Revr-1024/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1024/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. H. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, poslovni broj Gž-743/15-2 od 3. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 217/12-18 od 29. siječnja 2015., u sjednici održanoj 10. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici platiti tužitelju bruto iznos od 20.063,40 kn s pripadajućim kamatama i troškove parničnog postupka iznosu od 3.564,00 kn, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 25.575,54 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom na način da tužitelju dosudi i preostali zatraženi iznos s pripadajućim kamatama i troškovima postupka podredno da ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u razdoblju od 1. listopada 2008. do 30. studenog 2011.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada uvijek nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na obavljanje poslova straže i dežurstva koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, uzeli u obzir da je tužitelju bilo nužno vrijeme od 8 sati za dnevni odmor.

Podnoseći izvanrednu reviziju tužitelj, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, postavlja pitanje:

„Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?“

Kao razlog važnosti naznačenog pravnog pitanja revident navodi da o navedenom pitanju revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 212/12 od 6. rujna 2012., odluka Županijskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici broj Gž-651/12 od 30. kolovoza 2012., odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1151/14 od 8. srpnja 2014.).

Prema shvaćanju ovog suda u situaciji višednevnog obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da djelatna vojna osoba, koja zbog specifičnosti takve službe ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan radu u trajanju od dvadeset četiri sata (tako u odlukama Revr- 753/09, Revr-811/13, Revr-67/13 i dr.)

Iz navedenog proizlazi da je u pobijanoj presudi suđeno upravo podudarno shvaćanju ovog suda, pa stoga pitanje revidenta nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizija tužitelja nije dopuštena, pa ju je valjalo na temelju odredbe članka 392.b. stavka 3. ZPP-a odbaciti.

Zagreb, 10. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.