Rev-x-301/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 301/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. S., odvjetnici u P., protiv tuženika D. V. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. D., odvjetniku u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1853/15-2 od 30. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-2374/08-146 od 15. svibnja 2015., u sjednici održanoj 23. svibnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli-Pola broj P-2374/08-146 od 15. svibnja 2015. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade materijalne štete iznos 228.828,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže naznačeno u toč. I. izreke te presude, te je naloženo tuženiku na ime parničnih troškova isplatiti tužitelju iznos 43.105,03 kn. Presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1853/15-2 od 30. studenoga 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju određeno naznačenih pravnih pitanja, a koja i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predloživši preinačenje pobijane presude smanjenjem naknade pripadajuće materijalne štete tužitelju, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn; odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

Tuženik revizijom pobija drugostupanjsku presudu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda glede dosuđene materijalne štete tužitelju u iznosu 228.828,15 kn, koji iznos ujedno označava vrijednost predmeta spora pobijane presude, što znači da su ostvarene pretpostavke za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Kako je pobijana drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 368. ZPP-a, a ne na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, to se tužitelj pogrešno poziva na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a u pravcu dopuštenosti ove revizije.

U slučaju kao što je konkretan, kada je protiv pobijane presude dopušteno podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a (tzv. redovna revizija) onda nema pretpostavki za podnošenje revizije pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija) jer se ove dvije vrste revizija međusobno isključuju. Stoga, ovaj sud nema potrebe u nastavku obrazlaganja svoje presude se dalje osvrtati i na razloge iznesene u smislu izjavljene revizije na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika (redovna revizija) ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude ocijenio sve odlučne žalbene navode, davši za njih valjane razloge uključujući i onaj glede ocjene postupanja tuženika kao vozača kritične prigode, a koji su doveli do štetnog događaja sa posljedicom ozljeđivanja tužitelja, zbog čega se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Kako dakle pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se može ispitati pravilnost pobijane presude, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se upire u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu materijalne štete s osnova izgubljene zarade te troškova tuđe pomoći i njege te troškova nabave pomagala, sanitetskog materijala lijekova i prehrane za razdoblje: lipanj 2003. – lipanj 2006., a sve vezano uz zaostale posljedice ozljeđivanja tužitelja u prometnoj nezgodi, do koje je došlo 10. lipnja 2001., a koju je izazvao tuženik nepropisnom vožnjom.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu mu utužene materijalne štete ocijenivši da je prometna nezgoda u kojoj je ozlijeđen tužitelj izazvana postupanjem tuženika s krajnjom nepažnjom. U skladu s tim i ocjenjuju da nema ni pretpostavki iz odredbe čl. 191. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) za sniženje naknade štete koju tuženik treba naknaditi tužitelju.

Osporavajući pravilnost takve pravne ocjene iz nižestupanjskih presuda, tuženik u reviziji ustraje u shvaćanju da u njegovom postupanju kritične prigode nije bilo takvih propusta zbog kojih bi se njegovu odgovornost trebalo ocjenjivati krajnjom nepažnjom.

Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelj kao putnik u vozilu tužitelja teško ozlijeđen u prometnoj nezgodi, a do koje

- da je došlo 10. lipnja 2001. oko 22,00 sata kada je tuženik upravljajući osobnim vozilom brzinom 100,58 km/h ušao u zavoj, a koji se mogao savladati brzinom do 74 km/h, uslijed čega je došlo do izlijetanja vozila sa kolnika te je vozilo udarilo u stablo,

- da je na toj prometnici vrijedilo opće pravilo ograničenja brzine kretanja do 80 km/h pravilna je ocjena iz pobijane presude da se postupanje tuženika kao vozača u okolnostima konkretnog slučaja ima ocijeniti krajnjom nepažnjom, kao stupnjem krivnje tuženika za nastalu štetu tužitelju u smislu odredbe čl. 158. ZOO-a. Naime, čini se da svakom pa tako i tuženiku u vrijeme nastanka ove nezgode je moralo biti jasno i poznato da vožnja nerazvrstanom cestom u noćnim uvjetima pri brzinu od preko 100 km/h, a kojom se ulazi u zavoj, jest krajnje neodgovorno ponašanje koje neminovno dovodi do neželjene posljedice, a s čim je tuženik, unatoč svojoj mladosti morao računati i biti svjestan posljedica koje iz takvog neodgovornog postupanja proizlaze. Ovaj sud ne prihvaća razmišljanje tuženika da se brzina vožnje koja je preko 20 km/h veća od dopuštene ima smatrati "malo većom brzinom od dopuštene". Naprotiv radi se o znatno većoj brzini od one dopuštene i kao takva je opasna vožnja, zbog čega prihvaćanje takvog postupanja se mora ocijeniti kao krajnjom nepažnjom.

U smislu navedenog, a kako je prema odredbi čl. 191. ZOO-a jedna od pretpostavki za smanjenje iznosa naknade štete koju štetnik treba naknaditi oštećeniku ta da šteta nije prouzročena krajnjom nepažnjom, onda je pravilna ocjena iz pobijane presude da u ovom slučaju nema pretpostavki za primjenu odredbe čl. 191. ZOO-a pri odmjeravanju visine naknade štete koju tuženik treba naknaditi tužitelju, u smislu njezinog smanjenja u odnosu na stvarno utvrđenu štetu.

Slijedom navedenog, a kako je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 23. svibnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.