Pž-6862/2011-6 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

28. Pž-6862/11-6

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Vesni Buljan, u pravnoj stvari tužitelja K. M. K. d.o.o. iz K., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika 1. D. d.d. u stečaju iz S., S., T., tuženika 2. D. d.o.o. iz S., kojeg zastupa punomoćnik L. G., odvjetnik u S., i tuženika 3. S. G. iz P., kojeg zastupa punomoćnica R. P. I., odvjetnica u S., radi pobijanja pravnih radnji, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2439/10 od 3. svibnja 2011., 14. ožujka 2014.

r i j e š i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2439/10 od 3. svibnja 2011.

Odbijaju se zahtjevi drugotuženika i trećetuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovani.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem označenim u izreci ovog rješenja sud prvog stupnja je odbacio tužbu tužitelja kao nepravovremenu. Tako je prvostupanjski sud odlučio jer je stečajni postupak nad drugotuženikom pokrenut 2. studenoga 2000. rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-136/00, a tužitelj koji je postupak pokrenuo tužbom 12. ožujka 2001. je preinačio tužbu u podnesku od 16. siječnja 2006. (list 173. spisa) i na ročištu održanom 2. veljače 2006. (list 179. spisa), pa s obzirom na to da je preinaka tužbe uslijedila nakon proteka prekluzivnog roka iz članka 141. stavak 2. Stečajnog zakona („Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12), tužiteljeva tužba je nepravovremena.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj u opširnoj žalbi navodi da je sud postupio protivno danim stajalištima iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2242/07 od 26. listopada 2010. jer nije ispitivao pretpostavke pobijanja pravnih radnji u povodu stečaja iz članka 131. Stečajnog zakona na koje se očituje u daljnjem tijeku žalbe. Nadalje, žalitelj se poziva i na odredbu članka 141. stavak 7. Stečajnog zakona u kojem je zakonodavac jasno dopustio pobijanje pravnih radnji isticanjem prigovora u parnici bez vremenskog ograničenja te bi se to analogno trebalo tumačiti za tužbu u ovom sporu. U ovom sporu tužitelj je uredio tužbeni zahtjev nakon roka od dvije godine od otvaranja stečaja pa ne znači da je prekludiran u pravu budući da uređenje tužbe i petita ne znači preinaku tužbe. Žalitelj smatra da zbog toga što se samo trećetuženik protivio preinaci tužbe, to protivljenje ima učinak samo u odnosu na trećetuženika. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uvaži žalbu te ukine osporeno rješenje o odbačaju tužbe te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Drugotuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da žalbeni razlozi kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje su irelevantni jer se radi o procesnom rješenju, a ne stoje ni žalbeni razlozi vezani za bitnu povredu odredaba postupka. Tužba za pobijanje pravnih radnji može se podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka, a u predmetnom slučaju taj je rok protekao iz razloga koji su jasno obrazloženi. Tužitelj je tek podneskom od 16. siječnja 2006. (dakle, pet godina od otvaranja stečajnog postupka) „precizirao” tužbeni zahtjev iz utvrđenja ništavosti pobijanih radnji zahtjevom na utvrđenje da su te radnje bez pravnog učinka prema stečajnoj masi. Prema tome, s obzirom na to da je tužitelj preinačio tužbu nakon proteka dvije godine od otvaranja stečajnog postupka, tužba je nepravovremena pa je stoga pravilno odbačena. Drugotuženik predlaže da se podnesena žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijano rješenje, te potražuje trošak odgovora na žalbu.

Trećetuženik u odgovoru na žalbu također ističe da tužitelj pogrešno interpretira obrazloženje iz ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2242/07 od 26. listopada 2010. jer u obrazloženju tog rješenja izričito stoji da je tužitelj u nastavku postupka podneskom od 16. siječnja 2006. i na ročištu za glavnu raspravu od 2. veljače 2006. uredio i preinačio tužbu na način da je umjesto utvrđenja da su predmetne radnje ništave i bez pravne krijeposti, zatražio utvrđenje da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi. S obzirom na to da je rok iz članka 141. stavak 2. Stečajnog zakona prekluzivan, zbog prekoračenja tog roka tužbu treba odbaciti prema odredbi članka 282. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Trećetuženik stoga traži da tužiteljeva žalba bude odbijena i da se u cijelosti potvrdi pobijano rješenje uz naknadu troška odgovora na žalbu.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi daje sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj 12. ožujka 2001. podnio tužbu za pobijanje pravnih radnji u kojoj je postavio tužbeni zahtjev na način da sud utvrdi ništavim, bez ikakvih pravnih učinaka („bez pravne krieposti”) prema stečajnoj masi pravne radnje koje je prvotuženik poduzeo pravnim poslovima Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela od 26. svibnja 1999. sklopljenog s drugotuženikom (pravilno, trećetuženikom) i Ugovorom o nagodbi sklopljenog s trećetuženikom; tužitelj je također tada zatražio od suda da oglasi ništavim upis prava vlasništva određenih nekretnina na ime drugotuženika, te da sud obveže drugotuženika da navedene nekretnine i ostvarene i naplaćene zakupnine prenese u vlasništvo stečajnog dužnika i vrati u stečajnu masu.

Postupajući po tako postavljenim tužbenim zahtjevima prvostupanjski je sud 15. svibnja 2003. donio presudu poslovni broj P-1436/02 kojoj je sud odbio sva tri tužbena zahtjeva tužitelja. Međutim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je odlukom poslovnog broja Pž-7780/03 od 27. rujna 2005. ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti pravnih radnji, a potvrdio presudu u dijelu u kojem su odbijeni zahtjevi za utvrđenjem ništavosti upisa prava vlasništva nekretnina i da sud obveže drugotuženika da navedene nekretnine i ostvarene i naplaćene zakupnine prenese u vlasništvo stečajnog dužnika i vrati u stečajnu masu.

U nastavku postupka tužitelj je podneskom od 16. siječnja 2006. (list 170.-173. spisa) i na ročištu za glavnu raspravu od 2. veljače 2006. (list 179. spisa) uredio i preinačio tužbu na način da je umjesto utvrđenja da su predmetne radnje ništave i bez pravne krijeposti zatražio utvrđenje da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi predmetni ugovori te je postavio zahtjeve da je prvotuženik dužan vratiti u stečajnu masu poslovni udjel drugotuženika te da je trećetuženik dužan vratiti imovinske koristi i to uplatom svote od 22,028.117,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Premda se trećetuženik protivio preinaci tužbe i premda je tužitelj preinačio tužbu nakon proteka prekluzivnog roka iz članka 141. stavak 2. Stečajnog zakona, sud prvog stupnja je raspravnim rješenjem od 2. veljače 2006. dozvolio takvu preinaku. Nakon toga, prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj P-1594/05 od 6. studenoga 2006. Tu je presudu Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo rješenjem poslovni broj Pž-2242/07 od 26. listopada 2010. (list 303.-311. spisa), a u kojem je izričito naveo da je sud prvog stupnja dozvolio preinaku tužbe „premda se trećetuženik protivio preinaci tužbe i premda je tužitelj preinačio tužbu nakon proteka prekluzivnog roka iz članka 141. stavak 2.

Stečajnog zakona” (list 307. spisa). Nakon toga sud prvog stupnja je održao ročište 10. ožujka 2011. na kojem je utvrdio vrijednost predmeta spora svakog pojedinog tužbenog zahtjeva te odlučio da će o istaknutom prigovoru prekluzije preinake tužbe odlučiti posebnim rješenjem. Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijano rješenje. Prvostupanjski je sud pravilno odbacio tužbu kao nepravovremenu. Naime, s obzirom na to da je nad prvotuženikom stečajni postupak otvoren 2. studenoga 2000. rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-136/00, u ovom parničnom predmetu valja primijeniti tada važeću odredbu članka 141. stavak 2.

Stečajnog zakona („Narodne novine” broj 44/96 i 29/99) prema kojoj se tužba za pobijanje pravnih radnji može podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka, a najkasnije do zaključenja stečajnog postupka (podredno, ovaj sud napominje da je i sukladno sada važećoj odredbi Stečajnog zakona propisan prekluzivni rok za podnošenje paulijanske tužbe od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka).

Prema tome, iako je stečajni postupak nad prvotuženikom otvoren 2. studenoga 2000. (što uostalom proizlazi i iz tužbe; list 2. spisa), tužitelj (koji je podnio tužbu za pobijanje pravnih radnji) nije u tužbi postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su bez učinka prema stečajnoj masi radnje navedene u točki 1. tužbenog zahtjeva, već je tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje da su te radnje ništave i, kao posljedica ništavosti tih radnji, da su one bez učinka prema stečajnoj masi. Prema tome, iako bi prema činjeničnoj osnovi tužbe proizlazilo da se radi o tužbi na pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja, tužitelj u tužbi nije postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su pravne radnje bez učinka prema stečajnoj masi, već je podnio tužbu s deklaratornim tužbenim zahtjevom za utvrđenjem ništavosti pravnih radnji; uostalom, to niti sam tužitelj u žalbi ne osporava.

Nadalje, tužitelj je i u svom podnesku od 16. siječnja 2006. (list 173. spisa) kojim je „precizirao” tužbeni zahtjev tim zahtjevom također tražio utvrđenje ništavima pravnih radnji tuženika, da bi tek na ročištu od 2. veljače 2006. (list 179. spisa) u smislu odredbe članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku preinačio tužbu tako da je postavio uredan tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi pravne radnje tuženika. Međutim, to je tužitelj učinio nakon proteka više od pet godina nakon otvaranja stečajnog postupka.

Slijedom navedenog, s obzirom na to da je tužitelj preinakom tužbe zapravo podnio novu tužbu radi pobijanja pravnih radnji u povodu stečaja, to je učinio nakon proteka prekluzivnog roka od dvije godine nakon otvaranja stečajnog postupka iz članka 141. stavak 2. Stečajnog zakona. Upravo zbog navedenog, tužiteljevu žalbu je prvostupanjski sud pravilno odbacio kao nepravovremenu sukladno odredbi članka 282. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi ovaj sud napominje da iako je ovaj sud još u odluci poslovni broj Pž-2242/07 od 26. listopada 2010. ukazao na to da je tužitelj preinačio tužbu nakon proteka prekluzivnog roka, ovaj sud tada nije mogao sukladno (sada važećoj) odredbi članka 369. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu budući da u vrijeme donošenja te drugostupanjske odluke Zakonom o parničnom postupku još nije bila propisana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. tog Zakona - ta je povreda odredaba parničnog postupka unesena u Zakon o parničnom postupku tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 57/11; članak 22. tog Zakona).

U odnosu na žaliteljevo pozivanje u žalbi na odredbu članka 141. stavak 7. (sada, stavak 9.) Stečajnog zakona prema kojem se pravne radnje mogu pobijati i isticanjem prigovora u parnici bez vremenskog ograničenja, ovaj sud napominje da u parnici koju vjerovnik vodi radi ispunjenja činidbe stečene koristi iz pobojne radnje tuženik može isticati prigovor da je pravna radnja pobojna. Međutim, ovaj parnični postupak se ne vodi radi ispunjenja činidbe stečene koristi pobojne radnje (to bi bilo da je trećetuženik tužbom protiv prvotuženika pokrenuo parnicu radi činidbe izdavanja tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva nekretnina), već povodom tužbe radi pobijanja pravnih radnji pa je stoga za rok podnošenja te tužbe mjerodavna isključivo odredba članka 141. stavak 2. Stečajnog zakona kojom je propisan prekluzivni rok za podnošenje takve tužbe.

Prema tome, budući da je tužitelj preinačio tužbu više od pet godina nakon otvaranja stečajnog postupka nad prvotuženikom, sud prvog stupnja je pravilno odbacio tužbu. Stoga je tužiteljeva žalba neosnovana pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku.

Sukladno odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku zahtjeve drugotuženika i trećetuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti, jer prema mišljenju ovog suda u konkretnom predmetu davanje odgovora na žalbu nije postupovna radnja potrebna za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu 14. ožujka 2014.

SUDAC

VESNA BULJAN, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

BRANKICA CURMAN