UsIrs-28/2016-8 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: UsIrs-28/16-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Radojki Ćupurdiji, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja G. P., zastupanog po opunomoćeniku I. Š., protiv tuženika Ministarstva rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske, radi utvrđivanja obveze plačanja novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, nakon usmene i javne rasprave, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 1. lipnja 2017., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 9. lipnja 2017.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-415-07/15-01/120, Urbroj: 524-04-02-01/3-16-2 od 4. siječnja 2016.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-415-07/15-01/120, Urbroj: 524-04-02- 01/3-16-2 od 04. siječnja 2016. odbijena je žalba poslodavca G. P., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Klasa: UP/I-415-07/15-02/552, Urbroj: 426-02-01-15-1 od 17. rujna 2015., kojim rješenjem je tužitelju za mjesec siječanj 2015. godine utvrđena obveza plačanja iznosa od 908,00 kuna na ime novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Tužitelj je pravovremeno podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika zbog bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je tuženik počinio niz povreda odredbi postupka, da su činjenice utvrđene manjkavo, da nisu prikupljeni svi potrebni dokazi, a da su postojeći pogrešno ocijenjeni, te je zbog svega toga pogrešno primijenjen pravni propis. Osobito ističe da je tuženik počinio bitne povrede postupka budući se pobijano rješenje uopće ne može ispitati jer mu nedostaju razlozi, a posebno razlozi s obzirom na javne isprave koje postoje u evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, iz kojih proizlazi kako bi činjenično stanje bilo potpuno drugačije od utvrđenja tuženika. Tužitelj nadalje navodi da su postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela povrijeđena brojna načela Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP-a), a osobito da je povrijeđeno načelo zakonitosti iz čl. 5., načelo utvrđenja materijalne istine propisano člankom 8., kao i načelo slobodne ocjene dokaza iz čl. 9. ZUP-a, te da u predmetnoj upravnoj stvari nije kvalitetno i u dovoljnoj mjeri proveden poseban ispitni postupak. Smatra da je u konkretnom slučaju bilo potrebno izvesti dokaz pribavom svih isprava i spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kako bi se meritorno ustanovilo stvarno činjenično stanje. Također tužitelj ističe da je radi svega navedenog razvidno da je drugostupanjsko tijelo počinilo bitne povrede postupka, te da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što je uvjetovalo pogrešnu primjenu prava na štetu tužitelja. Stoga da pobijano rješenje nije pravilno niti osnovano na zakonu. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i da poništi osporeno rješenje.

Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem navodi da je odredbom članka 8. stavak 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Narodne novine, broj 157/13 i 152/14) propisano da poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, osim predstavništva stranih osoba, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni su zaposliti na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koju obavljaju. Nadalje tuženik navodi da je nesporno da tužitelj zapošljava osobu s utvrđenim tjelesnim oštećenjem prema propisima o mirovinskom osiguranju (K. S.), međutim, isto ne predstavlja ispunjenje uvjeta kvotne obveze iz članka 5. stavak 1. Pravilnika, jer imenovana nije evidentirana u očevidniku zaposlenih osoba s invaliditetom pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i ne može se ubrojiti u kvotu. Nadalje, vezano uz navode tužitelja da nije proveden ispitni postupak, a što je isti isticao i u žalbi, tuženik smatra da isto nije bilo potrebno budući da su se sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje ove upravne stvari utvrdile temeljem dokumentacije koja prileži spisu, odnosno na temelju službenih podataka kojima raspolaže Zavod, niti je provođenje ispitnog postupka bilo potrebno nakon izjavljene žalbe, a vodeći se pritom i načelom učinkovitosti i ekonomičnosti (članak 10. Zakona o općem upravnom postupku). Tuženik ističe da je odredbom članka 10. stavak 1. Zakona propisano da su poslodavci iz članka 8. stavak 1. Zakona koji ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom obveznici novčane naknade te obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade.Tuženik stavlja i prigovor nepravovremenosti tužbe. Predlaže da ukoliko sud tužbu ne odbaci, da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Prije svega, u pogledu tuženikova prigovora nepravovremenosti tužbe, istaknuti je sljedeće:

Prema odredbi članka 24. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12 i 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS-a) tužba se podnosi sudu u roku 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke.

Kako je opunomoćenik tužitelja zaprimio osporeno rješenje tuženika 21. siječnja 2016., što je vidljivo iz sadržaja dostavnice koja prileži tom rješenju (u spisu upravnog tijela), a tužbu je podnio, poštom i preporučeno, 22. veljače 2016. godine, po ocjeni ovog suda, tužba je pravovremeno podnesena u roku propisanom člankom 24. stavkom 1. ZUS-a. U tom smislu, prigovor tuženika nije osnovan, pa nisu ispunjeni zakonski uvjeti za odbačaj tužbe kao nepravovremene.

Sud je 1. lipnja 2017. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, niti je svoj izostanak opravdao, stoga je Sud temeljem ovlaštenja iz članka 39. stavak 2. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

Koristeći navedeno pravo opunomoćenik tužitelja izjavio je da osporava navode odgovora na tužbu, te ustraje na istaknutim prigovorima, budući je nesporno službenici G. P. K. S., temeljem izdanog joj rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja od 1997. utvrđeno tjelesno oštećenje 5. stupnja od 60%, te da je samim time G. P. ispunio obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Pored navedenog ističe kako su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje zasnovani na pogrešnoj pretpostavci broja zaposlenika G. P.. Naime, u broj zaposlenih uvrštene su i osobe korisnici mjera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji su u ugovornom odnosu sa Gradom i istim Zavodom temeljem ugovora o međusobnim pravima i obvezama u svezi stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Sukladno čl. 1. i 2. Pravilnika o utvrđivanju kvota za zapošljavanje osoba s invaliditetom, u udio se uračunavaju isključivo radnici, a ne ubrajaju se radnici koji su kod poslodavca na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme ili za obavljanje sezonskih poslova.

U spis je priložio rekapitulacije obračuna plaće zaposlenika G. P. za predmetno razdoblje, iz kojih je vidljivo kako G. P. ima 24 zaposlene osobe (u razdoblju za 5. i 6. mjesec 2015.), te rekapitulaciju obračuna plaće za mjeru stručnog osposobljavanja, a ujedno je priložio i ugovore sklopljene između Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, G. P. i polaznika stručnog osposobljavanja.

Sud je odbio dokazni prijedlog opunomoćenika tužitelja za saslušanjem u svojstvu svjedoka M. Š., voditelja Pododsjeka za financije G. P. na okolnost utvrđivanja broja zaposlenika G. P., sklapanja ugovora sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, te Pravilnika o unutrašnjem redu G. P. (Sistematizaciji), jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja predloženog dokaza.

U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona o profesionalnu rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Narodne novine 157/13. i 152/14. – u daljnjem tekstu- Zakon) propisano je da su poslodavci koji zapošljava najmanje 20 radnika, osim predstavništva stranih osoba, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni zaposliti na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koju obavlja. Obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom poslodavac može ispuniti i zamjenskom kvotom sukladno članku 8. stavcima 4. i 5. Zakona, a o kojoj namjeri je dužan izvijestiti Zavod sukladno člancima 7. i 8. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine 44/12. i 2/15. – u daljnjem tekstu - Pravilnik).

Odredbom članka 10. Zakona propisano je kako su poslodavci iz članka 8. stavka 1. ovoga Zakona koji ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom obveznici novčane naknade te obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade (stavak 1.). Obveznicima novčane naknade, koji obvezu novčane naknade nisu utvrdili i/ili ispunili na način i u rokovima propisanim ovim Zakonom i provedbenim propisima donesenim na temelju njega, obvezu novčane naknade utvrđuje i iznos novčane naknade obračunava Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom rješenjem (stavak 8.).

Odredbom članka 2. stavka 1. Pravilnika propisano je da je obveznik ispunjenja kvote svaki poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika. Istim člankom propisani su izuzeci od ukupnog broja zaposlenik na temelju kojeg se utvrđuje kvota.

Odredbom članka 5. stavka 1. Pravilnika propisano je da poslodavac može ispuniti kvotu isključivo zaposlenicima s invaliditetom koji su evidentirani u očevidniku zaposlenih osoba s invaliditetom pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje sukladno Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom („Narodne novine“ 44/12., 97/14. i 2/15.).

Odredbom članka 4. stavka 3. Pravilnika propisano je da se u očevidnik kao osoba s invaliditetom iz stavka 1.točke 4. istog članka upisuje osoba koja ima utvrđeno najmanje 60% tjelesnog oštećenja radi gubitka odnosno funkcionalnog poremećaja donjeg ekstremiteta, 70% tjelesnog oštećenja radi gubitka odnosno funkcionalnog poremećaja gornjeg ekstremiteta, 70% tjelesnog oštećenja radi gubitka sluha, 80% jednog tjelesnog oštećenja bilo koje druge vrste, 90% ukupnog tjelesnog oštećenja, u slučaju više različitih tjelesnih oštećenja, a tim da najmanje jedno tjelesno oštećenje koje se zbraja iznosi 60% oštećenja donjeg ekstremiteta ili 70% oštećenja gornjeg ekstremiteta ili 70% oštećenja bilo koje vrste.

Prema odredbi članka 19. Pravilnika Ispunjenje kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom prati Zavod (stavak 1.). Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje mjesečno dostavlja Zavodu podatke iz očevidnika o osobama s invaliditetom zaposlenima kod određenog poslodavca te druge podatke potrebne za praćenje kvote, sa stanjem na zadnji dan u mjesecu za prethodni mjesec (stavak 2.).

Rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika H., Područne službe u S., broj: IN-95057 od 30. rujna 1997., zaposlenici tužitelja K. S., utvrđeno je tjelesno oštećenje od 60%.

Iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 30. studenog 2015., proizlazi da imenovana nije evidentirana u očevidniku zaposlenih osoba s invaliditetom, niti je navedeno tijelo zaprimilo eM-3P obrazac od poslodavca G. P.

U tijeku upravnog postupka, odnosno upravnog spora tužitelj kao poslodavac ne osporava da je u siječnju 2015. godine imao zaposlenih 24 radnika, ali osporava da je imao 25 radnika.

Prema tome, kako je nesporno da je tužitelj u mjesecu siječnju 2015. godine zapošljavao više od dvadeset (20) radnika, to je sukladno članku 2. stavku 1. Pravilnika postao obveznik ispunjenja kvote, a okolnost je li tužitelj zapošljavao 24 ili 25 radnika nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu.

Imajući u vidu naprijed navedene odredbe, pravilan je zaključak tuženika da je za tužitelja kao poslodavaca s više od 20 radnika nastala obveza zapošljavanja radnika s invaliditetom. Zaposlenica tužitelja K. S., iako joj je utvrđeno tjelesno oštećenje od 60%, nije upisana u očevidnik osoba s invaliditetom sukladno odredbi članka 5. stavak 1. Pravilnika iz čega proizlazi da tužitelj nije imao zaposlenu osobu s invaliditetom te time nije ispunio obvezu kvotnog zapošljavanja iz kojih razloga mu je i pravilno određena naknada. Kako tužitelj u mjesecu siječnju 2015. godine nije ispunio obvezu kvotnoga zapošljavanja osoba s invaliditetom, niti je najavio ispunjenje zamjenske kvote, prvostupanjsko tijelo je tužitelja valjano obvezalo obračunati i platiti novčanu naknadu za mjesec siječanj 2015. godine sukladno citiranom članku 10. stavku 1. Zakona.

Na navode tužitelja da je povrijeđena odredba čl. 49. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), navodi se da je u predmetnoj upravnoj stvari rješenje tuženika doneseno na temelju podataka iz službenih evidencija nadležnih tijela, slijedom čega tuženik nije bio u obvezi provoditi ispitni postupak (čl. 49. t. 1. ZUP-a), već je predmetnu upravnu stvar mogao riješiti neposrednim rješavanjem. Slijedom navedenoga, a s obzirom da Sud nije našao da je u postupku koji je prethodio ovom sporu bilo povreda zakona na štetu tužitelja, a niti je našao da su javnopravna tijela rješavajući predmetnu upravnu stvar pogrešno primijenila i tumačila mjerodavne propise, a kako to tužitelj tvrdi u tužbi, to se osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim. Trebalo je stoga, na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Splitu, 9. lipnja 2017.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje presude (čl. 66. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju G. P., T. k. T. 23, P., uz zapisnik o objavi

- tuženiku Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, uz zapisnik o objavi

- u spis broj UsIrs-28/16

Rj. I. Pozvati tužitelja na uplatu sudske pristojbe - po pravomoćnosti presude

II. Spis kal. 30 dana