Rev-8/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 8/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E SUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. iz S., zastupanog po Lj. M., odvjetnici iz S., radi poništenja odluka, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. lipnja 1997. godine br Gž-3662/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru od 16. prosinca 1992. godine br. P-573/91 i dopunska presuda istog suda od 25. svibnja 1993. godine br. P-573/91, u sjednici održanoj dana 17. studenoga 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi odluka Disciplinske komisije tuženika od 11. 7. 1991. godine i odluka

Radničkog savjeta tuženika od 3. 9. 1991. godine br. 112, kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa s odgodom izvršenja na rok od dvanaest mjeseci.

Dopunskom presudom istog suda odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao da se tuženiku naloži da ga vrati na posao samostalnog komercijaliste u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude preinače na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske. Opravdavajući reviziju tužitelj u bitnom prigovara, a što je isticao tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima da je izrečena disciplinska mjera činjenično i pravno neutemeljena, jer da ni u disciplinskom ni u sudskom postupku ničim nisu dokazane teže povrede radne obveze koje mu se stavljaju na teret, te ujedno da mu je za neke od povreda ( u odnosu na nepridržavanje okružnice br. 1/91), već pravomoćno izrečena disciplinska mjera, koja je sankcionirana i sudskom presudom od 12. 5. 1991. godine Revizija je neosnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer se obje presude nižestupanjskih sudova mogu ispitati budući da sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi u pobijanim odlukama nisu međusobno proturječni niti protivni sadržaju provedenih dokaza.

Naime, prigovori u reviziji pretežitim dijelom svode se na vlastitu ocjenu provedenih dokaza suprotstavljajući ih razlozima navedenim u obrazloženjima sudskih odluka, što u stvari upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Pravilnost činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova ne može biti predmetom ocjene u revizijskoj fazi postupka, jer je propisano odredbom čl. 385. st. 3. ZPP da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ni drugostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer je u obrazloženju svoje odluke odgovorio u dovoljnoj mjeri na sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja pa je postupio u skladu s odredbom čl. 375. ZPP.

Tužitelj neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se tako ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj radio na poslovima samostalnog referenta nabave i prodaje (samostalni komercijalni referent), te je prema opisu tog radnog mjesta u tada važećem Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka između ostalog tužitelj bio dužan u suradnji s rukovoditeljem ugovarati nabavku i prodaju robe, voditi brigu o naplati potraživanja prodane robe, vršiti likvidaciju sve dokumentacije koja se odnosila na poslovanje svog djelokruga rada i dr. Utvrđeno je nadalje da je okružnicom br. 0-1/91 koja se primjenjuje od 18. 2. 1991. godine tuženik utvrdio opća načela poslovanja kao i popis prioritetnih zadataka za radno mjesto komercijaliste kao i opća načela ponašanja djelatnika zaposlenih u poduzeću radi poboljšanja likvidnosti tuženika, što sve nije bilo u suprotnosti s opisom poslova i radnih zadataka tužitelja.

Prema utvrđenju sudova proizlazi da je tuženik u zakonito provedenom postupku temeljem zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka od strane ovlaštenih osoba utvrdio sve činjenične radnje koje se tužitelju stavljaju na teret, a koje su detaljno opisane u prvostupanjskoj odluci tuženika (grubo vrijeđanje direktora, nejavljanje neposrednom rukovoditelju, netraženje posebnih ovlaštenja, davanje pogrešnih podataka, nepridržavanje utvrđenih kriterija o korištenju osobnog automobila u službene svrhe), čime su počinjene povrede radne obveze navedene u toč. 3. st. 1. toč. 1, 4, 17. i 30. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tuženika.

Da je za počinjene povrede tuženik mogao izreći mjeru prestanka radnog odnosa proizlazi iz odredbe čl. 57. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91 - ZOPRO) prema kojoj odredbi poslodavac odnosno radna organizacija je mogla predvidjeti fakultativnu mjeru prestanka radnog odnosa za one povrede koje je kao teže posebice označila u svom Pravilniku.

Odgoda izrečene mjere dopuštena je temeljem izričite odredbe čl. 10. citiranog Pravilnika. Suprotno tvrdnji tužitelja, sudovi su s osnovom temeljem detaljne ocjene provedenih dokaza zaključili da iako se djelomično radi o istovrsnim činjeničnim radnjama koje se inkriminiraju tužitelju i u ranijem disciplinskom postupku ne postoji identitet povrede radnih obveza budući se te radnje odnose na drugo vremensko razdoblje naime na razdoblje nakon što je ranije donesena disciplinska odluka o izrečenoj mjeri novčane kazne postala konačna, a tužitelj je nastavio nepridržavanjem odredbi citirane okružnice.

Kako je dakle utvrđeno, da je disciplinska mjera izrečena u valjanom i zakonito provedenom postupku i za povrede dužnosti radnih obveza za koje se može izreći ona disciplinska mjera (prestanak radnog odnosa) koja je u konkretnom slučaju izrečena tužitelju valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci, jer nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 17. studenoga 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.