Revr-408/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 408/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. S.-Š. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grad Zagreb, kojega zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. & partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2338/08 od 17. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3372/05 od 8. svibnja 2008., u sjednici održanoj 23. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije tužiteljice i tuženika glede odluke o glavnoj stvari, kao neosnovane.

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka kao nedopuštena.

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 41.449,69 kn te joj naknaditi trošak postupka u iznosu od 13.420,00 kn sve sa zateznim kamatama pobliže označenim u st. I. izreke presude. U st. II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 41.190,69 kn. Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 9.910,00 kn (st. III. izreke).

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu u st. II. i III. i u dijelu odluke o trošku postupka kojim nije prihvaćen njezin zahtjev, a odbio je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu. Odbio je i žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u st. I. izreke i u dijelu odluke o trošku postupka kojim nije prihvaćen njegov zahtjev.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje parnične stranke, svaka u dijelu u kojem nije uspjela u postupku, a pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužiteljica je podnijela reviziju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja: treba li sud prilikom tumačenja pravnih izvora koji uređuju prava radnika, a osobito kolektivnih ugovora, u slučaju dvojbe u pogledu njihovog sadržaja, prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili ono koje mu ide u korist, a s obzirom na svrhu koja se želi postići kolektivnim ugovorom u smislu zaštite prava i interesa radnika. Konkretno, u predmetnom slučaju pojavilo se kao sporno pitanje - pitanje tumačenja čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU), sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, a primjena kojeg Kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001., odnosno je li tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužiteljici plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU.

Navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Stoga predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. glede tumačenja značenja sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004. i opstojnost odredbe čl. 48. KU, tj. je li sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU,

2. glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Zbog toga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači obje nižestupanjske presude i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

Tužiteljica je u odgovoru na reviziju predložila da ovaj sud odbije reviziju tuženika kao neosnovanu i traži trošak odgovora na reviziju, dok tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizije nisu osnovane u odnosu na glavno potraživanje, a revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje obračuna troška parničnog postupka nije dopuštena.

Prema čl. 392.a. st. 2. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu koji je pobijan revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podneseno.

U revizijskoj fazi postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu s čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, primjena kojeg je produžena 15. lipnja 2001. (u daljnjem tekstu: KU).

Ovaj sud smatra da su navedena pravna pitanja tužiteljice i tuženika u odnosu na glavno potraživanje važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga, jer ovaj sud o tim pitanjima nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi drugostupanjski sudovi mogli o tom pitanju zauzeti različita shvaćanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU/99 sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske,

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU/99 do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU/99,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog od 1. siječnja 2004. povećana osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužiteljici nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU/99, odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Pravno stajalište nižestupanjskih sudova je da tužiteljici do prvog usklađenja osnovice dodatka na plaću (od 1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, sukladno čl. 48. st. 3. KU koju plaću je tužiteljica primala, dok se nakon 1. siječnja 2004. sukladno čl. 48. st. 2. KU primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004., ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom u čl. 48. st. 2. KU. Obzirom da je tužiteljica za razdoblje od 1. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do dana stupanja na snagu KU, sudovi su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na ime potraživanja i razlike plaće do 1. siječnja 2004., a u preostalom dijelu su prihvatili tužbeni zahtjev u visini koja nije sporna, a do visine zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužiteljica u reviziji u bitnom ističe da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je i razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznosi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne strane su sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će pri usklađivanju prijedloga proračuna za slijedeću godinu pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište nižestupanjskog suda da je sukladno čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice dodatka na plaću tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka, (čl. 48. st. 4. KU).

Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU tada ne bi na taj način formulirali odredbu st. 3. tog članka u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU.

Neosnovan je prigovor tužiteljice koji ističe tijekom cijelog postupka pa tako i u reviziji da je i Kolektivni ugovor od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadržavao identičnu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće, pa da u trenutku potpisivanja KU se primjenjuje odredba čl. 48. st. 2. istog KU. Na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 47. KU/97, tj. da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99, jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 48. st. 4. KU/97. Prema pravnom shvaćanju ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku potpisa i sklapanja Kolektivnog ugovora. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (isto i čl. 47. st. 4. KU/97) predviđeno, prije usklađivanja proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice stalnog dodatka propisanih u čl. 48. st. 2. KU. Činjenica da do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u svezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovice plaće i dodatka na plaću, a što je uslijedilo počev od 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika je sporno je li zaključak sa sastanka 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03,30/04 i 137/04 – dalje: ZR).

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU. već je istim izvršeno samo usklađivanja osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time stupila je na snagu i zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan tužiteljici isplaćivati plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi.

Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene čl. 48. KU, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su samo o povećanju osnovice i stalnog dodatka u svezi toga su se sporazumjele, čime nisu stavile izvan snage odredbu čl. 48. KU.

Stoga revizija tuženika glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

Drugo pravno pitanje koje iznosi tuženik u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud u odluci Revt-35/04 od 14. lipnja 2005., a prema kojem je kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Ovaj sud, međutim, ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo stajalište koje nije podudarno s navedenim stajalištem revizijskog suda. Okolnost da je, prema mišljenju tuženika, obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Zato glede odluke o trošku nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji, ne može smatrati važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Zbog navedenog je ovaj sud temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju tužiteljice i reviziju tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovano, dok je reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji odbacio kao nedopuštenu temeljem čl. 392. st. 2. ZPP.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 23. prosinca 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Lucija Čimić, v.r.