I Kž-52/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 52/1996-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića, Senke Klarić- Baranović, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. H. zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 2. KZRH u svezi čl. 146. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Požegi od 10. listopada 1995. godine br. K-39/93, u sjednici održanoj 2. travnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba optuženika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. V.H. oglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo iz čl. 155. st. 2. KZRH u svezi čl. 146. st. 1. KZRH, za koje je, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Po čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. travnja 1993. do 30. lipnja 1993. godine.

Protiv te presude žalbu je (dva podneska) podnio optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno, da se preinači i on oslobodi od kaznene odgovornosti odnosno, da se preinači u odluci o kazni i izrekne mu blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Iako se ne mogu prihvatiti razlozi iz kojih žalitelj nalazi da je sud prvog stupnja povrijedio identitet optužbe i presude, činjenica jeste, da je sud prvog stupnja prekoračio optužbu i time počinio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZKP/93 na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, optuženik je optužnicom državnog odvjetnika bio terećen da je u stjecaju i to na štetu svog oca P.H. počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, a na štetu svoje majke K.H. ubojstvo s eventualnim umišljajem (list 69 spisa) tako, što je 9. travnja 1993. godine u S.B., oko 21 sat, u alkoholiziranom stanju, nakon verbalnog sukoba sa svojim ocem P.H., u očevoj kući, lociranoj u ul. M.P., u namjeri da istoga liši života, otišao u svoju kuću smještenu u istom dvorištu, te uzeo poluautomatsku pušku cal. 7,62 mm na kojoj je imao otvorenu bajunetu, te došavši pred očevu kuću i uočivši istoga na ulazu počeo prema njemu pucati,

no kako se P.H. povukao u predsoblje držeći pušku u ruci, nastavio pucati iz neposredne blizine u P.H. povrijedivši ga u desni dio prepone i zadavši mu laku tjelesnu ozljedu, a kako se P.H. pokušao oduprijeti otimajući mu pušku, nastavio je pucati prema istome, pristajući da liši života i svoju majku K.H. koja se u blizini nalazila, te je jednim hicem pogodio u lijevi dio grudnog koša zadavši joj rastrganost i zgnječenost gornjeg režnja lijevog plućnog krila, međurebranih mišića lijevo, prijelom prvog do četvrtog rebra lijevo, uslijed kojih ozljeda je nastupilo masivno vanjsko i unutarnje iskrvarenje i ubrzo njezina smrt.

Međutim, pobijanom presudom optuženik je oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, teškim djelom protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 2. KZRH u svezi čl. 146. st. 1. KZRH, tako što je došavši u očevo dvorište, noseći poluautomatsku pušku, u namjeri da zaplaši oca sa kojim je tog dana došao u sukob, došao i do ulaza u očevu kuću, tu je otac uhvatio za cijev puške, pa je u međusobnom natezanju i ulasku u prostorije kuće, u natezanju opalio više hitaca iz puške od kojih je jedan pogodio P.H. i nanio mu strijelnu ranu zida grudnog koša u predjelu lijevog rebranog luka, koja ozljeda je bila lake naravi, a drugi K.H. nanijevši joj prije opisane ozljede koje su dovele do iskrvarenja i njezine smrti.

S obzirom na ovako izmijenjeni činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, sud prvog stupnja nije poštivao odredbu čl. 336. st. 1. ZKP/93 budući da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesnoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici, a u ovom je slučaju državni odvjetnik u cijelosti ostao kod podnesene optužnice i nije ju izmijenio.

Stoga sam sud, bez intervencije državnog odvjetnika u iznesenom pravcu, nije mogao postupiti na način na koji je postupio a da ne prekorači optužbu, s obzirom da se ovdje u odnosu na terećena kaznena djela radi, ne o drugačijem djelu, nego o sasvim drugom djelu čiji je grupni i individualni zaštitni objekt sasvim različit (opća sigurnost ljudi i imovine odnosno sigurnost za život ili tijelo ljudi ili imovine) od terećenog kaznenog djela kod kojeg je grupni zaštitni objekt život i tijelo ljudi, a individualni, život čovjeka.

Dakle, bez obzira što je optuženik oglašen krivim za jedno kazneno djelo koje je i lakše od onih kaznenih djela za koja je bio terećen optužnicom, optužba je prekoračena, kada se nalazi utvrđenim u pobijanoj presudi da je optuženik izazvao konkretnu opasnost za više osoba.

Stoga je trebalo, po službenoj dužnosti, pobijanu presudu ukinuti na temelju čl. 388. st. 1. ZKP/97.

I Kž 52/1996-3

Iako se, kod ukidanja presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. ZKP/93 (bez obzira je li po službenoj dužnosti ili prihvaćanjem žalbe) presuda i ne ispituje u meritumu jer je pretpostavka da zbog manjkavosti u postupku presuda nije pravilna i da nije podobna za ispitivanje u suštini, ovdje se iznimno ukazuje, da nije prihvatljivo ni pravno stajalište suda prvog stupnja prema kojem je za ostvarenje ovog kaznenog djela dovoljna i sama pretpostavka da se u kući, za to što se u njoj inače živi, objektivno moglo naći još osoba ili da su one mogle doći iz vana (kao što je to sud uzeo za oštećenicu), već je potrebno utvrditi, da je optuženik za njih znao u času pucanja i da su se one tamo našle, te da je kod njega postojala svijest da uslijed takovog svog postupanja opisanog u izreci (baratanje napunjenom puškom) može nastupiti zabranjena posljedica (izazivanje konkretne opasnosti) i da je do takove posljedice i došlo, pa ako je točno utvrđenje suda prvog stupnja da u času pucanja optuženik nije znao da se njegova majka nalazi u kući, da je nije ni vidio, vjerujući da je ista ostala u njegovoj kući, onda se ne bi moglo uzeti da je optuženik u času pucanja bio svjestan, da postupajući na utvrđeni način može dovesti u opasnost i sigurnost svoje majke, kao što je to uzeo u pobijanoj presudi, što će u ponovljenom postupku, nakon što otkloni povredu na koju mu je ukazano u ovom rješenju, trebati raspraviti te odlučiti, je li optuženik i u odnosu na svoju majku počinio kazneno djelo za koje je oglašen krivim ili se pak tu radi o slučaju, naravno, vodeći pri svemu tomu i računa, da više i ne može biti oglašen krivim za kazneno djelo pokušaja ubojstva u odnosu na svog oca, budući da je protiv pobijane presude izostala žalba državnog odvjetnika.

Slijedom iznijetih razloga, sa žalbom optuženika, postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 2. travnja 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.