Rev-x-845/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 845/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. H. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6977/16-2 od 3. svibnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3637/14-70 od 8. srpnja 2016., u sjednici održanoj 19. ožujka 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju štetu od 30.729,39 kn s pripadajućom kamatom (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 9.097,50 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju 30.729,39 kn s pripadajućom kamatom kako je to pobliže naznačeno u izreci presude, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka te naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 10.753,78 kn, kao i trošak žalbe od 1.562,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik iz revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže ovom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju nastala obzirom da tuženik nije otklonio nedostatke nekvalitetno izvedenih hidroizolacijskih radova na ravnom krovu stambene zgrade u Z., koje nedostatke je tužitelj otklonio po trećoj osobi zbog čega potražuje naknadu od 30.729,39 kn.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je 27. kolovoza 1996. tužitelj kao naručitelj radova sklopio s tuženikom, kao izvođačem radova ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova hidroizolacije na ravnom krovu stambene zgrade u Z., ... i ... u iznosu od 94.126,70 kn, da su 28. studenog 1996. završeni radovi i tog dana je izvršeno preuzimanje radova,

- da je 5. rujna 2001. i 24. rujna 2001. D. M., dipl. ing. građ., iz područne službe tužitelja obavio tehničke očevide u stambenoj zgradi ..., ... da iz zapisnika o očevidu od 24. rujna 2001. proizlazi da je postojeća izolacija nekvalitetno napravljena, da su se pojavili vodeni mjehuri, da su popucali spojevi limarije i izolacije, da je izolacija pukla na nekoliko mjesta, zapisnikom od 5. rujna 2001. utvrđena su procurenja u stubištu, te stanovima J. i K.,

- da su svjedoci I. B. i Z. B. (predstavnici suvlasnika zgrade) iskazali da su slali tužitelju reklamacije da tuženik radove nije izveo kvalitetno (reklamacije od 23. lipnja 2000., 18. srpnja 2000., 21. rujna 2000., 7. lipnja 2001., 23. lipnja 2001., 3. rujna 2001.),

- da iz iskaza svjedoka I. B. proizlazi da je tuženik nekoliko puta dolazio i pokušavao sanirati krovište, da je krpao, zalijevao, ali da nije bilo pomoći i dalje je prokišnjavalo,

- da je 16. kolovoza 2001. od strane tužitelja sastavljen dopis tuženiku nazvan reklamacija radova pred utuženje, u kojem tužitelj obavještava tuženika da je očevidom utvrđeno da ravna terasa iznad stanova i dalje prokišnjava iako je tuženik nekoliko puta bezuspješno pristupao popravku, da budući su radovi preuzeti 28. studenog 1996. do prokišnjavanja je došlo unutar garantnog roka od pet godina pa obavještava tuženika da će o njegovom trošku povjeriti saniranje krova drugom izvođaču,

- da tužitelj nije dokazao da je navedeni dopis tuženik zaprimio,

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je po završetku radova došla komisija tužitelja, pregledala kompletno krovište, utvrdila da je sve „u super stanju“ i potpisala zapisnik o primopredaji, da su ga nakon negdje tri godine zvali djelatnici tužitelja i obavijestili da je krov počeo prokišnjavati, da je otišao na krov, da mu nitko nije pokazao gdje to navodno curi, iako je tražio da mu pokažu, da pregledom krova nije utvrdio nedostatke, da mu je jedan stanar iz stana ispod krova rekao da mu u stan prokišnjava, da nakon toga više nije dolazio niti ga je itko zvao, istaknuo je da nije primio pisanu reklamaciju tužitelja.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio iskaz tuženika kao vjerodostojan, povjerovao je tuženiku da ga tužitelj nije pisanim putem upozorio na nedostatke i pozvao na njihovo uklanjanje jer niti sam tužitelj nije dostavio dokaz da je tuženik zaprimio reklamaciju od 16. kolovoza 2001. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao da je od tuženika tražio da otkloni nedostatke i odredio mu primjeren rok za uklanjanje nedostataka što je bila obaveza naručitelja prema čl. 620. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 91/96 i 88/01 - dalje: ZOO) slijedom čega je zaključio da se ne može primijeniti čl. 620. st. 3. ZOO koji propisuje pravo naručitelja u slučaju kada izvođač ne otkloni nedostatke do isteka primjerenog roka, naručilac može, po svom izboru izvršiti otklanjanje nedostataka na račun izvođača. Sukladno čl. 221. a ZPP prvostupanjski sud je ocijenio da nije dokazano da bi se stranke predmetnog ugovora na bilo koji način dogovarale o otklanjanju nedostataka i odbio je tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je prihvatio tuženikov prigovor zastare jer sukladno odredbi čl. 376. st. 3. ZOO potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze u općem zastarom roku od pet godina koji propisuje čl. 371. ZOO, a obzirom da je ugovor sklopljen 15. listopada 1996., tužba podnesena 28. studenog 2001., rok od pet godina je prošao i tužiteljeva tražbina je u zastari.

Drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku odluku i prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

- da tražbina nije u zastari jer je prvostupanjski sud pogrešno računao zastaru od sklapanja ugovora 15. listopada 1996., kada posao još nije obavljen, već treba računati početak zastare najranije od primopredaje objekta 28. studenog 1996., a obzirom da je tužba podnesena 28. studenog 2001., nije protekao zastari rok (čl. 361. u vezi s čl. 376. st. 3. ZOO),

- da se radi o skrivenim nedostacima koji se nisu mogli otkriti običnim pregledom (čl. 615. st. 1. ZOO), a nesporno je da su se pojavili u garantnom roku od 5 godina od primopredaje, a koji garantni rok je utvrđen čl. 13. predmetnog ugovora o izvođenju radova,

- da je nesporno da su nedostaci postojali odnosno da je hidroizolacija nekvalitetno napravljena i da je krov prokišnjavao što je utvrđeno tehničkim očevidom od 5. rujna 2001. i 24. rujna 2001.,

- da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je od tuženika tražio otklanjanje nedostataka (jer o tome ne postoji pisani trag) jer, kako to ocjenjuje drugostupanjski sud iz samog iskaza tuženika proizlazi da je došao na krov provjeriti prokišnjavala li isti, znači da je tuženik bio obaviješten o nedostacima, a što nije osporavao,

- da je suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, koji nije povjerovao iskazu predstavnika suvlasnika I. B. da je tuženik dolazio i neuspješno pokušavao sanirati krov, a koji iskaz prvostupanjski sud nije prihvatio jer o toj činjenici nije ostao pisani trag, drugostupanjski sud ocijenio da iz iskaza I. B. proizlazi da je tuženik obaviješten o nedostacima kao i da sama obavijest o nedostacima sadrži poziv za sanaciju istih te da je tuženik pokušao sanirati, ali neuspješno, nedostatke izvedenih hidroizolacijskih radova,

slijedom iznesenog drugostupanjski sud je zaključio da budući je tuženik bio obaviješten o nedostacima te da usprkos pokušajima da popravi krov, tuženik nije uspio sanirati nedostatke te je neodlučno je li mu ostavljen rok za uklanjanje istih stoga su ispunjene pretpostavke iz čl. 620. st. 3. ZOO prema kojima je tužitelj imao pravo otkloniti nedostatke preko treće osobe, a na teret tuženika.

Revident netočno ističe da tužitelj nije dostavio u spis dokaz svoje aktivne legitimacije obzirom da iz spisa proizlazi da je tužitelj dostavio 11. studenog 2008. dokaz o promjeni naziva tužitelja (presliku rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 2. siječnja 2007., presliku povijesnog izvatka iz sudskog registra), koje je prvostupanjski sud prihvatio, također je tijekom postupka, suprotno navodu tuženika, 22. svibnja 2014. dostavio dokaz da nije prestao postojati kao pravna osoba već je došlo do odvajanja osnivanjem četiri nova društva, od kojih je jedan G. s. k. g. d.o.o., prema čl. 550.a st. 3. Zakona o trgovačkim društvima "Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12 i 68/13 - dalje: ZTD), te je, ponovno suprotno navodima iz revizije, tužitelj dostavio 15. listopada 2015. Plan podjele trgovačkog društva Z. h. d.o.o. iz kojeg proizlazi da predmetno potraživanje nije prešlo na jedno od novoosnovanih društva, već je zadržano kod društva Z. h. d.o.o., a što je prihvatio prvostupanjski sud. Prigovor je revidenta da prvostupanjski sud nije smio dopustiti subjektivnu preinaku tužbe jer tuženik na istu nije pristao navodeći da je u tužbi naznačen obrt kao tuženik, a tek 15. travnja 2009. tužitelj je kao tuženika naznačio vlasnika obrta, ujedno revident ističe i prigovor zastare jer je protekao rok od pet godina iz čl. 371. st. 1. ZOO budući da je tužba protiv tuženika podnesena tek 15. travanja 2009.

Naime, prvobitno je u tužbi kao stranka naznačen obrt, ali budući da obrt nema stranačku niti parničnu sposobnost i ne može biti stranka u postupku, tužitelj je 15. travnja 2009. ispravio tužbu na način da je kao tuženika naznačio fizičku osobu, vlasnika obrta. Stoga, suprotno revizijskim navodima, nije se radilo o subjektivnoj preinaci tužbe već ispravku tužbe sukladno čl. 83. st. 1. ZPP.

Navod revidenta da je tužbeni zahtjev u zastari obzirom da je protiv tuženika podnesena tužba 15. travnja 2009., nije osnovan jer je nesporno da je tužba podnesena 28. studenog 2001., dok je 15. travnja 2009. tužitelj samo ispravio tužbu točno naznačivši osobu koja može biti stranka u postupku.

Tuženik ističe da su pogrešno primijenjene odredba čl. 616. st. 1. ZOO prema kojoj naručilac koji je izvođača na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvarivati sudskim putem nakon isteka godine dana od učinjene obavijesti, odredba čl. 614. st. 1. ZOO prema kojoj je naručitelj dužan pregledati i bez odgađanja obavijestiti izvođača o nađenim nedostacima i čl. 615. st. 1. ZOO da ako se pokaže skriveni nedostatak naručitelj mora obavijestiti izvođača u roku od mjesec dana od otkrivanja nedostatka.

Obzirom da je tužitelj zahtjev za naknadu štete temeljio na tvrdnji da su radovi sanacije krova po tuženiku izvedeni nekvalitetno, da je obavijestio tuženika o nedostacima izvedenih radova i tražio sanaciju, koju tuženik nije uspio izvesti, na tuženiku je bio teret dokaza o propuštanju rokova iz odredbi ZOO na čiju pogrešnu primjenu upućuje, a što tuženik nije dokazao.

Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revizijski navodi koji su usmjereni na osporavanje i preispitivanje činjeničnih utvrđenja nedopušteni su prema čl. 385. st. 1. ZPP stoga ih ovaj sud nije ovlašten razmatrati.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

Zagreb, 19. ožujka 2019.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.