen iznos od 33.561,00 kn, a u skladu s izjavom tužiteljice od 21. studenoga 2003. kojom se, između ostalog suglasila s isplatom otpremnine u iznosu od 33.561,00 kn. Prvostupanjski i drugostupanjski sud prihvatili su tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja da bi prema Kolektivnom ugovoru usvojenom kod tuženika dana 27. siječnja 2003., a u svezi s odredbama čl. 118. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 – dalje: ZR) tužiteljici s obzirom na radni staž pripadala otpremnina u iznosu od 67.122,00 kn, pa zaključuju da izjava tužiteljice ima značaj djelomičnog odricanja od prava koja joj pripadaju prema navedenom Kolektivnom ugovoru kojeg se prava tužiteljica nije mogla odreći prije dospjelosti prava na otpremninu, pa stoga smatraju da navedena izjava i odricanje nemaju pravni učinak (čl. 103. ZOO).
Prema odredbi čl. 8. citiranog Kolektivnog ugovora tuženika predviđena je otpremnina u visini jedne prosječne plaće isplaćene radniku u posljednja tri mjeseca za svaku godinu rada u poduzeću. Tužiteljici je isplaćena ½ ovog iznosa, dakle ½ onog što bi je pripadalo po Kolektivnom ugovoru, odnosno nesporno je da joj je isplaćena otpremnina manja od one predviđene Kolektivnim ugovorom.
Prema odredbi čl. 7. a. ZR ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo ako tim zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Kod činjenice da je pravo radnika za otpremninu povoljnije utvrđeno Kolektivnim ugovorom nego postignutim sporazumom, kojim je izmijenjen ugovor o radu, tužiteljicu pripada otpremnina u iznosu utvrđenim Kolektivnim ugovorom, tj. primjenjuje se ono pravo koje je za radnika povoljnije (čl. 7. a. ZR).
Stoga je tužiteljici pravilno dosuđena razlika između isplaćene otpremnine i one koja bi je pripadala po Kolektivnom ugovoru.
Obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka, ako stranke ne ugovore kasniji datum dospijeća obveze.
Radi naprijed navedenog na temelju čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) odlučeno je kao u izreci. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 3. srpnja 2007.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.