Gzz-182/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 182/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. D. iz I., zastupan po punomoćniku B. F., odvjetniku iz O., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 8. srpnja 2003. godine, br. G-DO-891/03, izjavljenog protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 14. svibnja 2003. godine, br. Gž 684/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 25. veljače 2003. godine, br. P 363/02, u sjednici održanoj 17. prosinca 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvaća se kao osnovan, preinačuje se presuda Županijskog suda u Vukovaru od 14. svibnja 2003. godine, br. Gž 684/03 i presuda Općinskog suda u Vukovaru od 25. veljače 2003. godine, br. P 363/02, tako da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda kojom je obvezan tuženik, na ime uvećanja plaće u opsegu od 50% za razdoblje od početka kolovoza 2000. godine do kraja kolovoza 2001. godine, isplati tužitelju određene mjesečne novčane svote sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

Istom presudom obvezan je tuženik tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.830,00 kn.

Pravomoćnu drugostupanjsku presudu državni odvjetnik Republike Hrvatske, pravovremeno izjavljenim zahtjevom za zaštitu zakonitosti, pobija iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da preinakom nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev u cijelosti bude odbijen.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

S obzirom da je u postupku, kao neprijeporno, utvrđeno, da je tužitelj kao državni službenik (policajac) za razdoblje od početka kolovoza 2000. godine do kraja kolovoza 2001. godine, obavljao poslove u I., koje mjesto je utvrđeno kao područje posebne državne skrbi, tu su nižestupanjski sudovi temeljem odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00, dalje: ZPPDS), prihvatili kao osnovan tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu plaće u uvećanom opsegu od 50%, neovisno o tome što je u postupku utvrđeno da tužitelj ima prebivalište u B., koje mjesto ne spada u područje posebne državne skrbi.

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, prihvatili kao osnovan tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 19. st. 1. ZPPDS propisano je da plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, koji su zaposleni na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaću u drugim dijelovima Republike Hrvatske i tu za 50% na područjima prve skupine područja posebne državne skrbi.

Prema čl. 2. ZPPDS, područja posebne državne skrbi utvrđuju se radi otklanjanja posljedica rata, bržeg povratka stanovništva koje je prebivalo na tim područjima prije Domovinskog rata, poticanja demografskog gospodarskog napretka, te poticanja što ravnomjernijeg razvitka svih područja Republike Hrvatske.

Zakonom o izmjenama i dopunama ZPPDS ("Narodne novine", broj 73/00), koji je stupio na snagu 29. srpnja 2000. godine, u čl. 2. dodan je novi stav, koji glasi: "Prava iz ovog Zakona ostvaruju fizičke osobe koje imaju prebivalište i borave na područjima posebne državne skrbi, i pravne osobe koje imaju sjedište na području posebne državne skrbi (u daljnjem tekstu: korisnici)."

Iz netom citirane zakonske odredbe, prema prosudbi ovog Vrhovnog suda, jasno slijedi, da samo one fizičke osobe, koje imaju prebivalište i boravište na područjima posebne državne skrbi, pripadaju prava predviđena odredbama ZPPDS, pa tako i pravo na uvećanje plaće u smislu odredbe čl. 19. ZPPDS, odnosi se samo na one državne službenike koji su obavljali posao i ujedno prebivali i boravili na području posebne državne skrbi.

Budući da iz izloženih činjeničnih utvrđenja proizlazi da tužitelj za razdoblje od početka kolovoza 2000. godine do kraja kolovoza 2001. godine nije imao prebivalište u I., koje spada u područje posebne državne skrbi, gdje je kao državni službenik obavljao poslove u odnosno vrijeme, već je imao prebivalište u B., koje ne spada u područje posebne državne skrbi, - to mu ne pripada pravo na povećanje plaća u smislu odredbe čl. 19. st. 1. ZPPDS, za navedeno razdoblje.

Ostvario se, dakle, razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg upire zahtjev za zaštitu zakonitosti, pa je zato presuđeno kao u izreci (čl. 408. st. 2. u svezi sa čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. prosinca 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.