I Kž-727/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-727/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Zlate Lipnjak-Bosanac, Ane Garačić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. V.-L. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 196. st. 5. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 07. travnja 1998. godine, broj: K.40/97-63, u sjednici održanoj 29. studenog 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

presudio i riješio je:

I.) Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odnosu na opt. R.V.-L. i opt. S.K. zbog kaznenog djela silovanja, iz čl. 79. st. 2. u vezi st. 1. KZRH i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II.) U ostalom dijelu, u odnosu na opt. R.V.-L. i opt. I.G. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st. 5. OKZRH, žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te su u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

U uvodu citiranom presudom suda prvog stupnja oglašeni su krivima opt. R.V.-L. i opt. I.G. zbog kaznenog djela protiv drugih društvenih vrijednosti, zlouporabom opojnih droga, iz čl. 196. st. 5. OKZRH. Za počinjeno kazneno djelo, po čl. 47. OKZRH, svakome od njih izrečena je uvjetna osuda, te su im na temelju čl. 196. st. 5. KZRH, utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, time da se te kazne neće izvršiti ako za vrijeme od dvije godine ne počine nova kaznena djela.

Naprotiv, na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP/93. opt. R.V.-L. i opt. S.K. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala, silovanjem, iz čl. 79. st. 2. u vezi st. 1. KZRH.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93. opt. R.V.-L. i opt. I.G. oslobođeni su dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka, a na temelju čl. 90. st. 1. ZKP/93. u odnosu na opt. S.K., troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik - protiv osuđujućeg dijela - zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji, te protiv oslobađajućeg dijela - zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili da se ona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 196. st. 5. OKZRH preinači i opt. R.V.-L. i opt. I.G. izreknu primjereno strože kaznene sankcije.

Opt. R.V.-L. i opt. I.G. su po branitelju odgovorili na žalbu državnog odvjetnika, predloživši da se ta žalba u cijelosti odbije kao neosnovana i potvrdi presuda prvostupanjskog suda.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, razmotrivši spise predmeta, na temelju čl. 373. st. 1. i 2. ZKP/97., stavio je prijedlog da se žalba državnog odvjetnika prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba je djelomično osnovana i to u odnosu na opt. R.V.-L. i opt. S.K. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 2. KZRH, dok je u ostalom dijelu, u odnosu na opt. R.V.-L. i I.G. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 5. OKZRH, neosnovana.

U pravu je, naime, žalitelj kada, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja protiv oslobađajućeg dijela pobijane presude, a koristeći sasvim konkretnu i na dokazima utemeljenu argumentaciju za pobijanje činjeničnih zaključaka odnosnog dijela prvostupanjske presude, iznosi tvrdnju da odlučna činjenična pitanja u ovoj kaznenoj stvari za kazneno djelo silovanja nisu razjašnjena na način koji pretpostavlja donošenje pravilne i zakonite presude.

Svoje osnovane prigovore žalitelj upire na ocijenu prvostupanjskog suda iskaza ošt. V.T., kao svjedoka, kao nevjerodostojnog i u bitnom neistinitog, da su opt. R.V.-L. i opt. S.K. nju prisilili na obljubu uporabom sile i prijetnje, te, u tom kontekstu, i neuvjerljive ocijene iskaza svjedokinje A.Č. i svjedoka T.J. i S.S., djelatnika policije, uz, mišljenja je, zanemarivanje okolnosti pod kojima se čitav događaj odigrao. Naime, unatoč u razlozima presude opširnom i detaljnom iznošenju svih utvrđenih činjenica i temeljem njih izvedenih činjeničnih zaključaka u vezi sa zakonskim obilježjima ovog kvalificiranog kaznenog djela, sastavljenog od uporabe sile i prijetnje, te obljube - sve od strane više osoba, žalbom su s uspjehom dovedeni u ozbiljnu sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na temeljno pitanje ovog kaznenog postupka u pogledu predmetnog djela - dakle, da li se u konkretnom slučaju odista radilo o dragovoljnom, odnosno, "polovično" dragovoljnom spolnom snošaju, kako zaključuje sud prvog stupnja, a što su i suštine obrana oba optuženika ili ipak o spolnom snošaju ostvarenom uporabom apsolutne i neodoljive sile, pa i ozbiljnom prijetnjom, u čemu je oštećenica, uz odstupanja koja nisu tolika kakvim ih cijeni prvostupanjski sud, ipak dosljedna tijekom predistražnog postupka, te iskazivanjem u istrazi (listovi 48 - 50) i na glavnoj raspravi (listovi 130 - 133), pa to pitanje, za sada, nije pravilno razjašnjeno. Prvostupanjski je sud, utvrđujući da ne samo da je silovanje dvojbeno, nego da ga ovdje i nema, do toga zaključka došao na temelju pogrešne ocijene djelatnosti oba optuženika, te u odlučnim činjenicama okolnosnog iskaza ošt. kao svjedoka V.T., koji dokaz nije proturječan, već, naprotiv, podudaran s ostalim izvedenim dokazima, poglavito iskazima svjedoka A.Č. (listovi 129 - 130) te S.S. (list 130) i T.J. (list 143) - djelatnika policije, ali i s činjenicama koje prvostupanjski sud neopravdano zanemaruje, te propušta podrobnije ocijeniti, a koje nose zapisnik o očevidu na tijelu oštećenice (list 10), zapisnik o kriminalističkom vještačenju tragova tekstilnih vlakana (listovi 97 - 104), kao i medicinska dokumentacija za oštećenicu (list 52 i listovi 138 - 140).

Da bi se, naime, odlučne činjenice ovog kaznenog djela kvalificiranog silovanja mogle pravilno ocijeniti, potrebno je istaknuti da je oštećenica kao svjedok tijekom postupka višekratno i sasvim jednoznačno iskazivala da ju je najprije opt. R.V.-L. silom odvukao u svoj automobil, a kada su se svi zajedno odvezli do mjesta B., ponovno su silu i prijetnje prema njoj uporabljali i on i opt. S.K., što se ponovilo u mjestu P., kada su oni nad njom, jedan za drugim, nasilno obavili spolni odnos. Kada se taj iskaz oštećenice kao svjedoka analizira, bez obzira što je ona na glavnoj raspravi porekla da je imala spolni odnos s opt.

S.K., što je, opet, suprotno činjenicama koje proizlaze iz njegove obrane, pa kada ga se dovede u vezu s činjenicama iz iskaza svjedoka A.Č., koja je izričita u tvrdnji da se oštećenica otimala iz čvrstog stiska s dvije ruke od opt. R.V.-L., prije prvog ulaska u njegov automobil, te da ga se bojala i od nje tražila da ga moli da je ovaj pusti, kao i sa činjenicama iz iskaza svjedoka-djelatnika policije, S.S. i T.J., koji su noću, a nakon događaja zatekli oštećenicu na otvorenoj cesti, u svojim iskazima označuju njezino ponašanje vidnom preplašenošću, uznemirenošću, zbunjenošću, dezorijentiranošću i rastrešenošću, te navode da im je ona pokazivala krvni podljev na nadlaktici i odmah ispričala događaj (zapravo prijavila kazneno djelo silovanja), onda se dolazi do zaključka da taj dokaz zahtijeva svestraniju i pozorniju, a također i psihološki suptilniju ocijenu, što je pretjeranim inzistiranjem na manje važnim različitostima kroz više detaljnih saslušanja, izostalo u prvostupanjskoj presudi u pogledu bitnih elemenata koji tvore zakonsko biće kaznenog djela silovanja iz st.

2. u vezi st. 1. čl.

79. KZRH. Kada se navedenome pridodaju podaci iz očevida na tijelu oštećenice iz kojih proizlazi da je kod nje utvrđen podljev na lijevoj ruci dimenzija 2x5 cm i hematom lijeve nadlaktice dimenzija 8x2 cm, te podaci kriminalističkog vještačenja o brojnim kontaktnim tragovima odjeće oštećenice s opt. R.V.-L. i, još više, s opt. S.K., kao i, s posebnim značenjem, medicinski podaci o ambulatnom, ali intenzivnom psihijatrijskom tretiranju oštećenice poslije događaja kod dr. T., dr. O. i dr. B., koji je označuju kao depresivnu, anksioznu i suicidalnu, uz indiciranje kraće hospitalizacije, proizlazi da su optuženici poduzimali upravo one radnje koje, s obzirom na prostor i vrijeme, ali i nastupanje daljnjih posljedica, u pravilu prate počinjenje ovog kaznenog djela.

Iz izloženog proizlazi da je za ocijenu vjerodostojnosti i istinitosti obrana optuženika na jednoj, te iskaza oštećenice kao svjedoka na drugoj strani, nužno preocijeniti, uz odlučne, i istaknute druge važne i pomoćne činjenice.

Stoga, po ocijeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u okolnostima u kojima je uslijedio događaj s naznakom naprijed opisanih radnji, a koje je sud prvog stupnja trebao savjesnije i brižljivije cijeniti, ne mogu se kao pouzdane prihvatiti niti ocijene prvostupanjskog suda izložene u pobijanoj presudi (str. 11 - 13) jer zanemaruju primjenu konkretne fizičke sile i prijetnji optuženika prema oštećenici, na koji način je zapravo skršen njezin otpor, te su izvršene obljube.

Iz svih naprijed iznijetih razloga, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na kazneno djelo iz čl. 79. st. 2. u vezi st. 1. KZRH ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao što je to riješeno pod toč. I.) izreke ove odluke.

U ponovljenom postupku protiv opt. R.V.-L. i opt. S.K. za ovo kazneno djelo, prvostupanjski će sud, nakon što ponovno izvedene već izvedene, a po potrebi izvede i druge dokaze, temeljitom i svestranom analizom i ocijenom svakog od njih posebno, te u njihovoj međusobnoj vezi, kako je to i ukazano u ukidnom dijelu ove odluke, utvrditi sve odlučne činjenice i pravilnim zaključcima odgovoriti na sva činjenična, a zatim i pravna pitanja o kaznenom djelu i krivnji oba optuženika, te donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

Naprotiv, a u odnosu na kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st. 5. OKZRH iz toč. 1.) izreke pobijane presude, za koje su oglašeni krivima i osuđeni opt. R.V.-L. i opt. I.G., žalitelj nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo, kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe, zbog povrede kaznenog zakona.

Naime, budući da je prvostupanjski sud presudom u cijelosti prihvatio činjenično stanje postavljeno u odnosnom dijelu činjeničnog opisa iz optužnice, kao osnove suđenja za to djelo, oglasivši optuženike krivima za isto kazneno djelo bez ikakve, pa i najmanje, intervencije u njegov opis, ali ga je pravno kvalificirao po čl. 196. st. 5. OKZRH, prema sadržaju svojih prigovora, žalitelj zapravo koncedira da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, prigovarajući samo pravnoj ocijeni, stajalištem da je kazneno djelo optuženika trebalo pravno kvalificirati po čl. 196. st. 6. u vezi st. 5. OKZRH, jer je ono ostvareno prema više osoba.

Dakle, žalitelj prigovara podvođenju utvrđenog činjeničnog stanja pod određenu pravnu normu, što nije činjenično, već pravno pitanje odgovaraju li utvrđene činjenice određenom pojmu "više osoba" iz pravne norme (čl. 196. st. 6. OKZRH).

Odgovarajući na to pitanje, za razliku od pravnog zaključka žalitelja, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da su optuženici svaku od alternativno predviđenih radnji izvršenja predmetnog kaznenog djela ostvarili prema samo jednoj, a ne prema više osoba, budući su na uživanje opojne droge navodili samo V.T., dok su opojnu drogu dali na uživanje samo S.K., na koji su način ostvarili zakonska obilježja bića kaznenog djela iz čl. 196. 5., a ne iz čl. 196. st. 6. u vezi st. 5. OKZRH, na koju implicitno ukazuje žalitelj. Stoga je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, pravilnost kojeg se žalbom i ne osporava, pravilno primjenio kazneni zakon oglasivši optuženike krivim za kazneno djelo iz čl. 196. st. 5. KZRH, te nije počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP/93.

Žalitelj nije u pravu ni kada se protiv osuđujućeg dijela pobijane presude žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, smatrajući da su pravilno utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika precijenjene i ukazujući na pojačanu opasnost ovih kaznenih djela koja su u velikom porastu, te pledirajući na izricanje bezuvjetnih kazni zatvora optuženicima.

Protivno, naime, ovim prigovorima, svedenim na poopćenu ocijenu u pogledu prenaglašenosti znakovitih olakotnih okolnosti na strani oba optuženika po prvostupanjskom sudu, njima izrečene kaznene sankcije su pravilno i zakonito odabrane, unutar njih utvrđene su adekvatne kazne zatvora i primjereno vrijeme provjeravanja, budući je sud prvog stupnja, ne samo savjesno utvrdio i svestrano ocijenio sve odlučne okolnosti za odluku o kaznenim sankcijama u odnosu na oba optuženika, već je i te okolnosti valjano vrednovao i podveo pod materijalne uvjete za izricanje uvjetne osude propisane u čl. 46. OKZRH. Smatrajući konkretno kazneno djelo manje društveno opasnim, prvostupanjski sud realno je i razlozima potkrijepljeno kvantificirao njegovu društvenu opasnost, pravilno zaključivši da je potreba kažnjavanja optuženika isključena i sa stajališta generalne prevencije, čime, radi kaznenopravne zaštite, prema njima nije nužno primjeniti kazne. Stoga se izrečene uvjetne osude optuženicima s utvrđenim kaznama zatvora u trajanju od po šest mjeseci svakome, s vremenom provjeravanja od dvije godine, koje je proporcionalno utvrđenim kaznama, ali i socijalnim prognozama optuženika, ukazuju pogodnim za ostvarenje opće svrhe propisivanja izricanja kaznenih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH, te unutar te svrhe i za postizanje posebne svrhe uvjetne osude iz čl. 46. OKZRH.

Zaključno, ustanovivši prigovore žalitelja djelomično osnovanima, dok ni u postupku, niti u presudi nisu ostvarene povrede formalnog i materijalnog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti, iz svih naprijed navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 388. st. 1. ZKP/97. (toč. I.) i čl. 387. ZKP/97. (toč. III.) presuditi i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 29. studenog 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Brnko Zmajević, v.r.