Legislator Case Law & Legislation
Gž Ovr-560/2017-2 AI generated

Court dismisses enforcement penalty reduction, remands case for proper factual assessment of enforcement delays.

Case Number Gž Ovr-560/2017-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The appellate court dismissed the lower court's reduction of enforcement penalties and remanded the case for a new trial. The enforcement officer argued that the debtor failed to address sanitation issues causing odors for a decade, while the debtor claimed they acted within legal timeframes. The court held that the first-instance judge failed to provide valid reasons for the penalty reduction, violating the requirement to consider all relevant facts and circumstances.

Legislator headnote

AI generated

čl. 217. st. 3. OZ; čl. 223. ZPP; čl. 380. toč. 3. ZPP; čl. 19. OZ: The court must validly justify the amount of enforcement penalties by considering all relevant facts and circumstances, including the debtor's financial situation and reasons for delay, rather than applying a blanket reduction.

Keywords

AI generated
enforcement penalties reduction of penalties enforcement officer sanitation issues remand for retrial ZPP provisions odors and nuisance

Cited Legislation

AI generated
čl. 217. st. 3. OZ
čl. 223. ZPP
čl. 380. toč. 3. ZPP
S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, u svezi čl.
čl. 19. OZ
ZPP,u svezi čl. 19. OZ, jer je izreka pobijanog rješenja u suprotnosti sa sadržajem obrazloženja, te sadržaju spisa, a u obrazloženju nisu dati jasni razlozi o bitnim činjenicama iz kojih je prvostupanjski sud izvukao zaključak da je prijedlog ovršenika G.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 10 Gž Ovr - 560/17-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice V. S. iz R., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku P. O., odvjetniku iz O. društva O. i suradnici iz R., …, protiv ovršenika G. R., …, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku gradonačelniku, a ovaj po punomoćnicima J. P. i D. K., odvjetnicama iz R., …, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditeljice V. S. protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-848/11 od 24. listopada 2017., dana 16. siječnja 2019.,

r i j e š i o j e

Uvažava se žalba ovrhovoditeljice V. S., ukida rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-848/11 od 24. listopada 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

Uvodno citiranim prvostupanjskim rješenjem, riješeno je:

„U s v a j a s e zahtjev ovršenika za smanjenjem sudskih penala kao pravovremen i osnovan, te je ovršenik dužan ovrhovoditelju za svaki dan zakašnjenja na ime sudskih penala isplatiti iznos od 30,00 kn umjesto iznosa od 1.000,00 kn i to od dana proteka naknadnog roka od 15 dana za ispunjenjem obveze, tj. od dana 14.07.2011. godine, a računajući od dana dostave im rješenja o ovrsi Ovr-848/11 od 15.06.2011.godine koje im je dostavljeno dana 28.06.2011., pa do dana ispunjenja njihove obveze utvrđene ovršnom ispravom tj. dana 09.03.2017. godine.“

Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavila ovrhovoditeljica V. S. iz svih žalbenih razloga navodeći da iz obrazloženja pobijane presude samo proizlazi kronološki slijed postupanja ovršenika od podnošenja tužbe do iseljenja obitelji M. iz nekretnine ovršenika, te ukazuje da je prvostupanjski sud propustio utvrditi bitne činjenice i okolnosti koje su dovele do ovakve situacije koja je uzrokovala prekomjerne imisije odnosno smrada sa te nekretnine a iz razloga što ovršenik nije htio napraviti propisani sanitarni čvor, pa su članovi obitelji cijelo desetljeće svoje fiziološke potrebe obavljali praktički pod prozorom žaliteljice.

Žaliteljica ističe da je obitelj M. iselila iz sporne kuće bez ovršnog postupka, iako je presuda radi iseljenja bila ovršna još 2015., što ukazuje na nezainteresiranost ovršenika za otklanjanje štetnih imisija, iako je brigu pokazao tek kada je shvatio da će morati platiti dosuđene penale, a žaliteljica je upravo zato i tražila određivanje penala kako bi ovršenika potaknula na brže postupanje po nalogu iz ovršne isprave, međutim ovršenik, iako je mogao i ranije otkloniti uzroke prekomjernih imisija, izgradnjom sanitarnog čvora prije iseljenja, a nakon iseljenja čišćenjem dvorišta i uklanjanjem fekalija i stvari obitelji M. koje su ostale te su i dalje uzrok smrada i zaraze, to nije učinio, jer nisu uzrok samo bili članovi obitelji M., koji su sada iseljeni, već fekalije, poljski WC, bez vode i kanalizacije, kao i njihove stvari koje su još uvijek na nekretnini, pa po stavu žaliteljice pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje kako je ovršenik dokazao da je ispunio svoju obvezu uopće, a kamoli u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

Žaliteljica ističe da je i sam ovršenik u svom podnesku tvrdio da je 9. ožujka 2017. iselio obitelj M., a rješenjem koji nisu određeni sudski penali postala je pravomoćna još 18. svibnja 2016. Žaliteljica ističe da joj prvostupanjski sud nije dostavio podnesak ovršenika u kojem se on očituje o priloženim fotografijama, a koje navode prvostupanjski sud prihvaća kada zaključuje da se ne može točno utvrditi kada su fotografije napravljene, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

6. Zakona o parničnom postupku. Žaliteljica ističe da je pogrešno prvostupanjski sud, kad je obrazlagao sniženje penala za više od 30 puta, odnosno sa 1.000,00 kn na 30,00 kn dnevno, svoju odluku pravdao analogijom visine penala i novčanih kazni koje se mogu izricati u ovršnom postupku, a propuštajući pritom da je odredbom čl.

16. st.

3. Ovršnog zakona dana mogućnost višekratnog izricanja novčanih kazni u jednom ovršnom postupku, dakle da broj novčanih kazni praktički nije ograničen, po mišljenju žaliteljice ovako nisko određen iznos penala s obzirom na financijsko stanje i mogućnost ovršenika ne bi postiglo svoju svrhu, a to je poticaj ovršeniku da postupi po ovršnoj ispravi odnosno izvrši obavezu koja mu je tom ovršnom ispravom naložena u određenom roku. Žaliteljica ističe da se pogrešno prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl.

16. Ovršnog zakona jer ista nije bila na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu. Žaliteljica ukazuje da pogrešno prvostupanjski sud, kada pravda novo utvrđenu visinu penala, istu stavlja u odnosu sa iznosom vrijednosti predmeta spora, jer vrijednost predmeta spora se utvrđuje samo u parničnom, ne i u ovršnom postupku, tako da ista nema nikakve veze sa visinom penala koje sud određuje kao naknadu u slučajevima kada ovršenik u roku ne ispuni svoju obvezu određenu ovršnom ispravom. Ovršenik ne spori da određeni sudski penali u ovom postupku iznose puno, no ukazuje da to nije njegova krivica, ovršenik je mogao svoju obvezu ispuniti puno prije i na prikladan način, a nije, stoga određeni sudski penali nisu previsoko za njega odmjereni, posebice imajući u vidu što je ovršenik jedinica lokalne samouprave koja bi morala skrbiti o svojim građanima, te im pružiti uvjete života koji zadovoljavaju minimum današnjeg standarda u gusto naseljenom gradskom u prostoru, a to je barem valjani sanitarni čvor, priključen barem na septičku jamu, a u konkretnom slučaju to ovršenik nije, iako je mogao, osigurala na svojoj nekretnini za vrijeme dok su u njoj stanovali članovi obitelji M..

Žaliteljica ističe da je ovršenik mogao i ranije pokrenuti ovršni spor radi iseljenja ove obitelji iz njene nekretnine, te sanirati istu nekretninu od ostataka fekalija i drugih izvora smrada odnosno prekomjernih imisija, a nije to učinio, pa bi ovako nisko određeni penali izgubili svoju pravno zaštitnu funkciju, kako u potrebi motiviranja ovršenika da svoju obvezu izvrši, tako i u satisfakciji ovrhovoditeljice zbog neizvršavanja odnosno zbog odugovlačenja izvršenja njezine tražbine. Ovrhovoditeljica predlaže da drugostupanjski sud njenu žalbu uvaži, pobijano rješenje preinači na način da odbije zahtjev ovršenika za smanjenje penala, te ga obveže na naknadi troška žaliteljici, a podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Osnovano ovrhovoditeljica V. S. u žalbi upire da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), a sve u svezi čl. 19. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99., 173/03., 151/04., 88/05., 67/08., 139/10., 125/11., 154/11., 12/12. i 70/12 - dalje OZ), a na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP,u svezi čl. 19. OZ, jer je izreka pobijanog rješenja u suprotnosti sa sadržajem obrazloženja, te sadržaju spisa, a u obrazloženju nisu dati jasni razlozi o bitnim činjenicama iz kojih je prvostupanjski sud izvukao zaključak da je prijedlog ovršenika G. R. za smanjenje sudskih penala podnesen u roku te osnovan.

Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijanog rješenja obrazlagao svoje razloge za smanjenje sudskih penala, kao i razloge zbog kojih je držao da su isti rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-848/11 od 11. svibnja 2011., a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2115/13 pod 18. svibnja 2016., previsoko određeni (1.000,00 kn po danu kašnjenja), dok se uopće nije bavio osnovnom pretpostavkom za podnošenje prijedloga za smanjenje sudskih penala, već je samo konstatirao da je ovršenik G. R. prijedlog za smanjenje sudskih penala podnio u roku, pa iz obrazloženja pobijanog rješenja uopće ne proizlazi jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da je ovršenik G. R. prijedlog podnio osnovano i u roku.

Odredbom čl. 217. st. 1. OZ, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje obzirom da je ovršni prijedlog podnesen 11. ožujka 2011., je propisano da, kada dužnik ne ispuni u roku neku svoju nenovčanu obvezu na činjenje, trpljenje ili nečinjenje, utvrđenu pravomoćnom sudskom odlukom, sudskom nagodbom ili javnobilježničkom ispravom, sud će u ovršnom postupku, na prijedlog vjerovnika kao ovrhovoditelja, odrediti dužniku, kao ovršeniku, naknadni primjereni rok i izreći da će ovršenik, ako ne ispuni svoju obvezu u tome roku, biti dužan isplatiti ovrhovoditelju određen iznos novca za svaki dan zakašnjenja ili koju drugu jedinicu vremena (sudski penali), počevši od isteka tok roka, a st. 3. istog članka je propisano da, ako ovršenik najkasnije od 15 dana nakon pravomoćnosti rješenja iz st. 1. tog članka, ispuni svoju obvezu, sud može u istom ovršnom postupku, na zahtjev ovršenika, podnesenog u roku od 8 dana od ispunjenja obaveze smanjiti iznos dosuđenih penala, vodeći računa o svrsi zbog koje je obvezan na njihovo plaćanje.

Ovršnom ispravom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1279/08 od 24. prosinca 2009., koja je preinačena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž – 3248/10 od 15. prosinca 2010., je naloženo tuženiku, ovdje ovršeniku, G. R. da ukloni uzroke štetnih imisija, neugodnih mirisa, sa njegovih nekretnina kč. br. 223, u naravi kuća dvorište i kč. br. 224/1 u naravi oranica i neplodno, obje k.o. P. prema nekretninama tužiteljice, ovdje ovrhovoditeljice V. S., kčbr. 213 i kčbr. 212/5 obje k.o. P. u roku od 15 dana, a koja presuda je postala ovršna dana 9. ožujka 2011.

Osnovano ovrhovoditeljica V. S. u žalbi upire da je ovršnom ispravom naloženo ovdje ovršeniku G. R. da sa njegovih nekretnina otkloni uzroke štetnih imisija, odnosno neugodnih mirisa, a da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi kako prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kako je uzrok tih štetnih imisija isključivo i samo boravak, odnosno fizička prisutnost, članova obitelji M. u ovim nekretninama, pa da je ovršenik G. R., njihovim iseljenjem sa ovih nekretnina u potpunosti izvršio obvezu koja mu je ovršnom ispravom naložena.

Dakle prvostupanjski sud, osim što u obrazloženju pobijanog rješenja konstatira kako je ovršenik G. R. iz spornih nekretnina iselio članove obitelji M., uopće se ne bavi niti obrazlaže na temelju čega je zaključio da je ovršenik G. R. otklonio sve uzroke štetnih imisija, odnosno neugodnih mirisa, iako iz zapisnika O. za komunalni sustav od 9. ožujka 2017., priloženog uz prijedlog za smanjenje sudskih penala, proizlazi da obitelj M. prilikom iseljenja nije odnijela sve svoje stvari, prihvaćajući da se iste odnesu na deponij komunalnog otpada, a iz spisa ne proizlazi da je ovršenik G. R. očistio dvorište zgrade na njegovoj nekretnini, kojeg su koristili članovi obitelji M., na kojem je bio postavljen poljski WC, odnosno na čijoj su površini svi članovi obitelji obavljali fiziološke potrebe, a što je, kako to proizlazi iz obrazloženja presude koja predstavlja ovršnu ispravu, bio uzrok odnosno izvor smrada odnosno štetne imisije, a niti proizlazi da bi ovršenik G. R. izvršio, kada i na koji način, sanaciju tih nekretnina radi otklanjanja uzroka prekomjernih imisija, odnosno da su iste doista otklonjene i više ne egzistiraju.

Dakle, prvostupanjski sud uopće ne daje razloge iz kojih je izvukao zaključak kako je ovršenik G. R. u cijelosti izvršio obvezu koja mu je naložena ovršnom ispravom, a temeljem koje je i doneseno ovršno rješenje te utvrđeni sudski penali za slučaj da obaveza ne bude izvršena na vrijeme.

Također je u pravu ovrhovoditeljica V. S. kada u žalbi upire da su nejasni razlozi na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio kako je ovršenik G. R. prijedlog za smanjenje sudskih penala podnio u roku, odnosno sukladno odredbi čl. 217 st. 3. OZ.

Po stavu ovog suda, barem za sada, pravilno ovrhovoditeljica V. S. u žalbi ukazuje da je rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2115/13, a kojim je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr- 848/11 od 15. lipnja 2011., kojim je određen naknadni primjereni rok ovršeniku G. R. i kojim su određeni sudski penali za slučaj kašnjenja, doneseno 18. svibnja 2016., pa kada se uzme da je ovršenik G. R. prijedlog za smanjenje sudskih penala zatražio svojim podneskom od 17. ožujka 2017., to nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud onda zaključuje kako je ovršenik G. R. postupio prema odredbi čl. 217 st. 3. OZ, odnosno svoju obvezu izvršio u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, kojim su određeni sudski penali, te u daljnjem roku od 8 dana od izvršenja obaveze podnio prijedlog za smanjenje sudskih penala.

Ovdje treba reći to da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako sudski penali ne bi trebali biti izvor bogaćenja ovrhovoditeljice, kao i da sud ovlaštenu visinu sudskih penala treba utvrditi po slobodnoj ocjeni, sukladno odredbi čl. 223. ZPP, međutim i u tom slučaju prvostupanjski sud mora u obrazloženju svoje odluke utvrđenu visinu sudskih penala valjano obrazložiti i opravdati je valjanim razlozima, a ne, kako je to u pobijanom rješenju samo paušalno rečeno da je njihova visina utvrđena uzimajući u obzir svrhu zbog kojeg se isti izriču, opseg obveze koju je ovršenik, ovdje G. R., dužan ispuniti kao i sve ostale činjenice konkretnog slučaja, jer iz takvog obrazloženja se ne može valjano ispitati pravilnost utvrđene visine izrečenih sudskih penala.

Naime svrha izricanja sudskih penala je pravna zaštita ovrhovoditelja da će ovršenik svoju obvezu izvršiti u ostavljenom roku, te satisfakcija ovrhovoditelju u slučaju ako to ne bude tako, kao i motivacija ovršenika da svoju obvezu izvrši u ostavljenom roku, a koja mora biti toliko jaka i podesna da ovršenika „natjera“ da svoju obvezu izvrši, što znači da prijetnja mora biti toliko jaka da je isti ozbiljno shvatio svoju obvezu i njeno izvršenje jer u protivnom kada to ne bi bilo tako ovršenik ne bi imao razloga niti motiva postupiti po ovršnoj ispravi odnosno svoju obvezu izvršiti na vrijeme, a to se svakako protivi razlozima izricanja ove mjere.

Dakle kada sud određuje visinu sudskih penala tada mora uzeti u obzir sve činjenice i okolnosti kako same obaveze, njenog utjecaja na ovrhovoditelja, štetu koju neizvršenje te obveze neispunjenjem prouzrokuje, kao i financijsko i sve drugo stanje ovršenika, odnosno okolnosti koje bi mogle ili su eventualno utjecale na opravdano kašnjenje ovršenika u izvršavanju svoje obveze naložene mu ovršnom ispravom, a na ove okolnosti odnosno pitanja prvostupanjski sud nije dao valjane razloge u obrazloženju pobijanog rješenja kada je prihvatio prijedlog i drastično smanjio visinu ovršnim rješenjem određenih penala.

S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, u svezi čl. 19. OZ, žalbu ovrhovoditeljice V. S. uvažiti i pobijano rješenje suda prvog stupnja ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti ukazane bitne povrede, provesti dokaze koje stranke predlaže, te brižljivom i sveobuhvatnom ocjenom provedenih dokaza utvrditi da li je, na koji način i kada, ovršenik G. R. ispunio svoju obvezu određenu ovršnom ispravom, te da li je, na način i u roku propisanim odredbom čl. 217. st. 3. OZ, podnio prijedlog za smanjenje ovršnim rješenjem određenih sudskih penala, da li postoje i koji opravdani razlozi za smanjenje istih, te će odlučiti o osnovanosti prijedloga novom odlukom koju će valjano obrazložiti.

S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 16. siječnja 2018.

S u d a c

Željko Đerđ