I Kž-1000/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1000/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, Drakulić Milene, Svedrović Marijana, Primorac Vladimira i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.F. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 1. listopada 1992.g. br. K 1000/92, u sjednici održanoj 22. travnja 1993.g. saslušavši zamjenika javnog tužitelja P.O.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženika, te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojni sud u Osijeku oglasio je opt. P.F. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. st. 1. OKZRH te mu je na temelju čl. 35. st. 1. KZRH primjenom čl. 42. toč. 1. i čl. 43. st. 1. toč. 1. OKZRH izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 50. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu uračunato je optuženiku vrijeme provedeno u pritvoru od 10. srpnja 1992.g. pa nadalje.

Na temelju čl. 63. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju B.J., odvjetnici iz O., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe.

I Kž 1000/92

Javni tužitelj Hrvatske, vračajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

U žalbi optuženika se izričito ne navodi zbog čega žalitelj smatra da je po sudu prvoga stupnja ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka i povreda krivičnog zakona a niti se to iz obrazloženja žalbe može razabrati. Međutim, ovaj Vrhovni sud je, kao sud drugog stupnja, u smislu čl. 376. ZKP ispitivao da li je sud prvoga stupnja ostvario neku od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona na štetu optuženika na koje se povrede pazi po službenoj dužnosti, te je našao da takve povrede zakona sud prvoga stupnja nije ostvario.

Optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se isključivo na tvrdnju da sud prvoga stupnja nije utvrdio motiv i namjeru optuženika koji je prema vlastitom priznanju pucao u pravcu optuženika iz automatske puške, a potom ga, kada je pao na zemlju, udarao po glavi i tijelu šakom i kundakom puške, i željznom polugom prema utvrđenju suda, pa stoga, tvrdi optuženik, sud prvoga stupnja nije niti mogao izvesti zaključak da je optuženik počinio krivično djelo pokušaja ubojstva ("...nema motiva, nema namjere...nema niti pokušaja...da se drugog liši života" - citat iz žalbe optuženika).

Na stranu što sud prvoga stupnja utvrđuje da je optuženik sve radnje koje je poduzeo u odnosu na oštećenika počinio s namjerom da ga liši života, valja podvući da krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, pa i pokušaj takvog djela, nije namjerni delikt. Motiv (po značenju - cilj i svrha) poklapa se sa pojmom namjere (predodžba o određenom cilju postavljena kao motiv), pa je posve irelevantno u kojoj namjeri je izvršilac djelo pokušaja ubojstva ili ubojstva počinio, kada je njegova svijest obuhvaćala sve elemente ovog djela i imao volju da drugog liši života. Sud prvoga stupnja je na osnovu djelomičnog priznanja optuženika i drugih provedenih dokaza sa sigurnošću utvrdio da je optuženik počinio krivično djelo pokušaja ubojstva, pa stoga nije prihvatljivo stajalište optuženika izneseno u njegovoj žalbi da mu djelo nije dokazano.

Sud prvoga stupnja nije izrekao optuženiku "tešku osudu" kako se to tvrdi u žalbi optuženika. Sud prvoga stupnja ispravno je vrednovao značajne olakotne okolnosti koje je utvrdio kod optuženika (dosadašnja neosuđivanost, bitno smanjena uračunljivost i iskreno držanje pred sudom), te mu je obzirom na te okolnosti i ostale okolnosti o kojima ovisi visina kazne (čl. 41. OKZRH) izrekao primjerenu kaznu.

Kako žalba izjavljena u korist optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi žalbu zbog odluke suda o krivičnim sankcijama, to je ovaj sud kao sud drugoga stupnja ocjenjivao da li je optuženiku trebalo izreći mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 63. OKZRH.

Prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, optuženi je opasan za svoju okolinu kada je u alkoholiziranom stanju, a budući se radi o poremećenoj ličnosti, to je sud prvoga stupnja ispravno optuženiku izrekao ovu mjeru.

I Kž 1000/92

Zbog svega iznesenog valjalo je na temelju čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 29. travnja 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)