Kž-244/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 244/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Neve Šibl i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 29. siječnja 1998. godine br. K-39/97, u sjednici održanoj 16. lipnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. D.M., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. listopada 1997. godine pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. D.M., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Karlovcu, presudom od 29. siječnja 1998. godine br. K-39/97 proglasio je krivim D.M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je na temelju čl. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. listopada 1997. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP/93 optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 1.196,00 kn i paušalnom iznosu od 1.500,00 kn.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem

I Kž 244/1998-3

trajanju.

Žali se i optuženik po branitelju J.B., odvjetniku iz K., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela te odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske postupajući u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93, u pismenom podnesku od 2. lipnja 1998. godine br. DOKŽ-492/98 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi da je točan zaključak suda da u konkretnom trenutku nije bio napadnut on, ali je otac nastavljao s napadom na njegovu suprugu i da je tek tada pucao u njega. S obzirom na tako navedene razloge optuženik se zapravo žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Po ocjeni suda drugog stupnja, žalitelj nije uspješno doveo u sumnju valjanost činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja.

Naime, optuženik u žalbi navodi da je pucajući otklanjao istovremeni protupravni napad na suprugu međutim, ne navodi u čemu se taj napad sastojao.

Niti supruga optuženika ne navodi u iskazu da bi bila napadnuta od strane oštećenika niti da se osjećala ugroženom. Bila je izričita u iskazu da je krenula za suprugom van iz kuće, u namjeri da bude s njim kao i uvijek u takvim situacijama, da ne bi u nepromišljenosti nešto učinio. Oštećenik je u prepirci imao u ruci sjekiru, nasrtao prema njezinom suprugu, ali kao da se predomišljao i nije odlučio baš da ga udari tom sjekirom. Nakon prepirke i predbacivanja oštećenika koje nije prestajalo, optuženik je otišao po pištolj i kada se vratio rekao ocu "stari baci sjekiru, pucat ću" i pri tome pucao u zrak. Oštećenik je tada podigao četiri metra od njih suprug je pucao u njega. sjekiru i krenuo prema njima i kada je bio na oko

Dakle, kako na osnovu navedenog iskaza, tako i ostalih provedenih dokaza opravdano sud prvog stupnja ne prihvaća obranu optuženika i pravilno zaključuje da od početka događaja nema od strane oštećenika fizičkog napada na optuženika koji bi po kvantitetu i kvalitetu opravdavao nužnu obranu, a pogotovo nije bilo riječi da bi bila napadnuta supruga optuženika.

Supruga optuženika ostaje vani dok suprug odlazi po pištolj i niti sama ne potvrđuje da bi ju oštećenik napadao, bilo riječima, bilo fizički. Naprotiv, optuženik je taj koji dolazi s pištoljem, puca u zrak i tek tada oštećenik kreće u njihovom pravcu, ali optuženik u njega puca i to kada je ovaj bio na oko četiri metra od njega pa ovakav postupak oštećenika niti u svjetlu onoga što tvrdi njegova supruga i on ne može predstavljati napad, zbog čega otpada svaka mogućnost da se optuženikov postupak procjenjuje u svjetlu čl. 7. OKZRH, kao nužna obrana.

Opisani postupak oštećenika može predstavljati izazov i to ne samo verbalni, jer je u ruci držao sjekiru međutim, od takvog napada se optuženik nije imao pravo braniti

I Kž 244/1998-3

ispaljivanjem smrtonosnih projektila u oštećenika pa je suprotan stav žalitelja u tom pravcu neprihvatljiv.

Dakle, prema rezultatima izvedenih dokaza i utvrđenjima suda prvog stupnja nije bilo osnova za primjenu odredbe čl. 7. st. 1. i 2. OKZRH o nužnoj obrani pa zato ni odredbe iz st. 3. tog članka o prekoračenju nužne obrane, niti žalba u tom pravcu daje uvjerljive razloge, osim što se iznosi sama tvrdnja da se radilo o nužnoj obrani.

Po ocjeni suda drugog stupnja sve odlučne činjenice u pobijanoj presudi su i u pogledu objektivnih i subjektivnih elemenata kaznenog djela potpuno i pravilno utvrđene i one nisu razlozima žalbe dovedene u sumnju i činjenično stanje nije pogrešno, niti nepotpuno utvrđeno.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti, a nasuprot tome da nije cijenio otegotne okolnosti prije svega da je upravo optuženik započeo sukob, kao i način izvršenja djela što sve uz činjenicu porasta kaznenih djela protiv života i tijela, te pojačanu tendenciju nasilja u obitelji opravdava strožu kaznu.

Nasuprot državnog odvjetnika optuženik smatra da olakotne okolnosti sud nije cijenio u dovoljnoj mjeri, prije svega činjenicu da je u domovinskom ratu optuženik bio od 26. srpnja 1991. godine pa do kraja rata, kao pripadnik antiterorističkog voda, te da je izrazio žaljenje i bol što je na ovaj način ostao bez oca.

Sud drugog stupnja smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća, ali je pri tome podcijenio da se radi o izrazito društveno opasnom ponašanju koje uvjetuje porast delikata protiv života i tijela, kao i nasilja u obitelji, kako se to opravdano ukazuje u žalbi državnog odvjetnika. Stoga je izrečena kazna preblaga i neadekvatna ako se ima u vidu stupanj kaznene odgovornosti optuženika pa je ovaj sud kao sud drugog stupnja izrekao optuženiku kaznu za koju smatra da je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, stupnju kaznene odgovornosti optuženika kao počinitelja i svim relevantnim okolnostima, te da će se tom kaznom ostvariti svi zakonom predviđeni vidovi svrhe kažnjavanja.

Stoga je na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97 žalbu državnog odvjetnika trebalo uvažiti pa je presuda suda prvog stupnja preinačena u odluci o kazni, a na temelju čl. 387. ZKP/97 žalba optuženika je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda u neizmijenjenom dijelu potvrđena.

U Zagrebu, 16. lipnja 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

Milan Gudelj v.r.