Revr-1403/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1403/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. H. iz Z., koju zastupa punomoćnica V. A., odvjetnica u Z., protiv tuženika „W. s. š.“ d.d. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude i dijela rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 14 Gžr-3004/09-2 od 16. ožujka 2010., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično ukinuti presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj XXXII Pr-6792/04-143 od 27. srpnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana u dijelu kojim je presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 14 Gžr-3004/09-2 od 16. ožujka 2010. potvrđena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6792/04-143 od 27. srpnja 2009. i kojim je prihvaćen zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 4. veljače 1999. uz daljnje utvrđenje da radni odnos tužiteljici nije prestao kao i na vraćanje tužiteljice na posao.

r i j e š i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 14 Gžr-3004/09-2 od 16. ožujka 2010. i presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj XXXII Pr-6792/04-143 od 27. srpnja 2009. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu netto plaće (točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude) i u tom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II.Odbacuje se revizija tuženika u dijelu kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje i to u dijelu kojim je dopuštena preinaka tužbe (točka II. izreke drugostupanjskog rješenja).

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopušten otkaz ugovora o radu tuženika od 4. veljače 1999., uz daljnje utvrđenje da radni odnos tužiteljici nije prestao te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na posao (radno mjesto regionalnog voditelja prodaje sa sjedištem u Z.) – točka I., naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu netto plaće od 22. veljače 1999. do 31. ožujka 1999. u iznosu 8.270,22 kn sa zateznom kamatom - točka II., nadalje isplatiti tužiteljici razliku netto plaće za razdoblje od 1. travnja 1999. do 28. veljače 2001. u ukupnom iznosu 55.340,48 kn sa zateznom kamatom – točka III., zatim naknadu neisplaćene netto plaće za razdoblje od 16. studenog 2001. do 22. srpnja 2009. u ukupnom iznosu 744.173,55 kn sa zateznom kamatom – točka IV., te naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 122.204,35 kn sa zateznom kamatom – točka V., a odbijen je dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate – točka VI.

Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi dopuštena je preinaka tužbe na ročištima 17. listopada 2001., 9. travnja 2009., 11. rujna 2007. i 22. srpnja 2009. te u podnesku od 7. studenog 2001.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu te da radni odnos tužiteljici nije prestao uz vraćanje na posao (radno mjesto regionalnog voditelja prodaje sa sjedištem u Zagrebu – točka I. izreke prvostupanjske presude) te u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu netto plaće u iznosu 8.270,22 kn sa zateznom kamatom – točka II. izreke prvostupanjske presude), zatim u iznosu 744.173,55 kn sa zateznom kamatom (točka IV. izreke prvostupanjske presude), dok je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici razliku netto plaće u iznosu 55.340,48 kn (točka III. izreke prvostupanjske presude), zatim odluka o troškovima postupka (točka V. izreke prvostupanjske presude), dok je ujedno tim drugostupanjskim rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje o dopuštenosti preinake tužbe (točka II. izreke drugostupanjskog rješenja).

Protiv navedene drugostupanjske presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o dopuštenosti preinake tužbe reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se u tim dijelovima pobijane odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Osporavajući drugostupanjsku presudu podnositelj revizije se poziva na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 305. ZPP, čl. 190. ZPP, odredbu čl. 443.a ZPP i čl. 133. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR) dakle čl. 126. st. 2. ZR u vezi čl. 282. st. 1. ZPP.

Glede pozivanja na postojanje relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka u odnosu na dio pobijane presude koji se odnosi na nedopuštenost otkaza ugovora o radu i vraćanje na posao valja reći da rješenje o preotvaranju rasprave (čl. 305. ZPP) predstavlja odluku o rukovođenju raspravom kojom postupak pravomoćno ne završava.

Nadalje, u smislu čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka mogu biti razlogom za izjavljivanje revizije samo ako su učinjene u postupku pred drugostupanjskim, a ne i prvostupanjskim sudom.

Isto važi i za prigovor koji se odnosi na preinaku tužbe u smislu čl. 190. ZPP time da podnositelj revizije ni ne obrazlaže zbog čega sa procesnopravnog stajališta ne bi bila svrhovita preinaka tužbe.

Nadalje, razmatrajući osnovanost revizije u dijelu koji se odnosi na dopuštenost otkaza ugovora o radu od 4. veljače 1999. valja reći da podnositelj revizije ne iznosi obrazložene materijalnopravne prigovore glede opravdanosti odnosno dopuštenosti predmetnog redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužiteljice, dok ispitujući u tom dijelu drugostupanjsku presudu po službenoj dužnosti ni revizijski sud ne nalazi da bi prihvaćanjem tog dijela tužbenog zahtjeva materijalno pravo (odredba čl. 106. st. 1. t. 3. ZR) bilo pogrešno primijenjeno.

Zbog toga u navedenom dijelu revizija tuženika nije osnovana.

Nadalje, u odnosu na vraćanje na posao valja reći da u slučaju nedopuštenosti otkaza, vraćanje na posao je u smislu čl. 115. st. 1. ZR posljedica odluke kojom je prihvaćen zahtjev da otkaz poslodavca nije dopušten, odnosno riječ je o uspostavi istog radnopravnog statusa koji je postojao prije donošenja nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu.

Pri tome valja dodati da tužiteljicu treba vratiti na ono radno mjesto za koje ima sklopljen ugovor o radu, a u slučaju nemogućnosti uzrokovane objektivnim razlozima tužiteljicu treba vratiti na radno mjesto koje u najvećoj mjeri odgovara radnom mjestu za koje tužiteljica ima sklopljen ugovor o radu.

Zbog toga u tom dijelu revizija tuženika također nije osnovana pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena.

Međutim, u odnosu na zahtjev za naknadu plaće valja reći da je tužiteljica ovlaštena zahtijevati samo isplatu brutto plaće, dakle one plaće koja uključuje doprinose, poreze i prireze i prije donošenja povoljnijeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03), zatim čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 85/05), kao i čl. 433.a ZPP.

Prema tome, u smislu navedenih zakonskih odredbi radnik je dužan utužiti novčanu tražbinu za naknadu plaće u brutto iznosu (čl. 433.a st. 1. ZPP). Tužiteljica je međutim u ovom sporu izričito navela da zahtijeva naknadu plaće u netto iznosima, a što je uneseno i u izreku nižestupanjskih odluka.

Prema shvaćanju revizijskog suda, samo ako su već plaćeni porezi, prirezi i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu štednju, radnik je ovlašten i dužan navesti da zahtijeva netto iznos što u konkretnom slučaju nije raspravljeno.

Zbog toga, valjalo je u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu plaće istražene u netto iznosima ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

Konačno, odluka o dopuštenosti objektivne preinake tužbe (točka II. izreke drugostupanjskog rješenja), kako je već rečeno nije odluka kojom se postupak pravomoćno završava.

Zbog toga se u tom dijelu revizija tuženika ukazuje nedopuštenom pa je pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP u tom dijelu trebalo reviziju tuženika odbaciti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 26. rujna 2012.

Predsjednik vijeća:

Nenad Perin, v.r.