Revr-217/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 217/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse i Mirjane Magud kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz Z., koju zastupa punomoćnica Lj. J. R., odvjetnica iz Z., protiv tuženika H. n. k. u Z., koga zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2218/08-2 od 22. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-20569/04-44 od 18. rujna 2008., u sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2011.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr- 2218/08-2 od 22. rujna 2009. odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-20569/04-44 od 18. rujna 2008. kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu i tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 3.177,18 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i parničnim troškom kako je to sve pobliže specificirano u izreci prvostupanjske presude.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 84/08 – dalje: ZPP) obrazlažući to time da je zbog povrede materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka ostvaren revizijski razlog glede materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja koja su od važnosti za rješenje spora i od utjecaja za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj se isplati razlika plaće u utuženom

i dodaci (za

iznosu za sporno razdoblje što obrazlaže time da joj nisu isplaćeni pripadajuć prekovremeni rad, za rad noću i dr.) a u skladu s evidencijom stvarno obavljenog rada koja je dostavljena tuženiku za radnice koje su radile na radnom mjestu čistačice, kao i tužiteljica, a sve to za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2002.

S obzirom na navedeni tužbeni zahtjev materijalnopravno pitanje koje ističe tuženik je pitanje mjerodavnosti interne evidencije o radu tužiteljice koju tuženik dovodi u sumnju s obzirom na to tko ju je vodio, po čijem nalogu, tko ju je potpisivao i dr., s obzirom da se takva interna evidencija razlikuje od evidencije tuženika koju on smatra službenom evidencijom.

Takvi navodi tuženika upućuju na zaključak da se radi u stvari o činjeničnom pitanju mjerodavnosti sadržaja tzv. interne evidencije za koju prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrđuju da ju je vodila voditeljica grupe radnica koje su radile kao čistačice a taj je rad obavljala i tužiteljica a što potvrđuju i navodi tuženika da takva činjenična utvrđenja nisu mogla poslužiti za utvrđenje stvarno obavljenog rada od strane tužiteljice.

Do drukčijeg zaključka ne dovode niti navodi tuženika da je time postupljeno suprotno odredbama Temeljnog Kolektivnog ugovora i Pravilnika tuženika te suprotno odredbama Zakona o radu. Treba pri tome dodati i to da i u slučaju kad bi postojala pogrešna primjena materijalnog prava to samo po sebi ne bi upućivalo na ostvarenje razloga za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP pa obrazloženje razloga u tom pravcu revident niti ne ističe.

Tome treba dodati da iz obrazloženih razloga drugostupanjske presude također proizlazi da je upravo sadržaj interne evidencije o obavljanom radu tužiteljice dakle njegova činjenična utvrđenja bio odlučujući, kao dokazna osnova, za utvrđenje stvarno obavljenog rada tužiteljice i odluku o istaknutom tužbenom zahtjevu.

Što se tiče postupovnopravnih razloga za dopušteno izjavljivanje revizije treba naglasiti da sve i da postoje bitne povrede iz odredaba čl. 356. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik one same po sebi nisu razlog za dopuštenost revizije u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP.

Iz svih navedenih razloga trebalo je zaključiti da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP, pa je reviziju tuženika trebalo odbaciti temeljem odredaba čl. 392. ZPP i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. ožujka 2011.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.