Gž R-787/2018-6 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: 22 Gž R-787/18-6

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici u V., protiv tuženika Z. T. d.d. V., OIB: ..., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu S. & S., iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj 20 Pr-2/18-10 od 20. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 12. prosinca 2019.,

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o je

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Varaždinu broj 20 Pr-2/18-10 od 20. lipnja 2018. u pobijanom dijelu i to u točki I. izreke:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju po osnovi neisplaćenih plaća iznos od 65 906,08 kn bruto sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom;

b) ukida u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju po osnovi stimulacije iznos od 105.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 12. svibnja 2014. do isplate, i tužba tužitelja se u tom dijelu tužbenog zahtjeva odbacuje;

c) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 24.080,00 kn i sudi:

„Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.“

II. Nalaže se tužitelju, u roku od 8 dana, naknaditi tuženiku na ime troškova žalbenog postupka iznos od 1.953,12 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju po osnovi stimulacije iznos od 105.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. svibnja 2014. do isplate a po osnovi neisplaćenih plaća iznos od 65.906,08 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 24.080,00 kn, sve kako je to specificirano u točki I. izreke presude. S preostalim zahtjevom s naslova zakonske zatezne kamate na iznos od 105.000,00 kn od 1. listopada 2011. do 11. svibnja 2014., tužitelj je odbijen (točka II. izreke).

Žalbu protiv točke I. izreke presude podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) a koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom da se presuda preinači odnosno, tužba odbaci.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorene stimulacije u neto iznosu temeljem Ugovora o radu broj 11691 od 1. siječnja 2010., te za isplatu plaće po ugovoru o radu od 28. lipnja 2013.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da se radi o prioritetnim tražbinama pozivom na odredbe članka 7. stavak 1., članka 90. stavak 1. i članka 92. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje: ZR) i članka 3. točka 13. i članka 71. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“, broj 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13; dalje: ZFPPN).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su stranke zaključile Ugovor o radu broj 10289 od 28. srpnja 2006. za radno mjesto projektant-suradnik s aneksom od 1. travnja 2007. za radno mjesto voditelja gradilišta;

- da su stranke zaključile Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 11691 dana 1. siječnja 2010. za poslove voditelja projekta na objektu Trgovački centar L. - K., Varaždin, koji poslovi su ugovoreni kao poslovi s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, uz pravo na plaću od 12.000,00 kn mjesečno neto, dok je člankom 3. ugovoreno da radnik ima pravo na dodatnu stimulaciju u neto iznosu od 15.000,00 kn za svakih 1% ostvarene dobiti iznad 8% planirane dobiti za predmetni objekt, a ukoliko objekt neće biti završen u roku i ukoliko na objektu neće biti ostvarena dobit od najmanje 8% tada će radnik platiti poslodavcu iznos od 15.000,00 kn; u članku 7. određeno je da Ugovor stupa na snagu s danom 1. siječnja 2010. a prestaje važiti okončanim obračunom na objektu; da se ugovor može sporazumno produžiti a ako ne onda da se radnik vraća na poslove temeljem ugovora o radu od broj 10289 od 28. srpnja 2006. sa svim aneksima;

- da je zapisnik o okončanom obračunu sačinjen s danom 30. rujna 2011.;

- da su stranke zaključile Ugovor o radu za rad u inozemstvu broj 99 od 28. lipnja 2013., za poslove direktora tuženikove Podružnice u Mađarskoj, za razdoblje od 1. srpnja 2013. do opoziva time da se po vraćanju u zemlju isti ima rasporediti na poslove koje je prije radio po ugovoru o radu iz 2006. godine; uz ugovorenu u članku 8. osnovnu plaću i sve pripadajuće dodatke plaću u bruto iznosu od 800 € u kunskoj protuvrijednosti isplatom kod banke u Republici Hrvatskoj do 20.-og mjesecu za protekli mjesec i uz terenski dodatak;

- da je tužitelj dao ostavku na to mjesto dana 26. svibnja 2014.;

- da je tužitelj izvanredno otkazao dana 21. srpnja 2014. važeći ugovor o radu zbog neisplate plaća za svibanj i lipanj 2014. po ugovoru o radu broj 10289, neisplate plaća za razdoblje od 28. lipnja 2013. do 9. lipnja 2014. po ugovoru o radu broj 99, zbog neisplate stimulacije po ugovoru o radu broj 11691 te zbog neisplate uskrsnice, božićnice, regresa i svih dodataka prema kolektivnom ugovoru za 2013. i 2014. godinu;

- da je postupak predstečajne nagodbe nad tuženikom otvoren dana 26. rujna 2014. a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnijeta 12. rujna 2014.;

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose a što je obvezan prema citiranim odredbama ugovora i ZR. Pritom, sud prvog stupnja zaključuje da je tražbina tužitelja s naslova stimulacije koju isti potražuje u neto iznosu (kako je i ugovoreno) predstavlja prioritetnu tražbinu u smislu odredbe članka 3. točka 13. ZFPPN kojom je propisano da su prioritetne tražbine, tražbine radnika i prijašnjih radnika dužnika nastale do dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe, iz radnog odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

Neutemeljen je zaključak suda prvog stupnja da se radi o prioritetnoj tražbini samom činjenicom da se radi o tražbini iz radnog odnosa već je nužno da se radi o tražbini u bruto iznosu a to ovdje nije slučaj. Stoga, utuženo potraživanje tužitelja s navedene osnove treba već zbog toga promatrati s aspekta odredbi ZFPPN te razjasniti je li isto prijavljeno u postupku predstečajne nagodbe i potom zaključiti o procesnoj legitimaciji tužitelja.

Nadalje, iz ugovora o radu broj 11691 proizlazi da se dijelom radi o ugovoru o radu a dijelom o obveznopravnom odnosu stranaka koji ima elemente menadžerskog (stranke su zaključile ugovor o radu za poslove voditelja projekta na objektu Trgovački centar L. - K., koji poslovi su ugovoreni kao poslovi s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima). Dakle, već iz samog ugovora proizlazi da je tužitelj osoba iz članka 2. stavak 3. ZR. Izričito su ugovoreni parametri izračuna stimulacije koji ne ovise samo o radu samog tužitelja kao radnika jer je predviđena isplata stimulacije u neto iznosu od 15.000,00 kn za svakih 1% ostvarene dobiti iznad 8% planirane dobiti za predmetni objekt, a notorno je da ostvarenje planirane dobiti ili veće od planirane, ovisi o čitavom nizu faktora koji nisu u vezi samo s radnim odnosom tužitelja kod tuženika.

Osim toga, ugovorena je čak i „kazna“ jer da ukoliko objekt neće biti završen u roku i ukoliko na objektu neće biti ostvarena dobit od najmanje 8% tada će tužitelj platiti tuženiku iznos od 15.000,00 kn, što zasigurno nije uobičajena stavka ugovora o radu niti je takva odredba ugovora o radu dopuštena prema odredbama ZR jer poslodavac radniku „mora“ isplatiti plaću za obavljeni rad (članak 82. i 84. ZR).

Kako se ovdje ne radi o naknadi za obavljeni rad tj. kako se ne radi o plaći i kako se ne radi o tražbini koja bi potjecala iz radnog odnosa već iz obveznopravnog odnosa koji nije utemeljen na odredbama ZR, te i kako se radi o tražbini u neto iznosu (i svjedok V. Ž. navodi da se u vezi stimulacije nije spominjao nikakav porez pa je i to dokaz da se ne radi o tražbini u bruto iznosu), to se tražbina tužitelja s naslova stimulacije ne može smatrati prioritetnom tražbinom pa je istu tužitelj bio dužan prijaviti u postupku predstečajne nagodbe. Samo napomene radi, npr. u odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž R-89/2018-2 od 23. siječnja 2019. zauzeto je stajalište i da tražbina radnika s naslova terenskog dodatka nije prioritetna tražbina.

U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-354/2016 od 16. ožujka 2016. navodi se, među ostalim, da se “...u konkretnom slučaju ne radi o tražbini koja je priznata u postupku predstečajne nagodbe, niti je obuhvaćena predstečajnom nagodbom, niti se radi o tražbini koja je osporena u postupku predstečajne nagodbe, slijedom čega je podnositelj izgubio procesnu legitimaciju za vođenje parničnog postupka. U konkretnom slučaju, podnositelj nije, kao vjerovnik, pravovremeno prijavio svoje potraživanje prema dužniku (tuženiku) i nije sudjelovao u postupku radi sklapanja predstečajne nagodbe nad dužnikom, pa protekom roka za prijavu potraživanja u tom postupku, podnositelj više ne može voditi predmetni parnični postupak, slijedom čega je tužba pravilno odbačena.“

Imajući u vidu stav citirane odluke Ustavnog suda RH, kao i odredbe ZFPPN ovaj sud je, obzirom da je utvrđeno da tužitelj nije sudjelovao u postupku predstečajne nagodbe, pobijanu presudu ukinuo u dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju po osnovi stimulacije neto iznos od 105.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 12. svibnja 2014. do isplate, i tužbu tužitelja u tom dijelu tužbenog zahtjeva odbacio. Nadalje, u odnosu na potraživanje tužitelja s naslova plaće temeljem Ugovora o radu za rad u inozemstvu, prvostupanjski je sud na temelju iskaza svjedoka V. Ž., kao i samog tužitelja utvrdio da je tužitelj istodobno obavljao poslove prema ugovoru o radu broj 10289 od 28. srpnja 2006. te prema ugovoru o radu broj 99 od 28. lipnja 2013. te kako tuženik nije dokazao da je tužitelju isplatio plaću po osnovu ugovora o radu broj 99, to je tužitelju dosudio traženu isplatu iznosa od 65.906,08 kn s pripadajućim kamatama.

Ovaj stav i zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud time da i iz iskaza svjedokinje N. T. proizlazi da je tužitelj imao zadatak potpisivanja dokumenata kao što iz iskaza svjedoka Ž. proizlazi da je tužitelj nešto „pokrivao“, pa proizlazi da je tužitelj radio i poslove prema ugovoru o radu broj 99; dok sama visina proizlazi iz ugovora.

Glede ostalih žalbenih navoda s tim u vezi, za navesti je da nije osnovan tuženikov prigovor da se radi o ništetnom ugovoru jer je plaća u članku 8. stavak 2. Ugovora broj 99 ugovorena u visini od 800 € ali je u stavku 1. ugovorena isplata u kunama pa proizlazi da je ugovorena plaća u kunskoj protuvrijednosti valute Euro što je dopušteno.

Slijedom navedenog, u odnosu na potraživanje neisplaćenih plaća valjalo je odbiti žalbu i potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Obzirom da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, imajući u vidu i osnov i visinu tužbenog traženja, na način da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka, sve temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP.

Tuženiku prema odredbi Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje OT), pripada na ime sastava žalbe 312,5 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 3.125,00 kn te na ime PDV iznos od 781,25 kn ili ukupno 3.906,25 kn odnosno, razmjerno uspjehu od 50% iznos od 1.953,12 kn.

U Splitu 12. prosinca 2019.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.