Gzz-229/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-229/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz N., koga zastupa M. M., odvjetniku u B., protiv tuženice I. d.d. iz U., koju zastupa E. S., radi utvrđenja da je izvršenje nedopušteno, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 29. svibnja 2001. godine, br. G-DO-258/01, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 15. siječnja 2001. godine, br. Gž-444/00 i presude Općinskog suda u Bujama od 1. prosinca 1999. godine, br. P-326/98, u sjednici održanoj dana 28. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačuje se presuda Županijskog suda u Puli od 15. siječnja 2001. godine, br. Gž-444/00 i presuda Općinskog suda u Bujama od 1. prosinca 1999. godine, br. P-326/98, i sudi:

Oglašava se izvršenje na stanu u prvom katu zgrade u N. sagrađene na k.č.br. 2222 k.o. N., upisanom u podulošku 213 procijenjenom u predmetu Općinskog suda u Bujama, br. I 59/96 nedopuštenim.

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn (tritisuće kuna) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da se oglasi nedopuštenim izvršenje na stanu u prvom katu zgrade u N. sagrađene na k.č.br. 222, k.o. N., upisane u poduložak 213, te je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv tih presuda državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači presude sudova nižega stupnja i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženica nije odgovorila na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim izvršenje prodajom spornog stana koji je u njegovu vlasništvu radi namirenja tuženičine tražbine zbog sporednog potraživanja i to kamata te troškova kredita osiguranih založnim pravom na tom stanu.

Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je isplatio tuženici glavni dug u iznosu od 30.000 DEM, zbog kojega je osnovano založno pravo na spornom stanu, a koji stan je tada bio u vlasništvu treće osobe i koje pravo je upisano u zemljišnim knjigama, dok glede sporednog potraživanja, tj. kamata i ostaloga to pravo nije upisano. Kako je sud prvoga stupnja unatoč tome dopustio izvršenje prodajom stana radi namirenja sporednih potraživanja tuženice, koja nisu upisana u zemljišne knjige, tražio je da sud utvrdi da je to izvršenje nedopušteno.

Sudovi nižega stupnja su tužbeni zahtjev ocjenili neosnovanim.

Ovo iz razloga što je rješenjem o osiguranju od 23. prosinca 1994. godine, br. I- 1109/94-2, koji je ujedno i izvršna isprava,osigurana tražbina tuženice osnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini za iznos od 30.000 DEM s troškovima kredita i zateznom kamatom, što da je sve na dan dospijeća iznosilo 34.956,45 DEM i 5.238,83 kn. Zato ti sudovi smatraju da su rješenjem o osiguranju osigurana založnim pravom i tuženičina sporedna potraživanja, a tužitelj da je prilikom sticanja spornog stana bio dužan pregledati i zbirku isprava, u kojoj je bio pohranjen sporazum bivšeg vlasnika stana i tuženičinog dužnika i tuženice o osnivanju založnog prava i zbog sporednog potraživanja.

Drugostupanjski sud se posebno poziva na odredbu čl. 36. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama.

Protiv presude nižestupanjskih sudova državni odvjetnik je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti smatrajući da su sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbu čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama, jer je tužitelj postupajući u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, a da nije znao da ono što u njima nije upisano nije potpuno ili da je različito u pogledu izvanknjižnog stanja, pa da stoga uživa zaštitu po odredbama čl. 122. st. 1. i 3. Zakona i vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Zato dalje smatra da tužitelj nije bio dužan istraživati zbirku isprava i izvanknjižno stanje. Stoga iznosi da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama kad tužitelja smatraju nesavjesnim stjecateljem. Zato drži da iz svih navedenih razloga tužitelj nije dužan trpjeti namirenje tuženičinih sporednih potraživanja, koja u trenutku stjecanja stana nisu bila upisana kao založno pravo na tom stanu.

Ovaj Vrhovni sud smatra da je pravilno pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Po odredbi čl. 36. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96) hipoteka se može upisati samo glede točno određene svote u novcu. Svota može biti određena i u skladu sa pravilima o valutnoj ili indeksnoj klauzuli.

Stavak 2. toga članka predviđa da uz tražbinu za koju je ugovoreno da se plaćaju kamate upisuje se i kamatna stopa. Ako su ugovorene zakonske kamate, umjesto kamatne stope upisat će se zakonska kamata.

Prema tome založno pravo glede sporednog potraživanja s naslova kamata stječe se ako je upisano u zemljišne knjige.

Stoga su sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili upravo spomenute odredbe čl. 36. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama kad su zauzeli pravni stav da je tuženica glede tog potraživanja stekla založno pravo iako ono nije upisano u zemljišnim knjigama.

Po odredbi pak čl. 36. st. 4. toga zakona predviđeno je ako se hipotekom osiguravaju tražbine koje bi mogle nastati iz odobrenog kredita, preuzetoga zbog poslovodstva, s naslova jamstva i naknade štete ili druge tražbine koje bi tek imale nastati nakon nekoga vremena ili nakon ispunjenja nekoga uvjeta, u ispravi na temelju koje se dopušta upis dovoljno je odrediti najviši iznos glavnice koji mogu imati kredit ili odgovornost.

Međutim, u konkretnoj ispravi, tj. navedenom sporazumu nije određen najviši iznos glavnice koji bi sadržavao i spomenute troškove kredita navedene kao naknada za korištenje garancije koja je određena odlukom o Tarifi naknade za korištenje bankarskih usluga, jer je u toj ispravi navedena samo glavnica u iznosu od 30.000 DEM.

Iz navedenih razloga je izvršenje na konkretnom stanu za tuženičino potraživanje s naslova kamata i troškova kredita nedopušteno.

Stoga po ocjeni ovog Vrhovnog suda sudovi nižega stupnja su materijalno pravo pogrešno primijenili povrijedivši zakonske odredbe na koje ukazuje državni odvjetnik, tj. odredbe čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96), jer je tužitelj u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige i čl. 8. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96), pa je stoga stekao nekretnine, tj. stan neopterećen spornim teretima.

Iz tih razloga trebalo je zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvatiti kao osnovan i preinačiti presude sudova nižeg stupnja (čl. 408. st. 1. i st. 2. u vezi sa čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Tužitelju je priznat trošak sudskih pristojbi i trošak zastupanja temeljem odredaba tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 28. ožujka 2002. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.