I Kž-128/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 128/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Đ. A., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 18. siječnja 2007. br. K-78/06, u sjednici održanoj dana 12. travnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća žalba opt. Đ. A., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. Đ. A. zbog učina kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, za koje je pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, uz primjenu čl. 7. st. 4. toč. c) Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 71/06) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci, te mu se prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca za kazneno djelo iz čl. 221. st. 1. i 4. KZ za koje je pod toč. 2. te izreke oglašen krivim, pa ga se, uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i osam (8) mjeseci, čunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, ura

studenog 2006., pa dalje.

U ostalom dijelu žalba opt. Đ. A., kao i žalba državnog odvjetnika, u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Đ. A. zbog učina kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te zbog kaznenog djela oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. i 4. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i mjesec dana.

I Kž 128/07-4

Optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. studenog 2006., pa dalje.

Temeljem čl. 76. KZ, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti, koje liječenje može trajati do prestanka razloga, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ, primijenjena je i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – potkape i sunčanih naočala opisanih u izreci te presude.

Od optuženika je, sukladno čl. 82. KZ, oduzeta imovinska korist stečena učinom kaznenog djela u iznosu od 200,00 kn.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP.

Protiv ove presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju B. Z., odvjetniku iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo razbojništva pod toč. 1. te izreke, ukine i u tom dijelu vrati na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kaznena sankcija do propisanog zakonskog minimuma.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika strože kazni.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a isti je vraćen s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika to nije.

Nije u pravu optuženik da bi činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno.

Naime, optuženik ne osporava objektivni učin tog kaznenog djela, ali tvrdi da kritične prilike nije bio svjestan svojih postupaka, niti je njima mogao upravljati, tj. smatra da je bio u stanju neubrojivosti zbog privremene duševne poremećenosti koja je nastupila vezano za visok stupanj alkoholiziranosti, tj. stanja patološkog pijanstva.

Nasuprot tome, sud prvog stupnja se osnovano rukovodio zaključcima psihijatrijskog vještaka dr. V. K., čiji nalaz i mišljenje u potpunosti prihvaća. I po ocjeni ovog Vrhovnog

I Kž 128/07-4

suda, kao suda drugog stupnja, obrana nije uspjela dovesti u sumnju stručno i objektivno mišljenje psihijatrijskog vještaka, zbog čega nema potrebe za provođenjem novog vještačenja.

Naime, iako je optuženik tempore criminis nesporno bio u stanju visoke alkoholiziranosti, tu okolnost treba procjenjivati u kontekstu njegove razvijene tolerancije na alkohol, budući da se radi o dugogodišnjem ovisniku. Stoga psihijatrijski vještak, akceptirajući činjenicu da se optuženik liječi od depresivnog poremećaja, zaključuje, a što sud prvog stupnja s pravom prihvaća, da je optuženikova ubrojivost u vrijeme izvršenja djela, doduše, bila smanjena u znatnoj mjeri, ali ne i isključena. Da se nije radilo o privremenoj duševnoj poremećenosti koja bi optuženiku potpuno oduzela svijest o vlastitim postupcima, te mogućnost da njima upravlja, govore i sami optuženikovi postupci koje je kritične prilike nesporno poduzeo. Naime, optuženik se dovezao i odvezao s lica mjesta svojim osobnim vozilom, prethodno se maskirao vunenom kapom i tamnim sunčanim naočalama, a prisutna oštećenica i svjedok S. B., iako uočavaju da optuženik polakše hoda i "čudno govori", nisu primijetile drugih neobičnosti u njegovom ponašanju. Dapače, obje svjedokinje potvrđuju da je optuženik zaprijetio oštećenici nožem govoreći joj da novac stavi u njegovu najlonsku vrećicu, a potom ju je pitao da li ga prepoznaje, pa kada je ona odgovorila niječno, optuženik se udaljio iz ljekarne.

Sveukupno smisleno ponašanje optuženika očito ukazuje na stanovitu pripremu i racionalnost postupaka, a to, opet, ne opravdava zaključak o stanju njegove neubrojivosti. Osim toga, optuženik se dobro sjeća gdje se i zašto kretao kritičnog jutra, kako to opisuje u obrani, a što ne bi bio slučaj da se nalazio u stanju patološkog pijanstva i time izazvane privremene duševne poremećenosti.

Zbog toga, a neovisno o činjenici što izostankom toksikološkog vještačenja, koje optuženik sada niti ne predlaže, nije utvrđena precizna koncentracija alkohola u krvi optuženika u času izvršenja djela, ostaje neupitnim da je on ipak bio svjestan svojih postupaka i mogao njima upravljati, ali zato u smanjenom obimu, što je već našlo odraza pri odmjeravanju izrečene kazne.

Kako je, dakle, činjenično stanje vezano za ubrojivost optuženika potpuno i pravilno utvrđeno, te je optuženik osnovano oglašen krivim zbog učina kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, to niti daljnji žalbeni osnov povrede kaznenog zakona nije ostvaren. Međutim, u pravu je optuženik da mu je preocjenom olakotnih okolnosti za ovo kazneno djelo potrebno utvrditi nešto blažu kaznu zatvora.

Naime, pravilno sud prvog stupnja uočava da znatno smanjena ubrojivost optuženika predstavlja zakonski osnov za ublažavanje kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma, sukladno čl. 7. st. 4. toč. c) Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 71/06). Kada se pri tome cijeni teško zdravstveno stanje optuženika (hepatitis C), te njegove obiteljske prilike, kao i doprinos tijekom Domovinskog rata, za što je i odlikovan, a imajući u vidu relativno malu imovinsku korist pribavljenu počinjenim djelom razbojništva u iznosu od svega 200,00 kn koliko je optuženik i tražio od oštećenice da mu preda, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da će se i blaže utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, na optuženika u potrebnoj mjeri utjecati da više ne čini takva ili slična kaznena djela.

I Kž 128/07-4

Ovo neovisno o njegovoj prethodnoj osuđivanosti zbog kaznenih djela posjedovanja opojne droge iz čl. 173. st. 1. KZ, budući da se radi o blažem kriminalitetu s različitim zaštitnim objektom, a isti je u vezi s optuženikovom ranijom ovisnošću o opijatima, od čega se, kako tvrdi vještak, u međuvremenu izliječio.

Zbog toga je, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca za učin kaznenog djela iz čl. 221. st. 1. i 4. KZ, te primjenom odredaba o stjecaju, optuženika trebalo osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, koju kaznu ovaj Vrhovni sud smatra primjerenom okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika.

Iz naprijed navedenih razloga žalba državnog odvjetnika kojom se traži strože kažnjavanje, nije osnovana.

Kako je slijedom svega naprijed navedenog žalba optuženika samo djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika to nije, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud u smislu čl. 379. st. 1. ZKP pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 390. i čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 12. travnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.