I Kž-28/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 28/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Kocijančić Erike, Mikor Milivoja i Novoselec dr. Petra kao članova vijeća i sudskog savjetnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. C.V. zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Puli od 4. studenog 1992. K-30/1992, u sjednici održanoj 15. ožujka 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske D.T.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba optuženika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni i izriče, da je opt. C.V., djelom zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, počinio

na kaznu

krivično djelo iz čl. 223. st. 1. KZRH, te se po tom zakonskom propisu osuđuje zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom opt. C.V. oglašen je krivim zbog krivičnog djela pronevjere iz čl. 229. st. 1. i 3. (čl. 223. st. 1. i 3. prečišćenog teksta) KZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 229. st. 3. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se njegovo djelo pravno označi kao krivično djelo posluge i da mu se izrekne uvjetna osuda, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja. Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona žalitelj ističe, da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna iz razloga što u činjeničnom opisu djela nije naznačena namjera prisvajanja, a kako se takva namjera optuženiku imputira u pravnom opisu djela, smatra da je izreka presude proturječna i da je nejasno za koje djelo je optuženik oglašen krivim. U tome žalitelj ujedno nalazi i pogrešnu primjenu krivičnog zakona, ističući da djelo kako je činjenično opisano u izreci presude suda prvog stupnja ne predstavlja krivično djelo pronevjere već krivično djelo posluge.

Izloženi prigovori nisu osnovani.

Prije svega, iz činjeničnog opisa djela u izreci pobijane presude niukoliko ne proizlazi da je u ovom slučaju riječ o krivičnom djelu posluge iz čl. 226. KZRH, kako to pogrešno smatra žalitelj, jer izreka presude suda prvog stupnja obuhvaća sve podatke potrebne da se u ovom slučaju krivično djelo koje je predmet optužbe konkretizira i identificira kako bi se razlikovalo od svakog drugog krivičnog djela, uz naznaku činjenica i okolnosti koje čine bitna obilježja krivičnog djela pronevjere iz čl. 229. (sada čl. 223.) KZRH, zbog kojeg je optuženik i oglašen krivim.

Stoga je posve promašen prigovor o proturječnosti i nejasnoći izreke pobijane presude, odnosno o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona.

Sam pak tzv. "pravni opis" krivičnog djela u smislu čl. 341. ZKP uopće ne predstavlja e presude, pa se prema tome ni iz činjenice što je u tom obavezni sastavni dio osuđujuć

"pravnom opisu" označena namjera prisvajanja, ne može izvesti zaključak o nekoj proturječnosti izreke presude i s tim u svezi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju se poziva žalitelj.

Stoga u izloženom pravcu nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi optuženika ništa određeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio, niti se u tom pravcu navodi kakav dokaz, već se sadržaj žalbe u tom dijelu svodi na donekle modificiranu verziju obrane optuženika u smislu da on nije imao namjeru prisvojiti novac koji je uzeo nego se samo s njime poslužiti, s time da ga vrati, što je na kraju i učinio. Međutim, protivno žalbenim navodima, uz inače nesporne one odlučne činjenice što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog krivičnog djela, tj. da optuženik kao blagajnik dio primljenog novca nije predao firmi već ga je zadržao i potrošio za svoje potrebe, sud prvog stupnja na temelju pravilne ocjene izvedenih dokaza s pravom je našao utvrđenim postojanje i onih subjektivnih elemenata na strani optuženika koji ulaze u radnju izvršenja krivičnog djela pronevjere, tj. prisvajanje novca u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Ovakav zaključak suda prvog stupnja utemeljen je prvenstveno na činjenici da je optuženik sav zadržani novac potrošio za svoje potrebe prije nego se odlučio za odlazak u Njemačku u mjesecu veljači 1992. godine, kada je i napustio Republiku Hrvatsku i poduzeće,

I Kž 28/93

nikoga ne obavijestivši da je uzeo novac, te konačno da iznos tako protupravno prisvojenog novca predstavlja približno vrijednost njegove dvogodišnje zarade u to vrijeme.

Okolnost što je optuženik naknadno nadoknadio štetu poduzeću, ne opravdava zaključak da on u vrijeme izvršenja djela nije imao namjeru prisvojiti novac koji je neovlašteno uzeo, jer je krivično djelo pronevjere dovršeno od trenutka kad počinitelj povjerenim novcem postupa ili raspolaže kao s vlastitim, što u konkretnom slučaju uopće nije sporno.

Usvajajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud je našao da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, te se stoga žalba optuženika u tom pogledu ukazuje neosnovanom.

S obzirom na odredbu čl. 21. Zakona o izmjenam Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 91 od 31. prosinca 1992.) koji je stupio na snagu 8. siječnja 1993. godine, djelo optuženika sada je moguće pravno označiti jedino kao krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. (čl. 223. st. 1. prečišćenog teksta) KZRH, jer vrijednost pribavljene protupravne imovinske koristi u konkretnom slučaju ne premašuje 550.000 HRD.

Stoga je ovaj Vrhovni sud po službenoj dužnosti, u povodu žalbe optuženika, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i u skladu sa pravilnom primjenom krivičnog zakona djelo optuženika pravno označio kao krivično djelo iz čl. 223. st. 1. KZRH i po tom propisu ga i osudio, kao u izreci ove presude.

Prema tome, kako je uslijed preinačenja pravne oznake djela optuženik sada odgovoran za blaže krivično djelo, te uvaženjem njegove žalbe zbog odluke o kazni, naročito imajući u vidu protek vremena od izvršenja krivičnog djela i činjenicu da je oštećenom

čl. 223. st. 1. KZRH

poduzeću u potpunosti nadoknađena šteta, ovaj Vrhovni sud je po

optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, kao primjerenu svim okolnostima što u smislu čl. 37. OKZRH utječu na odmjeravanje kazne, u uvjerenju da će takvom kaznom u ovom slučaju biti postignuta svrha kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Zbog svih navedenih razloga, na temelju čl. 374. i čl. 377. st. 1. ZKP, presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. ožujka 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica

Klepac)