Court partially allowed appeal by reducing interest rate from 15% to 5% under CMR Convention.
Legislator summary
AI generatedThe High Commercial Court partially overturned a lower court's judgment regarding interest rates on a transport damage claim. The plaintiff sought interest at 15%, but the court found the first-instance judge erred by applying national law instead of the CMR Convention. Consequently, the appeal was dismissed regarding the principal debt but allowed to reduce the interest rate to the statutory 5% mandated by the Convention.
Legislator headnote
AI generatedArticle 27(1) of the CMR Convention; Article 141 of the Constitution of the Republic of Croatia: Where the CMR Convention applies, interest must be calculated at 5% per annum, overriding national regulations prescribing higher rates.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Ref. 28 Pž-4071/2014-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Vesni Buljan, u pravnoj stvari B. d.o.o., OIB …, R., V, protiv tuženika F. d.o.o., OIB …, N. P., G., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u K., B., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. O. d.d., Z., M., radi isplate iznosa od 19.485,95 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-14/13-8 od 14. lipnja 2013., 17. siječnja 2017.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-14/13-8 od 14. lipnja 2013. točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.485,95 kn sa zateznim kamatama koje teku od 26. studenoga 2007. do isplate po stopi od 5% godišnje te točka II. izreke presude.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-14/13-8 od 14. lipnja 2013. točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju dio zateznih kamata koje teku na iznos od 19.485,95 kn i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 19.485,95 kn (devetnaesttisućačetiristoosamdesetpet kuna i devedesetpet lipa) teku od 26. studenoga 2007. do isplate po stopi koja prelazi stopu zatezne kamate od 5% godišnje.
Obrazloženje
Pobijanom presudom navedenoj u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.485,95 kn sa zateznim kamatama koje po stopi od 15 % godišnje teku od 26. studenoga 2007. do 31. prosinca 2007. (prvostupanjski sud je očitom pogreškom u pisanju naveo 31. srpnja 2007., što u svako doba može ispraviti rješenjem
Ref. 28 Pž-4071/2014-2
sukladno članku 342. Zakona o parničnom postupku), a od 1. siječnja 2008. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.187,45 kn (točka II. izreke presude), dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.000,00 kn odbio (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o prijevozu na temelju kojeg je tuženik kao prijevoznik prevozio određenu robu (119 bala i jednu paletu sirove tkanine), no budući da su tijekom trajanja prijevoza nastala oštećenje na robi i da tuženik nije dokazao u smislu odredbe članka 18. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR („Službeni list FNRJ - Međunarodni ugovori“ broj 11/58) da je šteta uslijedila zbog jednog od uzroka navedenih u članku 17. stavak 2. te Konvencije niti jer bi šteta nastala zbog uzroka iz članka 17. stavak 4. te Konvencije, tuženik je prema članku 17. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR odgovoran tužitelju za štetu koja je nastala u vremenu od tuženikova preuzimanja robe do vremena isporuke, a čija visina između ovdje parničnih stranaka nije sporna. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
Protiv točaka I. i II. izreke te presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je iz svih dopuštenih razloga. Žalitelj smatra da presuda ima nedostataka i da je nerazumljiva te se stoga ne može ispitati. Naime, iz presude nije razvidno na temelju čega je sud utvrdio kada je uopće stavljena napomena na tovarni list da su bale zaprljane već samo navodi da je napomena stavljana na tovarni list. Nema nikakvih objašnjenja niti pozivanja na izvedene dokaze iz kojih bi proizlazilo da je primatelj stavio primjedbe na tovarni list prilikom istovara, već upravo suprotno to niti vozač tuženika nije potvrdio u svom iskazu, već je rekao da se ne sjeća da bi primatelj u Čakovcu stavio primjedbe na oštećenje robe.
Točno je da je svjedok B. Š. u svom iskazu potvrdio da je sedam komada bale otvoreno i prljavo, ali to svjedok nije vidio na balama prilikom istovara već su mu činjenice o balama bile poznate na temelju zapisnika o pregledu br. Z-6-1252 koje je za potrebe osiguranja izradio svjedok M. E., a taj je zapisnik sastavljen 31. svibnja 2007., znači više od 20 dana od dana isporuke, odnosno istovara. Svi svjedoci smatraju da šteta nije nastala prilikom prijevoza robe kojeg je vršio tuženik već prije u tranzitnoj luci Trst odnosno postoji mogućnost da su konkretna oštećenja nastala i prilikom istovara robe u Čakovcu, ukoliko je tom prilikom korišten viljuškar.
Tome u prilog ide i činjenica da primatelj robe uopće nije reklamirao robu u rokovima propisanim na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima niti u rokovima koji su propisani CMR-om. Naime, primatelj robe je 29. svibnja 2007. zatražio izvid oštećene robe što znači da se nije postupalo u skladu s odredbama CMR-a jer primatelj svoje primjedbe nije stavio prilikom istovara, a isto tako u slučaju da je riječ o oštećenjima koja se nisu mogla primijetiti prilikom istovara odnosno preuzimanja robe u daljnjem roku od 7 dana. Sud pogrešno smatra da tuženik nije dokazao da je do nastanka oštećenja došlo u Trstu niti da se pozvao na okolnost koje isključuju njegovu odgovornost.
Žalitelj navodi odredbu članka 18. stavak 2. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR te smatra da je razvidno da se upravo radi o rizicima koji su navedeni u točki 4. članka 17. te Konvencije. Prijevoznik je bio dužan učiniti vjerojatnim, a nije dužan dokazati da je šteta nastala zbog posebnih okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost te se upravo on pozvao na okolnosti iz članka 17. točka 4. pod c) Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR gdje je učinio
Ref. 28 Pž-4071/2014-2
vjerojatnim da je šteta nastala zbog rukovanja, utovara, skladištenja ili istovara pošiljatelja ili primatelja robe odnosno osoba koje su radile u njegovo ime. Zbog navedenog, žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, prvostupanjsku presudu preinačiti na način da odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom te istovremeno dosudi tuženiku parnične troškove, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Tuženikova žalba je djelomično osnovana, ali ne iz razloga na koje ukazuje žalitelj. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku u dijelu u kojem je obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od 19.485,95 kn, ali je prilikom odlučivanja o zateznim kamatama na navedeni iznos pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije primijenio odredbu članka 27. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR.
Između stranaka nije sporno da su one bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o prijevozu od 3. svibnja 2007. (list 63. spisa) na temelju kojeg je tuženik kao prijevoznik za tužitelja kao naručitelja prijevoza obavio prijevoz određene robe (tekstila) na relaciji iz Republike Italije (luka Trst) u Republiku Hrvatsku (Čakovec), te da je primatelj te robe Č. d.d. 7. svibnja 2007. zaprimio tu robu s time da su „otvorene i zamazane bale 7 komada” što je navedeno u međunarodnom tovarnom listu (list 68. i 87. spisa) te da šteta koja je nastala tužitelju iznosi 19.485,95 kn, kolika je vrijednosti te oštećene robe na kojoj su se nalazile naslage nafte, blata i pijeska (prašine). S obzirom na to da je tuženik tijekom postupka osporavao svoju odgovornost za nastalu štetu isticanjem činjenice da je do štete došlo uslijed utovara ili istovara robe, a što predstavlja otklanjanje njegove odgovornosti za nastanak štete u smislu odredbe članka 18. stavak 2. u vezi članka 17. stavak 4. točka c) Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR, između ovdje parničnih stranaka je sporno kada je došlo do oštećenja predmetne robe – tijekom prijevoza, odnosno je li šteta nastala prilikom utovara ili istovara robe. Prvostupanjski sud je radi utvrđivanja te odlučne činjenice proveo dokaz saslušanjem svjedoka B. Š. (list 153. - 154. spisa), M. E. (list 210. - 211. spisa) i A. P. koji je obavio prijevoz predmetne robe (list 211. - 212. spisa) te je izvršio uvid u isprave priložene spisu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu.
Prethodno, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR, a što je ovaj sud naveo i u ranijoj ukidnoj odluci poslovni broj Pž-510/09 od 16. studenog 2012. (list 197. - 202. spisa) – naime, upravo zbog toga što je prijevoz obavljen na relaciji između Republike Italije i Republike Hrvatske prema odredbi članka 1. te Konvencije navedena Konvencija se primjenjuje na svaki ugovor za prijevoz robe uz naknadu, cestom, na vozilima, kad se mjesto preuzimanja i mjesto utovara, kako je određeno ugovorom, nalaze u dvjema različitim
Ref. 28 Pž-4071/2014-2
državama od kojih je bar jedna ugovorna država, bez obzira na mjesto sjedišta i nacionalnost stranaka.
Nadalje, pogrešno je pravno stajalište žalitelja, da primatelj robe nije pravovremeno reklamirao robu u rokovima propisanih Konvencijom o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR. Naime, prema članku 30. stavak 2. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR kad je stanje robe uredno pregledano od strane primatelja i prijevoznika, dokaz o suprotnom rezultatu pregleda bit će dopustiv samo u slučaju gubitka ili štete koja nije uočljiva i pod uvjetom da je primatelj uredno učinio rezerve pismenim putem kod prijevoznika u roku od sedam dana izuzimajući nedjelje i dane državnih praznika, od datuma pregleda.
Prema tome, u slučaju kada je primatelj robe pregledao robu u prisustvu prijevoznika (tuženika), kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, primatelj mora odmah staviti primjedbe na vidljivu štetu (zapravo, vidljive nedostatke zaprimljene robe), a samo ako ta šteta nije bila vidljiva u trenutku pregleda robe, primatelj može isticati činjenicu da je zaprimljena roba bila oštećena ako je u roku od sedam dana od dana pregleda robe (izuzimajući nedjelje i dane državnih praznika) o nedostacima pismenim putem obavijesti prijevoznika.
U konkretnom predmetu, upravo je primatelj robe prilikom preuzimanja robe uz prisustvo tuženikova vozača – svjedoka A. P. pregledao tu robu i u tovarni list naveo nedostatak te robe. Naime, iz međunarodnog tovarnog lista CMR u kojem se nalazi primjedba preuzimatelja robe Č. d.d. „otvorene i zamazane bale 7 kom“ jasno proizlazi da je primatelj pregledao robu u prisutnosti prijevoznika (njegova vozača) te je prije nego što je prijevozniku vratio međunarodni tovarni list CMR upisao tu primjedbu čime je pravodobno u smislu odredbe članak 30. stavak 2. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR o nedostacima (šteti) na preuzetoj robi obavijestio tuženika.
Naime, premda je svjedok A. P. u svom iskazu naveo da se ne sjeća da bi sa svojim nadređenim B. Š. razgovarao oko prigovora u pogledu oštećenja prevezene robe, iz iskaza svjedoka B. Š. proizlazi da mu je „vozač A. P. rekao da je primatelj robe istaknuo prigovore u pogledu oštećenja na robi o čemu je sačinjena zabilježba u međunarodnom tovarnom listu”, a osim toga iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je „dva tri dana nakon istovara predmetne robe vozač predao svu dokumentaciju u računovodstvo tuženika pa tako i međunarodni tovarni list te sam kasnijim uvidom u međunarodni tovarni list utvrdio da u njemu postoji naznaka o oštećenju robe” (list 153. spisa). Prema tome, primjedbu na stanje robe u međunarodni tovarni list je upisao primatelj i to u trenutku preuzimanja (i pregleda) robe u prisustvu prijevoznika (vozača A. P.). Slijedom navedenog, upravo zbog toga što je u međunarodnom tovarnom listu upisana primateljeva primjedba na stanje robe, i to u trenutku isporuke (pregleda) robe, primatelj robe je pravovremeno reklamirao stanje robe (štetu) u smislu odredbe članka 30. stavak 2. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR.
Podredno, premda to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, ovaj sud napominje da je odredbom članka 30. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR propisano ako primatelj primi isporučenu robu bez potrebnog pregleda njenog stanja u prisustvu prijevoznika ili bez upućivanja prijevozniku rezerve s naznakom gubitaka ili štete najkasnije u trenutku isporuke, u slučaju na izgled pretrpljenog
Ref. 28 Pž-4071/2014-2
gubitka ili štete i u roku od sedam dana od isporuke, isključujući nedjelje i dane državnih praznika, u slučaju gubitka ili štete koja nije uočljiva, činjenica da je on preuzeo robu smatrat će se prima faciae dokazom da je primio robu u stanju kao što je opisano u tovarnom listu. Dakle, čak i u slučaju da roba prilikom preuzimanja nije bila pregledana u prisustvu tuženika (njegova vozača A. P.), činjenica je da je u međunarodnom tovarnom listu upisana primjedba „otvorene i zamazane bale 7 kom” predstavlja prima faciae dokaz da je preuzimatelj robe Č. d.d. preuzeo oštećenu robu, kao što je opisano u tovarnom listu.
Nadalje, odredbom članka 17. stavka 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR je propisano da je prijevoznik odgovoran za potpun ili djelomičan gubitak robe kao i za oštećenje iste koja nastupi od vremena preuzimanja robe do vremena isporuke, kao i za ma kakvo zakašnjenje u isporuci, dok prema stavku 2. istoga članka Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR prijevoznik će biti oslobođen od odgovornosti ako je gubitak, šteta ili zakašnjenje prouzrokovano radnjom ili nehatom vjerovnika, instrukcijama vjerovnika koje nisu dane kao posljedica pogreške ili nehata od strane prijevoznika prirodnom greškom robe ili okolnostima koje prijevoznik nije mogao izbjeći ili posljedicama koje nije mogao spriječiti, a prema članku 18. stavak 1. te Konvencije dužnost dokazivanja da je gubitak, šteta ili zakašnjenje uslijedilo zbog jednog od uzroka iz članka 17. stavak 2. te Konvencije je na prijevozniku s time (stavak 2. članka 18. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR) kad prijevoznik ustanovi da se, s obzirom na okolnost slučaja, gubitak ili šteta mogu pripisati jednom ili više rizika iz članka 17. stavak 4. Konvencije, pretpostavlja se da je to uzrok no u tom slučaju vjerovnik može dokazivati da se gubitak ili šteta ne mogu pripisati jednom od tih rizika.
Prema tome, iz navedenih odredaba Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR proizlazi da je prijevoznik odgovoran za štetu koja nastane na robi od trenutka njenog preuzimanja na prijevoz pa do trenutka isporuke, no prijevoznik se može osloboditi odgovornosti za štetu a) ako dokaže da je šteta prouzročena radnjom ili nehatom vjerovnika, instrukcijama vjerovnika koje nisu dane kao posljedica pogreške ili nehata od strane prijevoznika, prirodnom greškom robe ili okolnostima koje prijevoznik nije mogao izbjeći ili posljedicama koje nije mogao spriječiti ili b) ako učini vjerojatnim da je šteta nastala zbog jednog od uzroka iz članka 17. stavak 4. Konvencije no tada vjerovnik može dokazivati da šteta nije nastala iz tih uzroka.
U konkretnom predmetu, tuženik se tijekom cijelog postupka nije pozivao na okolnosti da je šteta prouzročena radnjom ili nehatom vjerovnika, instrukcijama vjerovnika koje nisu dane kao posljedica pogreške ili nehata od strane prijevoznika, prirodnom greškom robe ili okolnostima koje prijevoznik nije mogao izbjeći ili posljedicama koje nije mogao spriječiti (što je ovaj sud naveo i u ranijoj odluci poslovni broj Pž-510/09 od 16. studenoga 2012. – list 201. spisa). Slijedom navedenog, budući da je tuženik kao prijevoznik isticao da je šteta nastala uslijed manipulacije prilikom utovara i/ili istovara robe od strane pošiljatelja odnosno primatelja (razlog iz članka 17. stavak 4. točka c Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR), u konkretnom predmetu je sporno je li tuženik sukladno odredbi članka 18. stavak 2. te Konvencije učinio vjerojatnim da je šteta nastala prilikom utovara ili istovara predmetne robe.
Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi se šteta na robi mogla pripisati radnjama manipulacije odnosno radnjama utovara ili istovara robe.
Ref. 28 Pž-4071/2014-2
Naime, prema odredbi članka 8. stavak 1. točka b) Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR prijevoznik je dužan pri preuzimanju robe kontrolirati uočljivo stanje robe i njenog pakiranja, dok je člankom 9. stavak 2. iste Konvencije određeno da ako tovarni list ne sadrži specifične rezerve učinjene od strane prijevoznika, smatrat će se (osim ako se ne dokaže suprotno) da je roba i njena ambalaža bila u dobrom stanju kad ju je prijevoznik preuzeo.
Uvidom u međunarodni tovarni list CMR ne proizlazi da je tuženik (njegov vozač A. P.) stavio primjedbu na taj list, a to ne proizlazi niti iz njegova iskaza danog na ročištu za glavnu raspravu od 6. svibnja 2013., već je naprotiv taj svjedok izričito izjavio da je „nakon utovara potpisao CMR i nisam stavio nikakve primjedbe u pogledu oštećenja robe” (list 212. spisa) iako je (eventualno) vidio da je na balama bilo mješavine blata i prašine te je izjavio da je postojala mogućnost da su bale bile razderane no to nije vidio jer nije cijelo vrijeme bio nazočan kod utovara.
Prema tome, iako je taj svjedok tvrdio da su bale bile zaprljane prilikom utovara, taj svjedok nije u ime tuženika na međunarodni tovarni list CMR stavio nikakvu primjedbu na stanje robe prilikom njezinog preuzimanja. Nadalje, iako je navedeni svjedok isticao da roba nije bila u dobrom stanju prilikom njegova (tuženikova) preuzimanja, tuženik činjenicu da robu nije zaprimio u dobrom stanju nije dokazao. Naime, osim iskaza tog svjedoka tuženik niti jednim drugim provedenim dokazom nije dokazao da je preuzeo robu u stanju kakvom ga je opisao navedeni svjedok, a k tome upravo zbog toga što je navedeni svjedok djelatnik (službenik) tuženika koji u međunarodni tovarni list nije upisao uočljivo stanje robe i njenog pakiranja te da tuženik sukladno odredbi članka 3.
Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR odgovara za radnje i propuste svog djelatnika, očito je da je iskaz svjedoka A. P. u dijelu u kojem je tvrdio da je roba bila blatnjava prilikom tuženikova preuzimanja robe na prijevoz dan isključivo s ciljem pokušaja otklanjanja tuženikove odgovornosti za nastanak štete. Osim toga, budući da je navedeni svjedok izjavio da se ne sječa da bi mu u Čakovcu stavili primjedbe na oštećenje robe i da je primatelj uredno potpisao CMR (list 212. spisa), što je suprotno iskazu svjedoka B.
Š. u kojem je taj svjedok izjavio da mu je „vozač A. P. rekao da je primatelj robe istaknuo prigovore u pogledu oštećenja na robi o čemu je sačinjena zabilježba u međunarodnom tovarnom listu” (list 153. spisa), prvostupanjski sud pravilno nije poklonio vjeru iskazu tog svjedoka. Stoga je prvostupanjski sud slobodnom ocjenom dokaza u smislu članka 221.a Zakona o parničnom postupku pravilno ocijenio da tuženik niti iskazom tog svjedoka u smislu odredbe članka 18. stavak 2. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz CMR nije učinio vjerojatnim bi šteta nastala od manipulacije odnosno radnji izvršenih prilikom utovara robe od strane pošiljatelja.
Jednako tako, tuženik nije dokazao da bi šteta na robi koju je prevozio nastala prilikom istovara robe od strane primatelja (Č. d.d.), pa je upravo stoga prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 17. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR ocijenio da je tuženik odgovoran za oštećenje robe koje je nastupilo od vremena preuzimanja robe pa do vremena isporuke i to u iznosu od 19.485,95 kn, koji iznos (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) između ovdje parničnih stranaka nije sporan.
Stoga je u dijelu u kojem je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos, prvostupanjska presuda pravilna i zakonita te je stoga tuženikovu žalbu izjavljenu protiv tog dijela presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio Ref. 28 Pž-4071/2014-2
presude prvostupanjskog suda, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.
Međutim, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 19.485,95 kn teku od 26. studenoga 2007. do isplate po stopi od 15% godišnje odnosno po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, ovaj sud nalazi da je u tom dijelu prvostupanjski sud (djelomično) pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članka 27. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR. Naime, tom je odredbom propisano da će vjerovnik imati pravo da zahtijeva kamatu na iznos plative naknade koja mu pripada, a ta kamata obračunata po 5% godišnje teče od dana kad je vjerovnik podnio pismeno traženje prijevozniku ili, ako takav zahtjev nije učinjen od dana kada je poveden spor. Prema tome, upravo zbog toga što se radi o tužiteljevu potraživanju naknade štete zbog povrede tuženikove obveze proizašle iz ugovora o međunarodnom prijevozu robe cestom, tužitelj može osnovano potraživati kamatu koja teče od kada je tuženiku kao prijevozniku podnio pisano traženje, a prema odredbi članka 27. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR.
Iz spisa proizlazi da se tužitelj još ranijim računom br. 472 14027 07 od 27. lipnja 2007. (list 70. spisa) obratio tuženiku za zahtjevom za naknadom štete „prema CMR“ u kojem je naveo broj međunarodnog tovarnog lista 1114625, a koji je isti broju međunarodnog tovarnog lista iz (utuženog) računa broj 874 14027 07 od 21. studenoga 2007. Prema tome, iako bi tužitelj sukladno odredbi članka 27. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR u ovom parničnom postupku mogao osnovano potraživati zatezne kamate koje na iznos od 19.485,95 kn teku od (najkasnije) 6. srpnja 2007. do isplate, budući da je tuženik prema tužiteljevu navodu iz podneska predanog na ročištu od 10. travnja 2008. (list 61. spisa; kojeg tuženik nije osporio) tada vratio tužitelju taj račun, tužitelj je potraživao zatezne kamate na navedeni iznos koje teku od 26. studenoga 2007. do isplate, što je in favorem tuženika.
Međutim, iako je prvostupanjski sud pravilno odredio tijek zateznih kamata, pogrešno je odredio stopu tih kamata i to upravo zbog toga što sukladno odredbi članka 27. stavak 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom tužitelj kao vjerovnik može osnovano potraživati samo zateznu kamatu obračunatu po stopi od 5% godišnje, a ne zateznu kamatu prema stopi tih kamata određenoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zateznih kamata (15% godišnje), odnosno određenoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kako je to tužitelju dosudio prvostupanjski sud usvojivši i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja.
Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je tužitelj potraživao zatezne kamate koje na iznos od 19.485,95 kn teku od 26. studenoga 2007. do isplate po stopi od 5% godišnje prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju zatezne kamate pa je stoga (i) u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.
Ref. 28 Pž-4071/2014-2
Nasuprot tome, u dijelu u kojem je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao preostale zatezne kamate koje su na iznos od 19.485,95 kn tekle od 26. studenoga 2007. do isplate po stopi koja prelazi stopu od 5% godišnje, ovaj sud nalazi da je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja neosnovan. Naime, upravo zbog toga što u konkretnom predmetu valja primijeniti odredbu članka 27. stavak 1. Konvencije o ugovorima za međunarodni prijevoz robe cestom CMR, a ne Uredbu Vlade Republike Hrvatske o visini stope zateznih kamata odnosno odredbu članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, jer je navedena Konvencija po pravnoj snazi iznad Zakona (i Uredbe Vlade Republike Hrvatske) sukladno odredbi članka 141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 85/10 – pročišćeni tekst), to tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate koje na iznos od 19.485,95 kn teku od 26. studenoga 2007. do isplate po stopi koja prelazi stopu tih kamata od 5% godišnje.
Stoga je u tom dijelu, tuženikovu žalbu valjalo uvažiti i preinačiti taj dio prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku.
Nadalje, premda je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je učinio samo u odnosu na dio sporednog potraživanja (kamata). Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje ovog spora, a s čijom se visinom i načinom obračuna ovaj sud u potpunosti slaže. Stoga je tuženikovu žalbu izjavljenu protiv točke II. izreke prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio odluke, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku.
U Zagrebu 17. siječnja 2017.
SUDAC
VESNA BULJAN, v.r.