Gzz-70/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 70/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz A., zastupan po punomoćniku T. F., odvjetniku iz O., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske izjavljenog protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 3. listopada 2002. godine, br. Gž 999/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. siječnja 2002. godine, br. P 1201/99, u sjednici održanoj 12. listopada 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku od 3. listopada 2002. godine, br. Gž 999/02 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. siječnja 2002. godine, br. P 1201/99, tako da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tužena obvezana da tužitelju isplati svotu od 37.522,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2002. godine do isplate, više iznos od 7.539,20 kn na ime parničnog troška.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude državni odvjetnik Republike Hrvatske izjavio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da preinakom pobijane presude tužbeni zahtjev bude odbijen.

Tužitelj je odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti i predložio da zahtjev za zaštitu zakonitosti bude odbijen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženu da mu naknadi štetu u visini vrijednosti automobila, kojeg je uvezao uz carinsku povlasticu, a koji automobil je temeljem rješenja Komisije za carinske prekršaje protupravno oduzet i prodan na javnoj prodaji.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj konačnim i pravomoćnim rješenjem Komisije za carinske prekršaje od 8. travnja 1994. godine proglašen krivim zbog carinskog prekršaja iz čl. 352. st. 1. toč. 8. Carinskog zakona ("Narodne novine", broj 53A/91, 33/92, 26/93, 100/93, 102/93), što je svoje vozilo marke „VW Passat CL“, kojeg je uz carinsku povlasticu uvezao u rujnu 1993. godine, predao na uporabu T. R., te mu je, uz novčanu kaznu izrečena i zaštitna mjera oduzimanja vozila u korist Republike Hrvatske, nakon čega je navedeno vozilo prodano na javnoj prodaji,

- da je rješenjem Carinske uprave od 19. ožujka 1997. godine poništeno rješenje Carinarnice Osijek od 26. listopada 1995. godine, tako da je utvrđeno da M. B. motorno vozilo može slobodno otuđiti, dati drugome na uporabu i rabiti u druge svrhe,

- da iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da tržišna vrijednost navedenog vozila iznosi 37.522,18 kn.

Temeljem izloženih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev polazeći od toga da je rješenjem Carinske uprave od 19. ožujka 1997. godine poništeno rješenje Carinarnice Osijek od 26. listopada 1995. godine o zabrani otuđenja i davanja na uporabu vozila trećim osobama, iz čega slijedi da je tužena u ovom slučaju dužna tužitelju naknaditi štetu u vrijednosti navedenog vozila, a to sukladno odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93), kojom je propisano da štetu koja građanu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev. Rješenje Komisije za carinske prekršaje, kojim je tužitelju izrečena zaštitna mjera oduzimanja navedenog vozila u korist Republike Hrvatske, postalo je pravomoćno, jer je isto potvrđeno rješenjem Carinske uprave Republike Hrvatske od 4. svibnja 1994. godine, a presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 9. ožujka 1995. godine odbijena je tužba tužitelja podnesena protiv navedenog rješenja Carinske uprave Republike Hrvatske.

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) sudovi su vezani za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti, pa nižestupanjski sudovi nisu u ovom slučaju mogli ispitivati i ocjenjivati zakonitost i pravilnost pravomoćnog rješenja Komisije za carinske prekršaje.

Za presuđenje konkretnog spora, prema prosudbi ovog Vrhovnog suda, nema odlučnog značaja činjenica da je naknadno donesenim rješenjem Carinske uprave od 19. ožujka 1997. godine utvrđeno da tužitelj može slobodno otuđiti i dati drugom na uporabu motorno vozilo, jer tim rješenjem nije izmijenjeno pravomoćno rješenje Komisije za carinske prekršaje, kojim je izrečena zaštitna mjera oduzimanja vozila.

Naime, rješenje Carinske uprave od 19. ožujka 1997. godine doneseno je na zahtjev tužitelja kao stranke u smislu odredbe čl. 265. Zakona o upravi ("Narodne novine", broj 53/91), pa takvo rješenje djeluje samo u buduće.

Iz izloženog slijedi da u konkretnom slučaju ne postoji zakonski osnov kojim bi Republika Hrvatska bila odgovorna tužitelju naknaditi štetu.

Trebalo je zato zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i presuditi kao u izreci (čl. 395. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 12. listopada 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.