Vrhovni sud allows appeal against administrative court ruling for incorrect application of coastal zone regulations.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia allowed the request for legal protection and remanded the administrative court's decision for reconsideration. The plaintiff sought a building permit while the defendant argued that the 2004 coastal zone regulation should apply retroactively to the 2005 application. The court ruled that since the applicant had not yet acquired a right to the permit, the newer regulation valid at the time of decision-making correctly superseded the previous one.
Legislator headnote
AI generatedčl. 49. Zakona o upravnim sporovima; čl. 89. st. 4. Ustava; čl. 34. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku; čl. 34. st. 2. Zakona o prostornom uređenju: A new subordinate regulation applies to pending administrative requests if the applicant has not yet acquired a vested right to the specific outcome, allowing the authority to decide based on the law valid at the time of the decision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Uzz 33/09-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević kao predsjednice vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud kao članova vijeća, u upravnom sporu tužitelja G. H. iz S., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Klasa:
UP/II-350-05/05-02/1160 ur. broj: 531-04/1-05-3 od 19. rujna 2005., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj UZ-DO-29/09 od 4. kolovoza 2009., protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10472/2005 od 19. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj dana 2. veljače 2010.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava te se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10472/2005 od 19. ožujka 2009. preinačuje i sudi:
Tužba se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Pobijanom presudom tužba je uvažena te je poništeno rješenje tuženog tijela Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske Klasa:
UP/II-350-05/05-02/1160 ur. broj: 531-04/1-05-3 od 19. rujna 2005. kojom je poništeno rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove, Klasa: UP/I-350-05/04-02/116/AS ur. broj: 2181-05-1-00-05-06 od 10. lipnja 2005. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno postupanje.
Citiranim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za izgradnju stambene građevine na čest. zem. 2665/47 k.o. D. S..
Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prihvati i pobijana presuda preinači i tužba odbije.
Obje stranke podnijele su odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti, pri čemu tužitelj predlaže da se odbije kao neosnovan dok tuženik predlaže da se prihvati i presuda Upravnog suda preinači.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.
Pobijana presuda je u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 27/92 – dalje: ZUS) ispitana samo u granicama zahtjeva.
Prema utvrđenim činjenicama u upravnom postupku tužitelj je zatražio izdavanje lokacijske dozvole u vrijeme kad je bilo u primjeni Prostorni plan uređenja Općine Š. (Sl. glasnik Općine Š. broj 2/2000 od 12. ožujka 2001.).
Tuženo tijelo poništilo je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole, uz obrazloženje da je u vrijeme odlučivanja na snazi bila Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora koja prijelaznim odredbama čl. 19. nije isključila svoju primjenu u postupcima izdavanja lokacijske dozvole započetih do stupanja na snagu Uredbe te je ista u konkretnom slučaju trebala biti primijenjena.
Prema pravnom shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske upravna tijela su bila dužna zahtjev tužitelja ocijeniti prema odredbama čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 100/04) kojim je propisano da se postupci izdavanja lokacijske dozvole i prekršajni postupci započeti po Zakonu o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 30/94, 68/98, 61/01 i 32/02) do stupanja na snagu ovog Zakona dovršit će se po tom Zakonu. Budući da je postupak u ovom predmetu započeo prije stupanja na snagu navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju (čl. 41. Zakona) da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o prostornom uređenju a da Uredba (prijelaznom odredbom čl. 19.) kao podzakonski hijerarhijski niži propis nije mogao propisati drugo nego što je to propisano zakonskim odredbama.
Navedeno pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske koje se odnosi na sporno pitanje da li u konkretnom slučaju treba primijeniti podzakonski akt tj. prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja ili podzakonski akt tj. naprijed citirana Uredba koja je bila na snazi u vrijeme odlučivanja o tom zahtjevu, ne može se prihvatiti.
Pri tome, odredbe čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju treba cijeniti imajući na umu i odredbe čl. 36. st. 3. naprijed citiranog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju, prema kojima se izričito zabranjuje gradnja i izdavanje lokacijskih dozvola u zaštićenom obalnom području dok se ne donose podzakonski propisi iz čl. 45. st. 1. Zakona o prostornom uređenju za provođenje tog Zakona glede uređenja i zaštite obalnog područja mora (čl. 36. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju - "Narodne novine", broj 100/04). Takav podzakonski propis je donijela Vlada Republike Hrvatske dana 13. rujna 2004., a to je upravo naprijed navedena Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora, pa s obzirom da je u ovom konkretnom slučaju tužitelj tražio upravo lokacijsku dozvolu za izgradnju objekta u zaštićenom obalnom području na čestici koja se nalazi neposredno uz more, tada je drugostupanjsko upravno tijelo ispravno poništavajući prvostupanjsko upravno rješenje zatražilo da se primijene odredbe Uredbe o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora, a koje odredbe Uredbe su važile u trenutku odlučivanja o zahtjevu tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole.
Treba reći i to da primjena podzakonskog propisa koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole (u ovom slučaju to su odredbe Uredbe), nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske). Novi se propis ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali samim podnošenjem zahtjeva da mu se izda lokacijska dozvola tužitelj nije stekao pravo, niti je nastala obveza upravnog tijela da mu izda lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, niti o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa. Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastao je odnos u kojem on ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu (ali nije stekao pravo na točno određenu odluku – u ovom slučaju rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola), a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu. Upravno tijelo je pri tom u smislu odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku upravnu stvar dužno rješavati na temelju zakona i drugih propisa te općih akata, ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti. Prema odredbi čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema st. 2. tog članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona. Lokacijska dozvola se ne može dakle izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja…“ (citat iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz-5/08 od 29. listopada 2008.).
U ovom konkretnom slučaju u vrijeme odlučivanja bila je na snazi naprijed citirana Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora, koju je trebalo primijeniti, kako je to navedeno i u rješenju drugostupanjskog tuženog tijela, pa je zbog navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti trebalo uvažiti te je na temelju odredbe čl. 50. st. 2. ZUS-a pobijana presuda preinačena.
U Zagrebu, 2. veljače 2010.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović Ivanišević, v. r.