Rev-1554/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1554/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz Z., zastupanog po punomoćnicima J. M. i V. A., odvjetnicima u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1411/09 od 16. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-691/06 od 11. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2015.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju iznos od 400.000,00 kuna na ime nematerijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, koje kamate teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženici parnični trošak ovog postupka u iznosu od 15.000,00 kuna, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.«

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP (čl. 392.a Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08 - dalje: ZPP).

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a izreka presude nije nerazumljiva niti proturiječi sama sebi ili razlozima presude.

Obrazlažući razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ističe kako osporava stajalište drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, za koju tužena ne odgovara pa da je takvo stajalište nejasno i proturječno i da predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Obrazlažući navedeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nadalje, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja pa je neosnovan i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za duševne boli zbog smrti majke i kćeri.

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da su 21. ožujka 1992. oko 3,00 sata u B. S. smrtno stradale B. Š. i mlljt. M. Š.;

- da su iste ubijene rafalima iz vatrenog oružja;

- da su zločini izvršeni dok je B. S. bilo unutar privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske;

- da su ubojstva počinili pripadnici paravojnih snaga pobunjenih Srba.

Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03 – dalje: ZOŠTA) i to čl. 7. tog Zakona, prema kojem oštećenik ima pravo samo na naknadu one štete koja je posljedica smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja, a u vezi sa čl. 6. tog Zakona, prema kojem će se opći propisi obveznog prava o odgovornosti za štetu primjenjivati ako nisu u suprotnosti s odredbama i ciljem ovog Zakona.

Tužitelj je tvrdio da su njegova majka i kći ubijene od strane paravojnih formacija pobunjenih Srba isključivo zbog svoje nacionalne pripadnosti, iz razloga što im je bio cilj da izazovu strah i užas te osjećaj nesigurnosti kod drugih građana, te da štetni događaj ima sva obilježja akta nasilja i terora, pa da su se slijedom toga ostvarile pretpostavke iz čl. 1. i 2. ZOŠTA.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev zbog zastare, a ujedno i zbog toga što nastala šteta ima sva obilježja ratne štete.

Naime, prema odredbi čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine" broj 61/91 i 70/92) svi oblici štete koje su osobe pretrpjele zbog ostvarivanja ratnog cilja okupacijskih vlasti protiv suvereniteta Republike Hrvatske imaju karakter ratne štete te stoga Republika Hrvatska za takve štete nije odgovorna.

Tužitelj u reviziji pobija takva stajališta, u bitnom navodeći da je riječ o specifičnom deliktu, tj. da ova šteta nema obilježje ratne štete jer da do smrti tužiteljeve majke i kćeri nije došlo u vrijeme vojnih akcija i vojnih djelovanja, već da je do štetnog događaja došlo tako da su nepoznati srpski teroristi došli u kuću žrtava i ustrijelili ih iz terorističkih odnosno političkih pobuda, s ciljem da izazovu strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti građana, prije svih Hrvata, te da je opće poznato da je to bila politika na okupiranim područjima Republike Hrvatske u Domovinskom ratu.

Prema odredbi čl. 1. st. 1. ZOŠTA uređuje se odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja, poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda, zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, a prema st. 2. citirane odredbe terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda, s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

Iz sadržaja ovog propisa, kao i čl. 2. ZOŠTA nedvojbeno proizlazi da nije uvjet, odnosno zakonska pretpostavka za obeštećenje bilo kakav propust učinjen od strane Republike Hrvatske odnosno njezinih legalnih tijela vlasti, već je odgovornost Republike Hrvatske objektivna, a šteta se nadoknađuje prema principima solidarnosti, razmjernog snašanja javnog tereta i pravičnog i brzog obeštećenja. Prema tome, i po stajalištu ovog suda Republika Hrvatska odgovara po objektivnom kriteriju samo za navedenu štetu učinjenu terorističkim aktom, odnosno nasiljem koje je nastalo na području na kojem su pod stvarnim suverenitetom Republike Hrvatske, a ne i na okupiranom području, koje doduše pripada teritorijalno Republici Hrvatskoj, ali bez ikakve mogućnosti djelovanja legalnih organa vlasti na tom području.

Pitanje, hoće li se neka šteta utvrditi ratnom ili štetom nastalom terorističkim aktom s obzirom da su i jedna i druga štete uzrokovane nasiljem kao svojom bitnom odrednicom, upućuje na to da treba sam čin nasilja sagledati u širem kontekstu prilika i događanja u kojem su štetne radnje počinjene.

Prema odredbi čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vezi neprijateljstava te ratnih operacija koje se protiv nje vode, računajući od 15. kolovoza 1990. do njihovog prestanka.

Dakle, šteta može biti posredna i neposredna, imovinska i neimovinska, a naročito samom ratnom štetom smatra se šteta učinjena na tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi.

Nesporno je da su se štetne radnje zbile za vrijeme okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske (ožujak 1992.). Provođenje terora od strane neprijateljskih formacija na okupiranom području nad domicilnim stanovništvom u vrijeme ratnog stanja ostvarivao se ratni cilj protiv suvereniteta Republike Hrvatske, pa stoga nastala šteta na strani tužitelja ima sva obilježja ratne štete, kako su osnovano utvrdili prvostupanjski i drugostupanjski sud. Također se podredno ističe kako su sudovi valjano utvrdili da je za predmetnu štetu nastupila zastara.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

S obzirom da je štetni događaj bio 21. ožujka 1992., da je tužitelj najkasnije za isti saznao 14. kolovoza 1992., do kada je bio zarobljen, zastara počinje teći od tog dana. Budući da se tužitelj obratio nadležnom državnom odvjetništvu 26. siječnja 2006., a tužbu podnio 15. ožujka 2006., nastupila je zastara potraživanja naknade štete.

Pogrešno se revident poziva na odredbu čl. 377. st. 1. ZOO prema kojoj, kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji zastarni rok, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

Naime, u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO jer se taj rok primjenjuje samo onda kad je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja.

Parnični sud nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta učinjena kaznenim djelom i je li počinitelj odgovoran za počinjenje tog djela, pa ni radi ocjene zastare potraživanja u smislu odredbe čl. 377. ZOO.

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede zakona na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 22. travnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.