Rev-1262/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1262/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja A.M. iz S.O. br. …, zastupanog po punomoćniku Đ.B., odvjetniku iz S., protiv tuženog M.I. iz Z., Š.

…, zastupanog po punomoćniku V.A., odvjetniku iz D.S., radi utvrđenja i predaje posjeda, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. studenog 1990. br. Gž 2715/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dugom Selu od 20. rujna 1988. br. P 36/87, u sjednici održanoj dana 4. lipnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom utvrđeno je, da je tužitelj vlasnik dijela č. k. br. 734/8 upisane u z. k. ul. br. 2902 k. o. H. i to označenog u skici mjerničkog vještaka od 29. III. 1988. točkama AB koje označuju sadašnju među pa u pravcu posjeda nekretnina tuženika označenu točkama ABCD i to u širini od 1,10 m počam od točke B u pravcu točke D te dalje u pravcu sjevera do točke A, što je tuženik dužan priznati i predati navedeni dio č. k. br. 734/8 u posjed tužitelju te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 278.275 tadašnjih dinara, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Drugostepenom presudom žalba tuženika odbijena je kao neosnovana, te prvostepena presuda potvrđena u pobijanom dosuđujućem dijelu.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se nižestepene odluke preinače, tako, da se ukinu sve provedene radnje te tužba odbaci, odnosno podredno predlaže, da se nižestepene

Rev 1262/91

odluke ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se javni tužitelj nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja koji tvrdi da ima jače pravo na sporni dio č. k. br. 734/8 koji posjedjuje tuženik nakon pravomoćno dovršenog postupka uređenja međa te traži - da mu tuženik preda u posjed taj sporni dio spomenute čestice kojem zahtjevu su niži sudovi djelomično udovoljili u pogledu onog dijela koji je označen u skici mjerničkog vještaka.

Naime niži sudovi su utvrdili u postupku, da je tužitelj 1979. kupio od ranijeg vlasnika čestice br. 734/8 dio te čestice koji obuhvaća i spornu površinu označenu u skici mjerničkog vještaka koju je prodavatelj predao u posjed tužitelju, dok je tuženik od istog prodavatelja kupio preostali dio navedene č. k. br. 734/8, ali je nakon toga stupio u posjed spornog dijela čestice koju je raniji vlasnik prodao i predao tužitelju.

U odgovoru na revizijske navode u prvom redu treba istaknuti da ovaj sud nije našao, da bi niži sudovi u postupku počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. Zakona o parničnom postupku koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP), a na koju revident neobrazloženo upućuje.

Nadalje, pri donošenju svoje odluke niži sudovi su imali u vidu, da je u postupku uređenja međe vođenom pod oznakom R1 8/86 uređena međa između susjednih nekretnina parničnih stranaka u pogledu č. k. br. 734/8 na temelju pravične ocjene suda time da je sporna površina s obzirom na utvrđenu među pripala tuženiku. Međutim s obzirom da je vrijednost sporne površine prelazila 5.000 tadašnjih dinara stranke su upućene da svoje jače pravo ostvaruju putem parnice najkasnije u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke o uređenju međe što je tužitelj i učinio pokretanjem ove parnice.

Pozivom na pravna pravila bivšeg Zakona o sudskom vanparničnom postupku koja su niži sudovi pravilno primjenili u konkretnom slučaju s obzirom na vrijednost sporne površine kao i okolnost, da je međa u pravomoćno završenom postupku uređenja međe utvrđena po pravičnoj ocjeni suda - ispravno su niži sudovi zaključili da stranke mogu ostvarivati svoje jače pravo putem parnice. Kako nije utvrđeno u postupku, da bi tužitelj ovu parnicu pokrenuo nakon proteka predviđenog prekluzivnog roka slijedi iz toga, da su neosnovani oni revizijski prigovori u kojima se tvrdi da se radi u konkretnom slučaju o nedopuštenom pravnom putu pa da bi trebalo ukinuti sve provedene radnje, a tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

Niži sudovi su po nalaženju ovog revizijskog suda pravilno primijenili materijalno pravo u sporu kad su zaključili, da je tužitelj dokazao svoje jače pravo na spornu površinu u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu, jer je utvrđeno da je tužitelj od ranijeg vlasnika u toku 1979. godine kupio dio č. k. br. 734/8 koji obuhvaća i spornu površinu u

dijelu označenom u skici mjerničkog vještaka od 29. III. 1988. koja predstavlja samo dio tužbom zahtjevane površine te koji dio je prodavatelj predao tužitelju u posjed, pa je na taj način tužitelj stekao i pravo vlasništva u pogledu navedenog dijela čestice (jer je stjecanje nastupilo prije stupanja na snagu odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima) te u svakom slučaju ima jače pravo u odnosu na tuženika koji je stupio u posjed navedenog spornog dijela č. k. br. 734/8 bez valjanog pravnog osnova.

Iz izloženog slijedi, da se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a kako ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 4. lipnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.