I Kž-370/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 370/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. listopada 2008. broj K-19/08-10, u sjednici održanoj 10. ožujka 2010., nakon saslušanja zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. B. K. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. B. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.) opisanog pod točkom 1. izreke te kaznenog djela povrede obveza vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 287. Kaznenog zakona opisanog pod točkom 2. izreke, pa mu je na temelju članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona, uz primjenu članka 57. stavka 1. i stavka 2. točke b) Kaznenog zakona, utvrđena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, a na temelju članka 287. Kaznenog zakona utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je opt. B. K., uz primjenu članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) Kaznenog zakona, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca.

Na temelju članka 82. Kaznenog zakona od opt. B. K. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona na način da je optuženiku naloženo platiti 106.955,18 kuna.

Na temelju članka 67. i 68. Kaznenog zakona prema opt. B. K. primijenjena je uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik

I Kž 370/09-3

u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo i uz daljnji uvjet da u roku šest mjeseci ispuni obvezu vraćanja imovinske koristi u iznosu 106.955,18 kuna.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku opt. B. K. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 8.180,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. B. K. putem branitelja, odvjetnika B. S., i to, kako navodi, „iz svih žalbenih razloga“, a u obrazloženju žalbe ističe žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odluku o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškove kaznenog postupka. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da pobijanu presudu preinači i donese presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe“.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na optuženikovu žalbu u kojem predlaže njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi optuženika na način da je smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu tvrdnju da je „izreka presude proturječna stanju spisa“, opt. B. K. navodi da je knjigovodstveni vještak iskazao da je „saldo previše vraćenih pozajmica (…) na dan 31.12.2008. iznosio umjesto 106.955,18 kn, 67.466,30 kn“, pa zaključuje da „navodna šteta ne iznosi 106.955,18 kn za koji iznos je okrivljenik proglašen krivim“ (pod točkom 1. izreke pobijane presude). Međutim, ovim tvrdnjama opt. B. K. zapravo obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ukazuje na dijelove nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji, prema ocjeni žalitelja, potvrđuju navode njegove obrane, pa su ove njegove tvrdnje analizirane u nastavku ove drugostupanjske odluke, prilikom ocjene te žalbene osnove.

Opt. K. također tvrdi da je knjigovodstveni „vještak naveo da optuženik „nije knjige ili isprave koje je obvezan čuvati uništio, prikrio, u većoj mjeri oštetio ili na drugi način učinio neupotrebljivima“, što je također proturječno pravnom opisu djela za koje je optuženik točkom 2. izreke presude proglašen krivim“.

Međutim, u zakonskom opisu optuženikovih radnji iz točke 2. izreke pobijane presude navedeno je da je on kazneno djelo iz članka 287. Kaznenog zakona počinio jer je „tako vodio poslovne knjige koje je po zakonu obvezan voditi da je otežana preglednost poslovanja i imovinskog stanja“. Uništavanje, prikrivanje, oštećivanje ili na drugi način činjenje neuporabljivima trgovačkih ili poslovnih knjiga ili poslovnih isprava koje se moraju čuvati, alternativni su načini počinjenja ovog kaznenog djela za koje opt. B. K. nije niti proglašen krivim, pa izreka presude nije proturječna sama sebi niti razlozima presude.

I Kž 370/09-3

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku na koju, kako bi to proizlazilo iz obrazloženja žalbe, upire optuženik, niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Iz obrazloženja optuženikove žalbe proizlazi da on ističe tzv. „posrednu povredu kaznenog zakona“, jer smatra da je sud, s obzirom na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao zaključiti da u optuženikovom postupanju nisu ostvarena zakonska obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Međutim, postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, kako je ono opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, i ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su i oni u ovoj odluci cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga ovdje valja odgovoriti da sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, jer se u radnjama optuženika opisanima pod točkom 1. izreke pobijane presude stječu svi subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona, a u njegovim radnjama opisanima pod točkom 2. izreke svi takvi elementi bića kaznenog djela iz članka 287. Kaznenog zakona, za koja kaznena djela je optuženik i proglašen krivim, Također se ističe i da pobijanom presudom nije na štetu optuženika počinjena neka druga povreda kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu opt. B. K. niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio odlučne činjenice.

Naime, optuženik u žalbi ustraje u navodima obrane prema kojoj je, budući da je oštećeno trgovačko društvo „K.“ d.o.o. L. u razdoblju od 1996. do 2002. ostvarilo dobit od 1.159,639,22 kn, on kao osnivač odnosno vlasnik tog društva tu dobit mogao uzeti, ali da tada to nije učinio, već da ju je ponovno ulagao u društvo. Tvrdi da je imao i pravo na kamatu koja je tekla na tako uloženi iznos dobiti te da ju je mogao sebi isplatiti zajedno s iznosom dobiti kad je to poželio, a ta kamata da je prelazila 200.000,00 kn. Smatra da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da njemu ne pripada kamata, jer se on, time što je reinvestirao dobit, nije odrekao i prava na kamatu kao dodatne dobiti društva, pa da je pogrešan i zaključak suda da je on, uzevši 106.955,18 kn s računa, postupao s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Protivno ovim tvrdnjama, sud prvog stupnja ispravno je utvrdio da opt. B. K., usprkos činjenici da je on jedini osnivač oštećenog trgovačkog društva, nije bio ovlašten s računa tog trgovačkog društva uzeti inkriminirani iznos i zadržati ga za sebe. Navedenu dobit društva optuženik je, kako to proizlazi i iz njegove obrane, ali i iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka K. Š., zadržao u društvu, dakle, po isteku svakog obračunskog razdoblja nije donio odluku da mu se ostvarena dobit isplati, iako je tada to mogao učiniti, pa je takva zadržana dobit, suprotno žalbenim tvrdnjama, postajala dio vlasničke glavnice društva, nakon čega

I Kž 370/09-3

optuženik više nije mogao raspolagati s tom vrijednošću kao s dobiti, već je ona podlijegala općem režimu imovine društva.

Zadržavanje na ovaj način dobiti u društvu, protivno žalbenim navodima, nije optuženiku dalo niti pravo na kamatu, jer ono ne proizlazi niti iz neke zakonske odredbe, niti iz akata društva, a takvo pravo nije proizlazilo niti iz činjenice da je opt. B. K. davao pozajmice svom društvu, jer prilikom davanja tih pozajmica kamata nije bila ugovarana, a to je, prema odredbi članka 558. stavka 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) uvjet za nastanak takve obveze.

Stoga niti točna niti optuženikova tvrdnja da iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka proizlazi da bi visina imovinske koristi iznosila 67.466,30 kn. Naime, vještak je naveo da bi „saldo previše vraćenih pozajmica (…) na dan 31.12.2008. iznosio umjesto 106.955,18 kn, 67.466,30 kn“ samo pod uvjetom „da se na konkretan vjerovničko-dužnički odnos primjeni kamatna stopa koja se u mjestu ispunjenja plaćala na štedne uloge građana po viđenju u kunama“, a upravo tu pretpostavku, o kojoj se vještak očitovao tek na poseban upit, žalitelj zanemaruje. Kada se ima u vidu da, s obzirom na ranije izneseno, opt. B. K. nije imao potraživanje prema oštećeniku s naslova kamata, jasno je da ne može biti govora o tom manjem iznosu pribavljene koristi.

Slijedom svega iznesenog, ispravan je i zaključak prvostupanjskog suda da opt. B. K. nije imao potraživanje prema oštećenom trgovačkom društvu koje bi predstavljalo temelj njegovom nalaganju da mu se sa žiro-računa „K.“ d.o.o. isplati 106.955,18 kn, pa upravo taj iznos predstavlja protupravnu imovinsku korist koju je optuženik, iskoristio svoj položaj direktora tog društva, pribavio na način opisan pod točkom 1. izreke pobijane presude.

Pobijajući ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, opt. B. K. također upire na dio nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka prema kojemu on „nije knjige ili isprave koje je obvezan čuvati uništio, prikrio, u većoj mjeri oštetio ili na drugi način učinio neupotrebljivima“, a na temelju ove tvrdnje vještaka toga žalitelj zaključuje da nije bila niti otežana preglednost poslovanja ili imovinskog stanja.

Međutim, već ranije je izneseno da su radnje kaznenog djela povrede obveza vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 287. Kaznenog zakona alternativno propisane te da vođenje poslovnih knjiga na način zbog kojega je otežana preglednost poslovanja i imovinskog stanja (za koji oblik ovog kaznenog djela je optuženik proglašen krivim) nije tom zakonskom odredbom propisano kao posljedica uništavanja, prikrivanja, oštećivanja ili na drugi način činjenje neuporabljivima trgovačkih ili poslovnih knjiga ili poslovnih isprava koje se moraju čuvati, već kao samostalni oblik počinjenja tog kaznenog djela, koji je optuženik ostvario evidentiranjem u tim knjigama gotovinskih isplata bez vjerodostojnih dokaza o primatelju novca te evidentiranjem otpisa potraživanja bez vjerodostojne dokumentacije.

Stoga nesporna okolnost da optuženik nije uništio, prikrio, oštetio ili na drugi način učinio neupotrebljivima poslovne knjige ili isprave ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je opt. B. K. na način opisan pod točkom 2. izreke pobijane presude

I Kž 370/09-3

ostvario bitne subjektivne i objektivne elemente kaznenog djela iz članka 287. Kaznenog zakona.

Optuženik i u ovom dijelu žalbe ponavlja navode svoje obrane da on, s obzirom na svoju funkciju u trgovačkom društvu, nije niti vodio poslovne knjige, već da su to radili zaposlenici koji su za to bili osposobljeni. Međutim, sud prvog stupnja ispravno ističe da je opt. B. K., upravo kao direktor trgovačkog društva „K.“ d.o.o. zadužen i za zakonitost njegovog poslovanja, bio dužan skrbiti o urednom vođenju poslovnih knjiga i odgovarajućom dokumentacijom, koju je bio dužan staviti financijskoj i knjigovodstvenoj službi na raspolaganje, omogućiti ispunjavanje obveza temeljenih na zakonskim propisima, a to optuženik nije učinio.

Slijedom iznesenog, žalbom optuženika nije dovedena u sumnju ispravnost ni pouzdanost utvrđenja činjenica odlučnih za ocjenu njegove kaznenopravne odgovornosti, niti se tom žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne za tu ocjenu, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi.

Stoga nije osnovana niti žalba optuženika podnesena iz razloga navedenih u članku 369. Zakona o kaznenom postupku.

Opt. B. K. u žalbi tvrdi da, budući da „nije počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim, to nije bilo ni osnove da mu se izrekne bilo kakva sankcija, a slijedom toga ni da ga se obvezuje na plaćanje troškova kaznenog postupka ni iznosa od 106.955,18 kn u korist državnog proračuna“, ali ove žalbene osnove ne obrazlaže.

Stoga na citiranu žalbenu tvrdnju valja odgovoriti da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti značajne za odmjeravanje kako pojedinačnih, tako i jedinstvene kazne zatvora, koje kazne se, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, ukazuju primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja, te pogodnima da ostvare i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Pritom je i rok provjeravanja koji je primijenjenom uvjetnom osudom određen u trajanju tri godine dostatan za provjeru prognoze da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja.

S obzirom na utvrđenje da je opt. B. K. djelom pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu 106.955,18 kn, ispravno je sud prvog stupnja, s obzirom na izostanak imovinskopravnog zahtjeva oštećenika, primijenio odredbe članka 82. Kaznenog zakona kada je naložio optuženiku plaćanje tog iznosa, pa se i odluka o oduzimanju imovinske koristi ukazuje utemeljenom na zakonu.

I Kž 370/09-3

I odluka o nalaganju opt. B. K. plaćanja troškova kaznenog postupka, koji se odnose na troškove knjigovodstvenog vještačenja i paušalnu svotu troška postupka odmjerenu s obzirom na njegovu složenost i trajanje te imovno stanje optuženog B. K., utemeljena je na odredbama članka 122. stavka 1. u vezi s člankom 119. stavkom 1. i stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku.

Stoga nije osnovana niti žalba opt. B. K. iz osnova navedenih u članku 370. stavku 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku.

Slijedom svega iznesenog, valjalo je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku, žalbu opt. B. K. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.