Rev-x-110/2011-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 110/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Đure Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. z. z. s. o. R. iz D., Njemačka, zastupan po punomoćniku E. Z., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-3997/10-2 od 5. listopada 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-10818/03 od 26. travnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 58.524,28 EUR te iznosa 14.215,77 EUR s pripadajućom kamatom te je naloženo tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu 37.540,00 kn. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže preinačiti presude nižestupanjskih sudova.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

U tom smislu, neosnovano tužitelj ističe da postoji proturječnost u prvostupanjskoj presudi. Naime, tužitelj ističe da su u presudi nabrojani svi dokazi koje je predložio, a da je sud u obrazloženju naznačio da je tužitelj predložio samo vršenje uvida u presudu Okružnog suda u Zagrebu broj K-125/77. Ovaj navod nije osnovan jer je sud naznačio koje je sve dokaze izveo pri čemu je apostrofirao navedenu presudu jer je tužitelj na njoj kao dokazu posebno i inzistirao, kao što se uostalom i u ovom revizijskom dijelu postupka poziva isključivo na tu presudu, odnosno tužitelj svoje tvrdnje temelji isključivo na toj presudi.

Predmet spora je zahtjev za naknadom isplaćenog iznosa naknade štete, koji je tužitelj isplatio srodnicima svojih osiguranika pok. A. B. i pok. H. W., a koji su smrtno stradali u avionskoj nesreći u sudaru dvaju aviona, dana … 1976. iznad mjesta V.. Tužitelj smatra odgovornim tuženu kao pravnu slijednicu SFRJ zbog skrivljenog ponašanja kontrolora leta G.

T., djelatnika oblasne kontrole letenja Z..

Sudovi odbijaju tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da navedeni kontrolor leta nije pravomoćno osuđen u kaznenom postupku jer je kazneni postupak obustavljen, te da tužitelj nije dostavio niti jedan drugi dokaz na osnovu kojeg bi se mogla utvrditi odgovornost navedenog kontrolora leta.

Tužiteljevi revizijski navodi u cijelosti se iscrpljuju u tome da je pružio dovoljno dokaza na okolnost da je do predmetne avionske nesreće došlo isključivo krivnjom kontrolora leta G. T.. Tužitelj to objašnjava na način da je presuda kojom je taj kontrolor leta osuđen ukinuta ali da je ona (zato što je ukinuta) postala tzv. privatna isprava i da kao takva osigurava trajan trag o relevantnim događajima (tužitelj iz naziva "sadržina") na osnovu kojih je sud mogao utvrditi odgovornost kontrolora leta, a time i tužene.

Pogrešno je shvaćanje tužitelja o značaju nepravomoćne presude. Naime, tek pravomoćna presuda obvezuje svojim sadržajem subjekte na koje se odnosi. Presuda nakon što postane pravomoćna stječe svojstva koja do tad nije imala, tzv. pravnu snagu, koju kvalitetu dobiva po sili zakona kad se za to ispune pretpostavke.

Nadalje, u odnosu na tužiteljeve navode u pogledu sadržaja nepravomoćne presude i mogućnosti utvrđivanja odgovornosti tužene na temelju takvog sadržaja, za istaknuti je da se upravo pravilo po kojem pravomoćnu presudu treba smatrati istinitom (Res judicata pro veritate habetur) odnosi na činjeničnu osnovu takve (pravomoćne) presude.

Prema tome, neosnovano tužitelj ističe da se na temelju sadržaja nepravomoćne presude može utvrditi odgovornost kontrolora leta a time i tužene.

Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije dokazao odgovornost tužene (čl. 7. i 219. ZPP-a) i da ne postoje razlozi zbog koje je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 25. veljače 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.