I Kž-120/2000-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-120/00-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. M., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 7. siječnja 2000. godine broj K-20/99, u sjednici održanoj dana 24. svibnja 2001. godine u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića i branitelja optuženika mr. T. S., odvjetnika iz R.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. B.M., preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se kaznu uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 19. ožujka 1999. godine do 20. travnja 1999. godine, te od 2. svibnja 2001. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženika kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci proglašen je krivim opt. B.M. zbog pokušaja kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ za koje je djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Optuženik je oslobođen dužnosti nadoknade troškova kaznenog postupka na temelju čl. 122. st. 4. ZKP, a radi se o troškovima iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju mr. T.S., odvjetniku iz R., iz žalbene osnove povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Na zahtjev optuženika na temelju čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj, pa je sjednici pored zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske bio prisutan i branitelj optuženika mr. T.S., odvjetnik iz R., a kako vijeće nije našlo da bi prisutnost optuženika bila svrhovita, to je sjednica održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 374. st. 2. ZKP.

Žalba optuženika djelomično je osnovana, i to samo u pogledu odluke o kazni.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog relativno bitne povrede odredaba ZKP, i to one iz čl. 367. st. 1. toč. 3. u svezi s čl. 305. st. 4. ZKP, smatrajući da nisu postojali osobito važni razlozi da se optuženiku sudi u njegovoj odsutnosti.

Suprotno stajalištu žalitelja, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne radi se o nepravilnoj primjeni citirane odredbe kaznenog postupka, niti je istovremeno njena konkretna primjena bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Naime, drugi kumulativni uvjet za suđenje u odsutnosti, u konkretnom slučaju bio je ispunjen, kada su takvi naročito važni razlozi postojali, prije svega, zbog same težine djela, kao i načina počinjenja djela, pri čemu ovaj drugostupanjski sud smatra da je i zaštita spolnog integriteta opravdani razlog, i važan razlog za suđenje u odsutnosti, jer bi u suprotnom uskraćivanje takovog suđenja dovelo do štete, s jedne strane za oštećenicu, a s druge strane za interese društva, općenito.

Iz izloženog, dakle, proizlazi da nema nepravilne primjene čl. 305. st. 4. ZKP, jer su za donošenje odluke o suđenju u odsutnosti bile ispunjene sve zakonske pretpostavke, kao i postojanje osobito važnih razloga da se optuženiku sudi, iako je odsutan.

Stoga nema, dakle, ni relativno bitne povrede odredaba ZKP iz čl. 367. st. 1. toč. 3. ZKP.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba upire samo na jedan segment obrane, tvrdeći da je baraka oštećenice bila otključana, pa dakle, optuženik nije ulazio nasilno u obitavalište njene obitelji.

Međutim, iz iskaza oštećenice, kao i zapisnika o očevidu, te priložene fotodokumentacije, proizlazi da se na visini od tla 170 cm nalazi metalna kuka - kračun, koji je u trenutku obavljanja očevida bio zatečen u položaju otvoreno, dok iz iskaza oštećenice proizlazi da je upravo nasilnim potezanjem vrata, metalna kuka popustila, zbog čega je optuženik i mogao ući u unutrašnjost barake.

Iz izloženog proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radilo o nasilnom ulasku u baraku oštećenice u vrijeme kada je ista u njoj spavala zajedno sa malodobnom djecom, pa se i u tom dijelu radi o potpunoj i pravilnoj ocjeni izložene važne činjenice.

U odnosu na žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik predlaže saslušanje svjedoka E.D., G.N. i J.M. koji, po tvrdnji optuženika, imaju saznanja da je optuženik bio alkoholiziran, jer su netom prije toga s njim popili gajbu piva.

Žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalba vidi i u okolnosti da je sud odbio prijedlog obrane za provedbom psihijatrijskog vještačenja, posebno s obzirom na moguć utjecaj alkohola na ubrojivost optuženika, kao i njegovu potentnost.

Odlučna činjenica, ocjena optuženikove ubrojivosti u trenutku izvršenja djela nije ničim bila dovedena u pitanje, zbog čega je s pravom prvostupanjski sud odbio i prijedlog obrane za provedbu psihijatrijskog vještačenja.

Ovo iz razloga što optuženik, prvi puta saslušan u hitnoj istražnoj radnji Kir-154/99, nizom detalja opisuje događaj od trenutka ulaska u baraku, činjenice da je u baraci zatekao svjetlo, mjesto gdje je ležala oštećenica, kao i njena djeca, način reagiranja djece, način reagiranja oštećenice, o čemu su govorili, okolnost da je oštećenica zvala u pomoć, a posebno u nizu detalja opisuje kako je on bio obučen, koliko je udaraca zadao oštećenici, razlog zbog kojeg joj je zadavao udarce i dr.

Sve izložene okolnosti upućuju na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je svijest optuženika u događaju bila očuvana, a što ne proturječi ni nalazu Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta sveučilišta u R., prema kojem je optuženik u vrijeme događaja imao utvrđenu g/kg vrijednost alkohola u krvi s 2,22 g/kg, te danom ocjenom stupnja alkoholne opijenosti prema kojoj se optuženik nalazio u pijanom stanju.

Ovako utvrđena g/kg vrijednost apsolutnog alkohola u krvi nije imala utjecaja ni na potenciju optuženika, kada iz iskaza oštećenice proizlazi da je u trenutku prilaženja optuženika njegov spolni organ bio u erekciji, kojoj sud prvog stupnja, s pravom vjeruje, kada je njezin iskaz potvrđen sa svim ostalim provedenim dokazima.

Prema tome, sud prvog stupnja je sa svom potrebitom pouzdanošću ispravno utvrdio sve činjenice svijesti i volje optuženika, bitne za prosudbu kaznene odgovornosti optuženika, zbog čega je i pravilno odbio prijedlog obrane za provedbom psihijatrijskog vještačenja i to argumentirano obrazložio na str. 8, alinea 2 presude.

Suprotno žalbi optuženika, sud prvog stupnja je svoj zaključak o ocjeni kaznene odgovornosti optuženika temeljio na vrlo okolnosnom i uvjerljivom iskazu oštećenice M.F., kao i drugim personalnim dokazima (iskazima svjedoka M.F. i A.F., braće oštećenice), kao i provedenom sudsko-medicinskom vještačenju.

Pritom, treba svakako reći, da se sam događaj odvijao u vremenskom kontinuitetu od skoro 20 minuta, kojom prilikom je optuženik prema oštećenici primjenjivao fizičku silu, o čemu nedvojbeno govori sudsko-medicinska dokumentacija o brojnosti povreda oštećenice u vidu ogrebotina i hematoma, koje povrede su locirane na licu i vratu, te na leđima oštećenice, kako to uostalom proizlaz i iz priložene fotodokumentacije.

Prema tome, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a posebno činjenice svijesti i volje optuženika, kojima je ostvario sva zakonska obilježja odnosnog kaznenog djela, a djelatnost optuženika je ispravno pravno označio kao kazneno djelo silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu optuženika zbog odluke o kazni.

Osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Naime, sud prvog stupnja je određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti prema optuženiku uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjestu bude lakša, ili teža za počinitelja kaznenog djela, cijeneći pritom, da je pokušaj kaznenog djela silovanja izvršen u prisutnosti djece oštećenice, koja su cijelo vrijeme vriskala i plakala, a posebno okolnost nasilnog ulaza u baraku, kako to proizlazi iz iskaza same oštećenice, kao i činjenicu da je oštećenica u događaju zadobila povrede tijela, a osim toga, bila je primorana da zatraži psihijatrijsku pomoć zbog reakcije na stres, koje okolnosti su pravilno cijenjene kao otegotne.

Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, olakotnim okolnostima u vidu optuženikove ranije neosuđivanosti, okolnost da je on u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik, a posebno podatak da živi u izvanbračnoj zajednici u kojoj je rođeno dijete (u vrijeme suđenja staro šest mjeseci), su one okolnosti kojima treba pridati veći značaj, posebno s obzirom na činjenicu da sukladno medicinskoj dokumentaciji, kao i provedenom sudsko-medicinskom vještačenju oštećenica u događaju nije zadobila teže povrede, pa je dakle, primjena fizičke sile prema oštećenici s onom kazneno-pravnom svrhom za kojom je išao optuženik, bila manjeg intenziteta, a i djelo je ostalo u pokušaju.

Izložene okolnosti upućuju na zaključak da će se i kaznom zatvora u trajanju od tri godine postići svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ, zbog čega se i ovaj drugostupanjski sud opredjelio za izricanje blaže kazne, u kojem sklopu je vrednovan i podatak sadržan u nalazu Psihijatrijske poliklinike Kliničkog bolničkog centra u R. od 26. srpnja 1999. godine iz kojeg proizlazi da u kliničkoj slici, iako je i dalje prisutna većina smetnji kod oštećenice, te smetnje su sada znatno smanjenog intenziteta, kao i učestalosti.

Slijedom izloženog trebalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu optuženika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni, te presuditi kao u izreci pod toč. I. ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 390. st. 1., te čl. 389. ZKP.

U Zagrebu, 24. svibnja 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Katica Jelić, v.r.