I Kž-189/2000-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-189/00-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Gudelja, Zlate Lipnjak-Bosanac, Marijana Svedrovića i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. B., podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 15. prosinca 1999. godine broj K-69/99, u sjednici održanoj dana 9. svibnja 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi opt. M.B. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te odgojnim mjerama i izriče da su opt. M.B., opt. V.B. i opt. N.Z. djelima pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude počinili kaznena djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ ("Narodne novine", broj 110/97) u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), pa se za ta djela, temeljem istih zakonskih propisa opt. M.B. po čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 38. KZ uz primjenu čl. 57. st. 2b. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, u koju joj se kaznu temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 10. kolovoza 1999. do 17. kolovoza 1999. godine.

II. Opt. V.B. i opt. N.Z., temeljem čl. 27. st. 1. Zakona o sudovima za mladež pridržava se izricanje kazne maloljetničkog zatvora, s vremenom kušnje od dvije godine, te im se izriču odgojne mjere iz čl. 11. ZSM u svezi s čl. 27. st. 1. ZSM, pojačane brige i nadzora, uz ispunjenje posebnih obveza iz čl. 9. st. 1. i 2. toč. 10. Zakona o sudovima za mladež, da se uključe u pojedinačni ili skupni rad u savjetovalištu za mlade, koja posebna obaveza može trajati najdulje do jedne godine, svakom.

Temeljem čl. 27. st. 2. ZSM, opt. V.B. i opt. N.Z. izreći će se kazna maloljetničkog zatvora, ukoliko za vrijeme od dvije godine počine novo kazneno djelo ili se, usprotive privođenju odgojnih mjera, time da će se u slučaju izricanja kazne maloljetničkog zatvora opt. V.B. u izrečenu kaznu uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru od 11. kolovoza 1999. godine do 17. kolovoza 1999. godine, a opt. N.Z. od 12. kolovoza 1999. do 17. kolovoza 1999. godine.

III. Žalba opt. M.B., te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašeni su krivima i to: opt. M.B. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 38. st. 1. KZ, te osuđena primjenom odredaba o ublažavanju kazne, na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Istom presudom opt. V.B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 5. KZ, a opt. N.Z. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, za koja im je djela izrečen pridržaj kazne maloljetničkog zatvora, uz izrečene odgojne mjere iz čl. 11. Zakona o sudovima za mladež, i to pojačane brige i nadzora, uz posebne obveze iz čl. 9. st. 1. i 2. toč. 10. ZSM, u vidu uključivanja u pojedinačni, ili skupni rad u Savjetovalištu za mlade, uz vremensku naznaku trajanja te posebne obveze.

Protiv te presude žalbu je podnijela opt. M.B. po svom branitelju I.Š., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači u odnosu na I i III-optuženika izricanjem kazne maloljetničkog zatvora, a u odnosu na opt. M.B. izricanjem kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i pobijana presuda preinači na način kako se to u žalbi predlaže, a žalba opt. M.B. da se odbije kao neosnovana.

Opt. M.B. i opt. N.Z. podnijeli su i odgovor na žalbu, u kojem pobijanju činjenične navode državnog odvjetnika sadržane u njegovoj žalbi i predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Na zahtjev opt. N.Z. sadržan u odgovoru na žalbu, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješteni opt. N.Z. i njegov branitelj A.K., odvjetnik iz Z., koji sjednici nisu pristupili, pa je sjednica održana samo u nazočnosti uvodno naznačenog zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

U žalbi opt. M.B. naznačuje se bitna povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenim osnovama, ali se ista na obrazlaže, niti se pravno označava, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, temeljem čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi tijekom postupka, kao i u presudi bili počinjene povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 5., 6., 7. do 11., te čl. 367. st. 2. ZKP.

Nisu stoga osnovani žalbeni prigovori ove optuženice u odnosu na postojanje bitnih postupovnih povreda.

Isto tako nisu osnovani ni žalbeni prigovori pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja, utvrđenog pobijanom prvostupanjskom presudom, zbog čega nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika.

Državni odvjetnik u okviru ove žalbene osnove smatra da je činjenično stanje po prvostupanjskom sudu pogrešno utvrđeno kada samo ponašanje opt. M.B., opt. V.B. i opt. N. Z. u inkriminiranom događaju upućuju na zaključak o udruživanju više osoba, pri čemu državni odvjetnik smatra da je između sve njih trojice postojao dogovor već i zbog toga što je opt. Z. donio proklijale sjemenke marihuane kod opt. V.B. , koje su onda zajednički posadili u odgovarajuće posude, a kada su te biljke nikle, izvjesno vrijeme u nemogućnosti opt. V.B. brigu je preuzela njegova majka opt. M.B., te zalijevala stabljike i presađivala ih u veće posude, tako da je cijela djelatnost zapravo rezultat njihove zajedničke aktivnosti, pri čemu državni odvjetnik ima posebno u vidu podatak da je opt. N.Z. kasnije odnio određeni broj biljaka indijske konoplje i presadio u polje, čime smatra da su ostvarili zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. u svezi st. 2. KZ.

Suprotno izloženom stajalištu državnog odvjetnika u odnosu na isticani žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te s tim u svezi i povrede kaznenog zakona, u pobijanoj presudi nema nikakvih nedostataka u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja, već je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti na temelju kojih je našao da je svaki od optuženika počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, opt. M.B. još u svezi s čl. 38. st. 1. KZ kako to proizlazi i iz izreke pobijane presude.

Pritom sud prvog stupnja pravilno i potpuno obrazlaže iz kojih činjenica i dokaza proizlazi da su optuženici djelovali svaki u okviru svoje individualne kriminalne djelatnosti, bez posebne podjele rada u kaznenopravnoj radnji proizvodnje opojne droge marihuane, pri čemu je bitno naglasiti da su opt. V.B. i opt. N.Z. namjeravali, a opt. M.B. s namjerom pomagala opt. V.B. u proizvodnji opojne droge marihuane, pri čemu po pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, nije odlučujuće, u okviru ovakove njihove kriminalne djelatnosti, da li su oni proizvodili opojnu drogu za sebe ili za prodaju, odnosno davali drugima da troše, sve to u okviru inkriminirane radnje proizvodnje opojne droge marihuane.

Tim razlozima potrebno je dodati još samo to, da bi se radilo o kvalificiranom kaznenom djelu iz čl. 173. st. 3. KZ nije dovoljno da postoji samo prešutni dogovor između optuženika, kako to tvrdi državni odvjetnik, jer ta radnja predstavlja samo radnju iz čl. 173. st. 2. KZ, ali ne radnju iz st. 3. tog članka, budući se taj dogovor mora odnositi na više radnji (istovrsnih ili različitih po principu podjele rada) ovdje više proizvodnji, u različita vremenska razdoblja, tako da se iz broja poduzetih radnji, kao i drugih okolnosti konkretnog slučaja (ukoliko ne postoji izričito priznanje optuženika o dogovornom postupanju) može zaključiti o postojanju dogovora na zajedničko obavljanje kriminalne djelatnosti, odnosno o njihovom udruživanju radi činjenja kaznenih djela proizvodnje opojne droge, pri čemu bi onda tek ta jedna jedina radnja proizvodnje opravdavala primjenu čl. 173. st. 3. KZ, time da u konkretnom slučaju za takovo dogovorno postupanje optuženika da poduzmu više radnji proizvodnje opojne droge marihuane, nema dokaza, niti u odnosu na opt. M.B. da je ista pomagala optuženicima pri učinu kaznenih djela proizvodnje opojne droge.

Stoga je prvostupanjski sud izveo pravilan i jedini mogući zaključak da između optuženika nije postojala svijest o zajedničkom djelovanju, već su oni unutar vlastite kriminalne djelatnosti svaki za sebe, i s onim ciljem za kojim je išao, vršili radnju proizvodnje opojne droge marihuane, odnosno radnju pomaganja u proizvodnji opojne droge marihuane.

Iz izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje kada je kaznenu djelatnost opt. V.B. i opt. N.Z. pravno označio kao kazneno djelo proizvodnje opojne droge iz čl. 173. st. 2. KZ, a opt. M.B. kao kaznenopravnu radnju pomaganja u proizvodnji opojne droge iz čl. 173. st. 2. u svezi s čl. 38. st. 1. KZ u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude.

Nije, dakle, osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a samim time i zbog povrede kaznenog zakona tvrdnjom da su optuženici počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. KZ.

U odnosu na žalbu opt. M.B. iz iste žalbene osnove, potrebno je reći da ne samo da je ona obavljala određene konkretne radnje u fazi proizvodnje opojne droge na zamolbu opt. V. B., pri čemu se konkretno misli na radnju zalijevanja, presađivanja, te daljnjeg uzgoja stabljika indijske konoplje, već je, kako to proizlazi iz njene obrane u istrazi, kao i obrane opt.

V.B. , također u istrazi, imala potpunog saznanja da se radi o uzgoju opojne droge marihuane kada je o tome obaviještena od opt. V.B. , a s druge strane plastične kante sa presađenim stabljikama kanabis sative smjestila je na nepristupačnim mjestima u svojoj kući i vrtu, kako to proizlazi iz priložene fotodokumentacije, pri čemu je još važno reći da je tražila od opt. V. B. da baci sve ostale stabljike, iz čega proizlazi njena formirana svijest o protupravnosti ponašanja i zabranjenosti proizvodnje opojne droge marihuane, te njenog osobnog djelovanja u radnji pomaganja u proizvodnji opojne droge.

Nije, dakle, ni u tom dijelu osnovana žalba opt. M.B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovo posljednje, sadržana u njenoj žalbenoj tvrdnji da je potrebno provesti očevid na mjestu događaja kako bi se utvrdila pristupačnost, odnosno nepristupačnost mjesta na kojima je ova optuženica smjestila kante sa presađenim stabljikama indijske konoplje, koji se žalbeni prijedlog pokazuje neosnovan s obzirom na fotografije priložene u fotodokumentaciji, te one pravilne i potpune zaključke koje je o toj okolnosti dao sud prvog stupnja.

Međutim, kako je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) koji u svom čl. 25. propisuje za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, sada kaznu zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina, time da se za to djelo više ne može izreći kazna dugotrajnog zatvora, u kom je smislu novi zakon blaži za počinitelja, dok je zakonski minimum kazne ostao neizmijenjen, iz kojih je razloga ovaj drugostupanjski sud sanirao povredu zakona od strane prvostupanjskog suda po službenoj dužnosti, a na način da je primijenio blaži zakon, i to u odredbi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, odgojnim mjerama, te žalbe opt. M.B. iz iste osnove (čl. 382. ZKP).

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe da je opt. M.B. preblago odmjerena s obzirom na to da nije u dovoljnoj mjeri cijenjena pogibeljnost kaznenog djela zlouporabe droge, neovisno o pomagateljskoj ulozi ove optuženice, dok je u odnosu na opt. V.B. i opt. N. Z. trebalo izreći kaznu maloljetničkog zatvora s obzirom na težinu kaznenog djela, kao i iskazanu upornost, posebno opt. V.B. .

Razmatrajući žalbene navode glede odluke o kazni u odnosu na opt. M.B. s pravom je sud prvog stupnja primijenio odredbe o ublažavanju kazne, te ovoj optuženici izrekao kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo, prije svega, jer se radi o pomagateljskoj radnji ove optuženice u kriminalnoj djelatnosti optuženika, pri čemu je naglašeno cijenio njene materijalne i zdravstvene prilike, kao i one okolnosti koje su nju motivirale na učin kaznenog djela, zbog čega će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečenom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca postići sve zakonske svrhe izricanja kazni iz čl. 50. i čl. 6. KZ.

S druge strane, razmatrajući žalbene navode glede izrečenog pridržaja kazne maloljetničkog zatvora u maksimalnom trajanju od dvije godine, te izrečenim odgojnim mjerama, sud prvog stupnja je detaljno i okolnosno iznio sve razloge koji su ga rukovodili pri odmjeri vrste i visine ovih kaznenih sankcija, pa je u tom sklopu pravilno cijenio na strani opt.

V.B. i opt. N.Z. njihov status mlađih punoljetnika, kao i njihovu raniju neosuđivanost, kao i da su djela, posljedica zapravo njihove nepromišljenosti i nezrelosti, te u cjelini imaju karakter mladenačkog delikta, a koji do sada nisu osuđivani, a uredno su funkcionirali tijekom školovanja, prihvaćajući na taj način u cijelosti ocjene dane u izvješćima Službe socijalne skrbi, kao i socijalnih anamneza za mlađe punoljetnike, što sve upućuje na pravilnost izricaja pridržaja kazne maloljetničkog zatvora u odnosu na opt. V.B. i opt. N.Z. , a uz to su i jednom i drugom optuženiku izrečene i odgojne mjere iz čl. 11. ZSM, uz posebnu obavezu iz čl. 9. st. 1. i 2. toč. 10. Zakona o sudovima za mladež.

Stoga će i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sama prijetnja izricanja kazne maloljetničkog zatvora u dovoljnoj mjeri utjecati na ove optuženike da ubuduće ne čine kaznena djela, uz izrečene odgojne mjere, kao i posebnu obavezu, pa ni u tom dijelu nije osnovana žalba državnog odvjetnika, u kojoj se pledira za izricanje kazne maloljetničkog zatvora ovim optuženicima.

Slijedom svega izloženog presuđeno je temeljem čl. 390. st. 1., te čl. 387. ZKP, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 9. svibnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.