I Kž-53/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Z A G R E B

Broj: I Kž-53/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Milana Petranovića, mr. Branka Zmajevića, Katice Jelić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. M., zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 4. studenog 1996. broj K-73/96, u javnoj sjednici održanoj 11. studenog 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.B., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gradu Zagrebu proglasio je krivim opt. M.B. zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz čl. 196. st. 1. OKZRH, opisanog u izreci presude i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke suda o kazni i mjere sigurnosti, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači i optuženiku izreče kazna zatvora u duljem trajanju, te da mu se izrekne mjera sigurnosti iz čl. 60. OKZRH obaveznog liječenja narkomana.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke suda o kazni u kojoj žalbi predlaže da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Uz žalbu optuženik moli da on i njegov branitelj prisustvuju sjednici drugostupanjskog suda.

U svome odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženik predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Sjednici vijeća ovog suda drugog stupnja, iako uredno pozvan, nije pristupio branitelj optuženika, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (čl. 361. st. 4. ZKP).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana dok da se žalba državnog odvjetnika uvaži.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP).

Žalitelj smatra da je izreka presude proturječna sa njenim obrazloženjem radi toga što se u izreci navodi da je optuženik nabavljao drogu radi prodaje na narkomanskom tržištu, dok se u obrazloženju presude utvrđuje da je i sam optuženik ovisnik. Prema tome, nije točna tvrdnja iz izreke presude da je optuženik nabavljao drogu samo radi prodaje, budući je drogu morao nabavljati i za vlastite potrebe.

Protivno navodima žalbe u izreci presude se nigdje ne navodi da je optuženik nabavljao drogu isključivo radi prodaje, naime, optuženiku se inkriminira samo onaj dio nabavljene droge što je doista nabavio radi prodaje, a time se ne isključuje mogućnost da je optuženik kao ovisnik nabavljao drogu i za vlastite potrebe, što ne predstavlja krivično djelo. Prema tome, izreka presude nije u nikakvoj opreci sa njenim razlozima.

Nadalje isti žalitelj tvrdi da se sud prvog stupnja nije pridržavao odredbe zakona prema kojoj se odluka suda može temeljiti samo na izvedenim dokazima, pa da je time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 2. ZKP). Navedena povreda počinjena je zbog toga, smatra žalitelj, što je sud donio odluku na temelju neodređene tvrdnje sporednog svjedoka (L.D. ) nasuprot tvrdnji neposrednog svjedoka (K.N.).

Takav navod žalitelj je ustvari pobijanje pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja od strane suda prvog stupnja, i ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, kako se to tvrdi u žalbi.

Prema tome, nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu niti kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik tvrdi da je nesporno utvrđeno da je optuženik djelo počinio u dogovoru odnosno suradnji sa barem još jednom osobom. Točno je da nije identificirana niti jedna druga osoba osim optuženika, međutim, smatra žalitelj, to je irelevantno jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je optuženik drogu prodavao u svome stanu, uvijek je bio spreman paketić droge, samo u jednom danu prodao je veće količine opojne droge i imao i poprilično veliki promet, pa iz toga nedvojbeno proizlazi da je postojala osoba koja ga je sa potrebnom drogom snabdjevala, dakle postojao je i dogovor više osoba.

Međutim, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je utvrdio da nije dokazano da bi optuženik se udružio sa drugom osobom radi izvršenja tih djela. Naime, na takav zaključak ne upućuje niti jedan izvedeni dokaz. Okolnost da je optuženik drogu prodavao u stanu, da je imao određene količine droge za prodaju, pokraj činjenice da je u razdoblju od mjesec dana prodao uz neutvrđenu količinu heroina N.K. sveukupno 0,78 grama heroina i 12 tableta heptanona ostalim osobama, nikako nije pokazatelj koji bi upućivao na zaključak da se je radilo o većoj količini droge, a koja bi količina pak ukazivala na postojanje udruživanja optuženika sa nekim drugim osobama radi prodaje droge.

Državni odvjetnik nadalje navodi da iako je optuženica greškom bila izmijenjena pred završnu riječ, tako da je u prodaji droge P.I. izostavljen mjesec kolovoz u kojem bi optuženik prodao heptanon navedenom svjedoku, ipak je sud trebao u izreci presude staviti mjesec studeni jer je utvrđeno da je isti svjedok sve do 7. prosinca 1995. godine u nekoliko navrata kontinuirano kupovao heptanon od optuženika, pa je to najvjerojatnije činio i u mjesecu studenom iste godine. Nije dakle zbog očigledne greške državnog odvjetnika sud mogao izbaciti čitav jedan dio inkriminacija u izreci presude prema kojima je optuženik kontinuirano i u više navrata prodavao opojnu drogu P.I.

Protivno tim navodima žalitelja sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da se inkriminirano razdoblje u odnosu na svjedoka P.I. proteže od sredine mjeseca studenog 1995. do 7. prosinca 1995. godine. Pri tome sud opravdano utvrđuje da iz iskaza I.P. (list 114.) proizlazi da je on upoznao optuženika u 10. mjesecu 1995. godine, svjedok pri tome ne navodi izričito otkada je počeo kupovati heptanon, a iz formuliranja njegovog iskaza se ne može zaključiti da bi se radilo o kupnji heptanona u više navrata. Prema tome, ispravno je sud prvog stupnja postupio kada je utvrdio da je P.I. kupio od optuženika 12 tableta heptanona dana 7. prosinca 1995. godine.

Optuženik smatra da je sud netočno utvrdio da je oštećenik prodao u nekoliko navrata prije 7. prosinca 1995. godine drogu N.K., jer to ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza, osim iz iskaza svjedoka L.D., koji iskaz je takav da se na osnovu njega ne može utvrditi odgovornost optuženika. Taj svjedok, navodi žalitelj, nikada nije vidio osobu od koje je N. kupovao drogu, nije znao kuću u koju je ulazio svjedok N., niti da li je ovaj drogu kupovao od jedne ili od više osoba. Netočno sud, kada mu je to potrebno, ističe da se radi o narkomanskoj solidarnosti, što je puka konstrukcija, na temelju koje se ne mogu donositi valjane odluke. Svi ti prigovori odnose se i na događaj od 7. prosinca 1995. godine, kada svjedok N. nije kupio drogu od optuženika, što dokazuje i kvantitativna analiza heroina prema kojoj je heroin nađen kod N. različit od heroina nađenog kod optuženika. Pokraj toga, tvrdi optuženik, niti saslušani djelatnici policije, ne govore da bi vidjeli razmjenu droge i novca iz ruke u ruku.

Međutim, prije svega, opravdano sud prvog stupnja iz iskaza svjed. L.D. utvrđuje da su taj svjedok i N.K. u više navrata odlazili kod optuženika (osoba M. ) kod kojeg je N. kupovao drogu. Svjedok D. detaljno je opisao put do kuće optuženika, gdje se droga kupovala, a koju drogu su kasnije zajednički uživali (hotel L. ). Sud doista iskazu toga svjedoka nije imao razloga da ne povjeruje. Isti svjedok potvrđuje i događaj od 7. prosinca 1995. kada je i on zatečen po policiji u automobilu sa nađenom drogom. Što se tiče kvantitativne analize heroina, pravilno zaključuje sud, da ta analiza ne dovodi u sumnju utvrđenje suda da je drogu prodao optuženik. Doista je poznato, kako to sud zaključuje, da se droga razrijeđuje radi veće prodaje, pa razlika u kvantitativnoj analizi heroina ne predstavlja dokaz koji bi upućivao na drogu iz drugog izvora.

Optuženik nadalje tvrdi da sud nije pravilno utvrdio djelatnost optuženika u odnosu na svjedoka M. Taj svjedok, smatra žalitelj, drogu je kupio iz istog izvora za sebe i optuženika, a ne od optuženog, što potvrđuje i kvantitativna analiza heroina.

Međutim, s pravom sud prvog stupnja na temelju iskaza svjedoka B.D. i Š.M. utvrđuje da je drogu M. prodao optuženik, te otklanja iskaz svjedoka M., po kojem je on drogu kupio od dvojice nepoznatih ljudi. Naime, zajedno su M. i navedeni svjedoci došli pred zgradu u S. ulici, M. je rekao da drogu kupuje od nekog mladića - M., koji stanuje u toj kući, - a to je bila kuća u kojoj je stanovao optuženik. U svome iskazu navedeni svjedoci niti ne spominju neku dvojicu muškaraca od kojih bi svjedok M. drogu kupovao. Saslušani policajci koji su promatrali lice mjesta, jasno su mogli vidjeti da je svjedok M. ulazio u kuću optuženika, da je iz nje izašao te je nedaleko od kuće zaustavljen i kod njega je pronađena droga. Opojna droga heroin koja je pronađena kod M., prema obavljenom vještačenju bila je identičnog sastava kao i droga pronađena kod optuženika. Nedvojbeno je dakle, svjedok M. kupio drogu od optuženika, pa su neosnovani navodi i vlastoručno pisane žalbe optuženika u kojoj tvrdi kako svjedok B.D. i Š.M. nisu mogli ništa znati o tome tko je drogu prodao, te da su zaključci suda laički i proizvoljni.

Prema tome, nisu u pravu državni odvjetnik niti optuženik kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik niti kada se žale zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi navodi da je sud dobro ocijenio sve otegotne okolnosti, same za sebe, kao i one koje su povezane uz ličnost optuženika, međutim, da je sud u očiglednoj zabludi kada smatra da će se kaznom zatvora u trajanju od dvije godine može ostvariti svrha kažnjavanja. Ovakova kazna, drži državni odvjetnik, nije dostatna ni u smislu generalne, a posebno ne u smislu specijalne prevencije. Optuženi B. u dva navrata je osuđivan na bezuvjetne kazne zatvora, njegov način življenja je kontinuirano i stalno vršenje krivičnih djela, pa se izrečena kazna zatvora ukazuje preblagom.

Optuženik u svojoj žalbi prigovara da je kazna prestroga, da su kaznionice i zatvori preuzeli ulogu liječilišta narkomana, da je zatvor pun narkomanske sirotinje, te da se radi o bolesniku koji boluje od bolesti ovisnosti.

Protivno tim navodima sud prvog stupnja pravilno je prilikom odmjeravanja kazne utvrdio optuženiku, kako otegotne tako i olakotne okolnosti, te obzirom na tako utvrđene okolnosti, a posebno da se radilo o ipak maloj količini droge, izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koju kaznu i ovaj sud drugog stupnja smatra primjerenom društvenoj opasnosti djela i ličnosti samog optuženika i ta kazna ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Državni odvjetnik je u pravu, kada tvrdi, da sud u svojoj presudi iznosi defetističko mišljenje da se sa mjerom sigurnosti ne treba niti započinjati, jer su znani njeni porazni rezultati budući u kaznenim ustanovama nema razrađenih programa niti specijaliziranih programa, a posebno ne individualno specijaliziranih programa za svakog ovisnika.

Kad je riječ o narkomanima, značenje ove mjere postaje sve veće s obzirom na porast narkomanije kod nas. Ova mjera samo je jedno manje važno sredstvo u nastajanju društva da se suprostavi ovom zlu, pa ako i treba posvetiti pozornost uvjetima za što bolje izvršenje te mjere, to ipak ne znači da tu mjeru se ne treba izricati.

Međutim, kako je ovaj sud drugog stupnja prihvatio izrečenu kaznu zatvora po sudu prvog stupnja, tada je optuženik svoju kaznu već izdržao u toku trajanja pritvora. S obzirom da čl. 60. st. 2. upućuje da ova mjera traje koliko traje i izdržavanje kazne zatvora, ovaj sud drugog stupnja nije mogao izreći optuženiku mjeru sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana iz čl. 60. OKZRH, budući je trebalo uzeti da je to stav zakona. Naime, iz st. 4. čl. 60. OKZRH jasno je da zakon nije ostavio otvorenim pitanje trajanja ove mjere i jasno da se mjera može odrediti na vrijeme koliko i traje izdržavanje kazne zatvora.

Prema tome, sud drugog stupnja nije mogao izreći naprijed navedenu mjeru sigurnosti.

Zbog svega navedenog trebalo je, temeljem čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. studenog 1997. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.