Revr-454/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 454/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. iz D., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika JP "Hrvatske šume", Uprava šuma Delnice, Šumarija Delnice, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 11. siječnja 2006. godine, broj: Gž-1103/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Delnicama od 04. studenog 2003. godine, broj:

P-63/98, u sjednici održanoj dana 15. studenog 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja kao djelomično osnovana, te se preinačuju presude Županijskog suda u Rijeci od 11. siječnja 2006. godine, broj: Gž-1103/04 i Općinskog suda u Delnicama od 04. studenog 2003. godine, broj: P-63/98 u pobijanom odbijajućem dijelu na način da se nalaže tuženiku da tužitelju pored dosuđenih iznosa (ukupno 102.338,27 kn) isplati i daljnji iznos od 102.338,27 kn sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 88.200,00 kn teče od dana 04. studenog 2003. godine, a na iznos od 14.138,27 kn prema dospijeću svakog mjesečnog iznosa označenog u izreci prvostupanjske presude.

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi i daljnji parnični trošak u iznosu od 31.366,35 kn (dakle sveukupno 53.472,90 kn) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom na ime naknade štete tužitelju je dosuđeno ukupno 102.338,27 kn (i to za fizičke bolove 31.500,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 40.500,00 kn, za strah 3.600,00 kn, za tuđu pomoć 4.200,00 kn, za pojačanu ishranu 1.800,00 kn, za nagrđenje 6.600,00 kn i za gubitak zarade iznos od 14.138,27 kn), sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan tužitelju na ime parničnog troška isplatiti iznos od 22.106,55 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prihvati revizija i preinače presude nižestupanjskih sudova uz dosudu i troškova revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se ista odbije kao neosnovana, dok se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske o reviziji nije izjasnilo.

Sukladno odredbi čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 117/03) koji je stupio na snagu 01. prosinca 2003. godine, o reviziji tužitelja odlučuje se primjenom do tada važećih odredaba Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP).

Revizija je djelomično osnovana.

Kako tužitelj posebno ne obrazlaže ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a niti je konkretno naznačuje, a nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to se ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je naknada štete koju je tužitelj pretrpio na radu 08. veljače 1993. godine radeći svoj uobičajeni posao izvlačenja trupaca iz šume traktorom, te vožnjom traktora do glavne ceste, da bi na proširenju prometnice trupce istovarivao, pa zatim se vraćao da bi ponovio radni proces.

Sporno je i u ovoj fazi postupka doprinos tužitelja u štetnom događaju, kao i dosuđena visina štete.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj neposredno prije nastanka štetnog događaja radio na izvlačenju bukove oblovine koristeći zglobni traktor, kojim je upravljao, te deponirao bukovu oblovinu na proširenju – lageru uz prometnicu Delnice-Crni Lug da bi nakon deponiranja bukove oblovine izvršio zaokretanje traktora u pravcu Crnog Luga. Prilikom vršenja manevra izlaska sa – lagera i prijelaza na prometnicu došlo je do proklizavanja vozila, te udara u zaštitnu ogradu, pri čemu je traktor izgubio ravnotežu, te se zajedno s tužiteljem prevrnuo u provaliju oko 25 m dubine pri čemu je tužitelj zadobio teške mnogostruke ozljede.

Sudovi ocjenjuju s obzirom na način nastanka štetnog događaja suodgovornost tužitelja sa 70% smatrajući da je tužitelj propustio upravljati s potrebnim oprezom u postojećim okolnostima (zimsko vrijeme, blatnjava cesta), pogrešno procjenjujući mogućnost prolaza traktorom uz nagib i uz lijevi zavoj, iako je bio dugogodišnji šumski radnik – traktorist, osposobljen za rad na siguran način šumskim traktorom, te da je na taj način olako ocijenio mogućnost proklizavanja traktora u tom zavojitom dijelu na nagibu, a ovo zbog specifičnosti cestovne podloge i zemljane površine, te nastale razlike prianjanja kotača na putnu površinu između lijevog i desnog kotača traktora.

Tužitelj pak obrazlažući reviziju poriče bilo kakav svoj doprinos u štetnom događaju ističući da je riječ o opasnoj djelatnosti (izvlačenje trupaca iz šume), da je traktor sam po sebi opasna stvar, te da se kritične zgode steklo više nepovoljnih radnih uvjeta – lanci na kotačima, blatnjavi i klizav kolnik, bljesak sunca, nepovoljan nagib kolnika, na koje okolnosti tužitelj nije mogao djelovati, pa da stoga su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pogrešno se pritom pozivajući na odredbu čl. 177. ZOO-a, kada su utvrdili tužiteljevu suodgovornost za ovu nezgodu.

Kako se radi o nezgodi na radu, a s obzirom na vrijeme štetnog događaja mjerodavan propis Zakon o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj: 19/83) i to čl. 6. temeljem kojeg je poslodavac dužan naknaditi štetu radniku zbog povrede na radu, ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koje ga oslobađaju odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika.

Dakle, tuženik odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti, pa tako i za slučaj, a na njemu je da dokazuje da je do štetne radnje došlo djelovanjem treće osobe odnosno krivnjom radnika.

Tužitelj je stradao u izvršavanju uobičajenih radnih zadataka, a promatrajući proces rada u svojoj ukupnosti, a ne dijeleći ga na pojedine segmente, radni proces koji je obavljao tužitelj bez sumnje predstavlja opasnu djelatnost, pa je poslodavac dužan osigurati takve uvjete rada da opasnost po život ljudi i njihovo zdravlje bude što manja.

Stoga po stajalištu ovog suda stanje ceste, a što je jedan od najvjerojatnijih uzroka proklizavanju kotača, a time i nemogućnosti upravljanja vozilom (prema nalazu vještaka ing. N. F. koji je sud prihvatio i na njemu utemeljio svoju odluku), a što je imalo za posljedicu udar u zaštitnu ogradu i prevrtanje vozila, ne može se pripisati isključivo u krivnju tužitelju koji je u takvim nepovoljnim uvjetima morao svoj radni zadatak obavljati.

Stoga, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja ovaj sud nalazi da je doprinos tužitelja manji od utvrđenog od strane nižestupanjskih sudova i iznosi 40%, pa su stoga nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO), kada su tužiteljev doprinos ocijenili sa 70%.

Prigovori na utvrđene visine naknade štete ovaj sud smatra neosnovanim.

Tužitelj je zadobio lom lijeve natkoljenice, lom desne stidne kosti, lom lijevih rebara (od 9 do 11), traumatski i hemoradični šok, te nakon dugotrajnog liječenja utvrđene su trajne posljedice koje smanjuju životnu i radnu sposobnost tužitelja za 50%. U kolovozu 2002. godine tužitelje je otišao u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Cijeneći uz gore istaknuto, trajanje i intenzitet fizičkih bolova, pretrpljenog straha, stupanj nagrđenja, a uzimajući u obzir životnu dob tužitelja, ovaj sud nalazi da je primjerena naknada za nematerijalnu štetu ona koju su utvrdili nižestupanjski sudovi, a to je 105.000,00 kn za fizičke bolove, 135.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, 12.000,00 kn za strah i 22.000,00 kn za naruženost.

S obzirom na utvrđeni doprinos tužitelja od 40% valjalo je tužitelju dosuditi s osnova nematerijalne štete i daljnji iznos od 82.200,00 kn, te na temelju čl. 195. ZOO-a materijalnu štetu i to za pojačanu ishranu daljnji iznos od 1.800,00 kn, za tuđu pomoć 4.200,00 kn, te naknadu za izgubljenu zaradu od 14.138,27 kn za razdoblje od 08. veljače 1993. godine do 31. kolovoza 2002. godine.

Stoga je primjenom čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti nižestupanjske presude kako je odlučeno u izreci, a u preostalom dijelu reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP-a.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom na uspjeh tužitelja u parnici, a obuhvaća troškove prvostupanjskog postupka, žalbe i revizije.

U Zagrebu, 15. studenog 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.