Legislator Case Law & Legislation
Us I-2986/2017-14 AI generated

Administrative court dismissed VAT claim due to lack of evidence and procedural non-violation affecting outcome.

Case Number Us I-2986/2017-14
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The administrative court dismissed the taxpayer's request to annul tax authority decisions regarding unpaid VAT and interest. The taxpayer argued that the tax authority incorrectly rejected input tax deductions and failed to conduct a mandatory concluding interview before issuing the final record. The court ruled that the tax authority correctly determined the disputed documentation was incoherent and untrustworthy, meaning the taxpayer could not prove the fuel was actually purchased. Consequently, the court held that the lack of a concluding interview did not affect the outcome since the taxpayer failed to challenge the core finding of evidence insufficiency.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o porezu na dodanu vrijednost; Zakon o upravnim sporovima: The court may disregard a missing concluding interview if the taxpayer fails to demonstrate that the interview's absence influenced the tax authority's correct conclusion on evidence reliability.

Keywords

AI generated
VAT input tax deduction burden of proof in tax trustworthiness of documentation concluding interview requirement administrative annulment

Cited Legislation

AI generated
čl. 78. OPZ-a
To je i u skladu s odredbom o teretu dokazivanja u poreznom postupku (čl. 78. OPZ-a).
čl. 111. st. 1. OPZ-a
Nadalje, zbog navedenog u ovom slučaju nije odlučna činjenica da tuženik sudu nije uspio predočiti zabilješku o obavljenom zaključnom razgovoru s tužiteljem o ishodu poreznog nadzora, a prije sastavljanja zapisnika (čl. 111. st. 1. OPZ-a).
čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima
Zbog svega navedenog je - i bez obzira na manje nedostatke u sadržaju osporavanih rješenja - tužbeni zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, a onda na temelju čl.
čl. 79. st. 4. Zakona o upravnim sporovima

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj: UsI-2986/17-14

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: S. g. d.o.o. I., zastupana po opunomoćenicama D. G. i J. P. iz V., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 24. studenog 2017. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/13-01/390, URBROJ: 513-04/15-2 od 26. listopada 2015. godine i za poništavanje rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, KLASA: UP/I-471-02/13-01/32, URBROJ: 513-07-05/13-01 od 02. travnja 2013. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadnom troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom osporava u izreci ove presude navedena rješenja donesena u postupku poreznog nadzora.

Prvostupanjskim rješenjem je tužitelju utvrđen manje obračunat porez na dodanu vrijednost (PDV) za 2008. godinu u iznosu od 691.316,78 kn, uz zateznu kamatu u iznosu od 423.379,81 kn.

Tužitelj u tužbi prvenstveno ističe prigovor zastare prava na utvrđivanje porezne obveze jer smatra da je ta zastara počela teći 01. siječnja 2009. godine, odnosno da je nastupila 01. siječnja 2015. godine, jer je drugostupanjsko rješenje doneseno nakon isteka tog roka (26. listopada 2015. godine). Pritom smatra da obveza obračuna PDV-a nastaje kad su dobra isporučena ili usluge obavljene, a ne istekom godine kada je konačni obračun bio ili trebao biti podnesen. Tužitelj dalje navodi da porezno tijelo nije imalo osnovu za nepriznavanje odbitka pretporeza jer je sporna roba (gorivo) dalje prodano, naplaćeno i za to plaćen PDV. Ističe da porezno tijelo nije provelo vještačenje, iako je tužitelj na tome inzistirao, a također mu nije omogućilo obavljanje zaključnog razgovora prije sastavljanja zapisnika. Tužitelj dalje navodi da je porezno tijelo jednostrano i bez dokaza i obrazloženja proglasilo nevjerodostojnom poslovnu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je njegov dobavljač A. d.o.o. njemu isporučio dizelska goriva po ulaznim računima po kojima je osporeno pravo na pretporez. Tužitelj tvrdi da navedena dokumentacija uopće nije razmotrena od strane poreznog tijela i da je sva dokumentacija nesporna i vjerodostojna te da stoga ostvaruje pravo na odbitak pretporeza. Konačno, tužitelj smatra da osporavana rješenja u konkretnom slučaju dovode do dvostrukog oporezivanja, čime se krši i njegovo ustavno pravo na mirno uživanje vlasništva.

Tuženik je dostavio odgovor na tužbu kojim je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, pozivajući se na obrazloženja osporavanih rješenja.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju iz sudskog spisa i cjelokupni priklopljeni spis upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U konkretnom slučaju nije nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze. Riječ je o PDV-u za 2008. godinu, u vezi čega je porezni nadzor izvršen 2009. godine, nakon čega je 05. listopada 2009. godine bilo doneseno prvostupanjsko rješenje, koje je zatim bilo poništeno u drugom stupnju rješenjem od 16. veljače 2011. godine. Potom je sastavljen dopunski zapisnik u poreznom nadzoru 29. kolovoza 2011. godine, nakon čega je drugostupanjsko tijelo predmet ponovno vratilo na ponovni postupak rješenjem od 14. svibnja 2012. godine. U ponovljenom postupku je sastavljen novi zapisnik 26. veljače 2013. godine te je doneseno osporavano prvostupanjsko rješenje 02. travnja 2013. godine i osporavano drugostupanjsko rješenje 26. listopada 2015. godine.

Iz navedenog je vidljivo da u opisanom postupanju poreznih tijela nije bilo dužih zastoja u postupanju, a osobito ne zastoja koji bi trajali dulje od tri godine i kao takvi doveli do nastupa (relativne) zastare u smislu čl. 94. st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13 i 26/15 - OPZ).

Na temelju čl.

18. st.

2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05 i 76/07 - ZPDV), koji se primjenjivao na temelju čl. 138. st.

1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13), konačni obračun PDV-a porezni obveznik je morao predati do kraja travnja tekuće godine za proteklu kalendarsku godinu. Iz navedenog slijedi da je tužitelj konačni obračun PDV-a za 2008. godinu nadležnom poreznom tijelu trebao predati u toku 2009. godine, a to nadalje znači da je na temelju čl.

94. st.

3. OPZ-a zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata u konkretnom slučaju počela teći 01. siječnja 2010. godine. Na temelju čl.

96. st.

1. OPZ-a apsolutni rok zastare nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara prvi put počela teći. To znači da bi apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata nastupio 01. siječnja 2016. godine, pa kako je drugostupanjsko rješenje u postupku poreznog nadzora doneseno 26. listopada 2015. godine (uručeno 17. studenog 2015. godine), proizlazi da nije došlo niti do apsolutne zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Tužitelju valja ukazati da zastare nema niti u skladu s pravnim shvaćanjem koje zauzima Visoki upravni sud Republike Hrvatske (VUS) jer po tom stajalištu zastara uopće ne teče nakon donošenja prvostupanjskog rješenja, sve do donošenja drugostupanjskog rješenja.

Tužitelj je tek kasnije u toku upravnog spora izvršio pozivanje i na zastaru prava na pokretanje postupka naplate poreza, ali ni ova zastara nije nastupila jer ona može početi teći tek od izvršnosti upravnih rješenja u upravnom postupku poreznog nadzora, a ta rješenja su u ovom slučaju postala izvršna 26. studenog 2015. godine. Jasno je da od tada još nije mogla nastupiti niti relativna, a niti apsolutna zastara prava na pokretanje postupka naplate poreza, bez obzira na činjenicu što u ovom slučaju predmet sudske kontrole zakonitosti i nije rješenje o naplati poreza, već rješenje o utvrđivanju porezne obveze.

Rok apsolutne zastare do sada nije protekao niti od donošenja prvostupanjskog rješenja 02. travnja 2013. godine, što je računanje zastarnog roka po pravnom stajalištu VUS-a. U pogledu ovog pravnog stajališta samo valja nadodati da je Porezna uprava konkretne porezne obveze tužitelja zadužila u svojim knjigama tek 08. prosinca 2015. godine, dakle tek nakon izvršnosti rješenja donesenih u upravnom postupku (a ne nakon donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju porezne obveze), jer tako proizlazi iz obrazloženja rješenja Porezne uprave od 30. ožujka 2016. godine (list 48 sudskog spisa).

Neosnovano tužitelj ukazuje na činjenicu da je u upravnom postupku predlagao provođenje vještačenja, o čemu porezna tijela nisu odlučivala. Na temelju čl. 70. st. 1. OPZ-a porezno tijelo odlučuje o potrebi vještačenja u upravnom poreznom postupku. Riječ je o slobodnoj ocjeni poreznog tijela pa u tom pogledu sud prihvaća navod opunomoćenika tuženika s raspravnog ročišta od 20. studenog 2017. godine da je u konkretnom slučaju porezno tijelo ocijenilo kako je porezni inspektor dovoljno stručan za procjenu vjerodostojnosti kontroliranih isprava. Vještačenje inače ne može utjecati na sadržaj relevantne dokumentacije, a u ovom slučaju taj sadržaj upućuje na zaključak o njezinoj nevjerodostojnosti. Stoga je tuženik s pravom otklonio mogućnost provođenja vještačenja kao dokazne radnje u upravnom postupku i o tome nije bilo nužno donijeti neko posebno rješenje, iako su se osporavana rješenja doista mogla kratko osvrnuti na činjenicu da je tužitelj bio predlagao vještačenje i da je ocijenjeno kako ga ne treba provoditi.

Što se tiče pitanja vjerodostojnosti dokumentacije koju je kontroliralo porezno tijelo, sud prije svega primjećuje da tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora zapravo nije osporavao činjenična utvrđenja poreznog tijela u pogledu nevjerodostojnosti dokumentacije, već je pokušavao dati neka objašnjenja kojima proturječi zaključcima poreznog tijela o tome da je ta dokumentacija nevjerodostojna.

Na temelju čl. 104. st. 1. t. 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 119/99, 44/00, 63/00, 80/00, 109/00, 54/01,58/03, 198/03, 55/04, 77/04, 153/05, 79/07 i 34/08 - PPDG) pravo na odbitak pretporeza se ostvaruje samo ukoliko je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog obveznika PDV-a. Radi se o nužnom uvjetu za priznavanje mogućnosti na odbitak pretporeza i u tom smislu porezna tijela imaju pravo, mogućnost i dužnost utvrđivati je li doista u odnosu na pojedinog poreznog obveznika došlo do isporuke konkretnih dobara (u ovom slučaju goriva) i to od strane drugog konkretnog obveznika PDV-a. U tom smislu ukazivanje tužitelja na činjenicu da je on gorivo prodao krajnjim kupcima, za to ispostavio račune i te račune naplatio zajedno s PDV-om ne može biti od utjecaja na rješavanje ove pravne stvari jer je ovdje radi o tome da je porezno tijelo na temelju detaljne i iscrpne analize računa i ostale prateće dokumentacije utvrdilo da iz te dokumentacije ne može proizlaziti da je tužitelj sporno gorivo nabavio od svog dobavljača A. d.o.o.

Iako baš svi utvrđeni nedostaci u postupku poreznog nadzora sami za sebe (pojedinačno) možda i ne bi mogli upućivati na ovakav zaključak, sud ocjenjuje da cjelokupna analiza prikupljene dokumentacije u svojoj cjelini upućuje na pravilnost zaključka poreznog tijela.

Primjerice, porezno tijelo je u postupku poreznog nadzora utvrdilo da dobavljač A. d.o.o. Z. nije niti proizvođač niti uvoznik naftnih derivata pa prema tome nije bio ovlašten izdavati izjave o sukladnosti o ispitivanju goriva u akreditiranom laboratoriju. U pojedinim izjavama o sukladnosti je kao dobavljač goriva navedena I. d.d. s drugačijim podacima o ispitivanju goriva. S druge strane, I. d.d. je dostavila pisano očitovanje u kojem navodi da društvo A. d.o.o. nema u svojoj bazi poslovnih partnera i da prema toj tvrtki nije vršila nikakva fakturiranja.

Uz jedan račun uopće nije priložena izjava o sukladnosti. Nadalje, nadzorom kod dobavljača A. d.o.o je bilo utvrđeno da je to društvo u toku 2008. godine nabavilo samo 348 litara dizelskog goriva, bez postojanja zaliha iz prethodnih razdoblja, pa prema tome navedeni dobavljač nije mogao isporučivati veće količine goriva tužitelju. Iz analize dokumenata proizlazi da vrsta goriva navedena na računu ne odgovara uvijek vrsti goriva na pratećoj dokumentaciji ili pak vrsta goriva uopće nije napisana u dokumentaciji. Nije jasno niti tko bi fizički dovozio gorivo tužitelju jer se na ispravama o prijevozu opasne tvari navode prijevoznik M. d.o.o. i vozila KC i KC, dok je na nekim zapisnicima o preuzimanju goriva navedeno vozilo VŽ i neki drugi prijevoznici.

Datumi isporuke goriva navedeni na računu ne slažu se uvijek sa datumima isporuke na pratećoj dokumentaciji,a niti brojevi na mjeraču o preuzimanju goriva ne idu po redoslijedu. Pojedine isprave se nisu sastavljale za svaki pojedinačni prijevoz (svaku pojedinačnu cisternu), već na ukupnu dostavljenu količinu goriva. Neki zapisnici o preuzimanju goriva i pojedine izjave o sukladnosti goriva nisu potpisani, a u vezi pojedinih predočenih računa nedostaju zapisnici o preuzimanju goriva i kalkulacije, odnosno isprave o prijevozu opasne tvari ili otpremnice.

Iz dopisa MUP-a porezno tijelo je utvrdilo da je vozač M. B. naftne derivate prevozio iz rafinerije u S. do benzinske postaje tužitelja, dok je u pratećoj dokumentaciji navedeno da je gorivo bilo utovareno u R. i u Z. ili pak u I. U pogledu vozila oznake KC MUP je naveo da se radi o osobnom automobilu Volkswagen Golf, a ne o teretnom vozilu za prijevoz goriva. Porezna uprava također niti od tužitelja niti od tvrtke A. d.o.o. nije niti na traženje dobila nikakvu međusobnu pisanu korespondenciju o njihovim poslovnim odnosima, u smislu elektronske pošte, zapisnika sa sastanaka, faks poruka, ugovornih utanačenja, garancija isporuke i plaćanja, a koja bi datirala iz razdoblja koje je predmet nadzora.

U smislu svega nabrojanog porezno tijelo je pravilno zaključilo da je kontrolirana dokumentacija konfuzna, manjkava i međusobno neusklađena, zbog čega u cjelini ne može biti vjerodostojna. Također je pravilno utvrđeno da se stoga nije moglo nedvosmisleno utvrditi mjesto i vrijeme sastavljanja te dokumentacije i točnost njezinog materijalnog sadržaja, a to znači niti narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je takva dokumentacija sastavljena.

Kako je već rečeno, tužitelj nije osporavao činjenično utvrđenje poreznog tijela u vezi sporne dokumentacije, već je samo parcijalno osporio zaključke tog tijela o nevjerodostojnosti dokumentacije i o tome da nema dokaza kako je tužitelj zaista gorivo dobavio od tvrtke A. d.o.o. Međutim, sud je analizom cjelokupne dokumentacije zaključio da je porezno tijelo izvelo pravilan zaključak u tom pravcu.

Nadalje, zbog navedenog u ovom slučaju nije odlučna činjenica da tuženik sudu nije uspio predočiti zabilješku o obavljenom zaključnom razgovoru s tužiteljem o ishodu poreznog nadzora, a prije sastavljanja zapisnika (čl. 111. st. 1. OPZ-a). Iako je točno da se radi o propisanoj fazi u postupku poreznog nadzora te iako je točno da tuženik u ovom sporu nije dokazao da je obavio zaključni razgovor s tužiteljem, sud ocjenjuje da bi navedeno moglo biti bitno samo ukoliko bi tužitelj svojim ostalim navodima doveo u pitanje pravilnost zaključaka poreznog tijela o nevjerodostojnosti dokumentacije na temelju koje je izvršen odbitak pretporeza. Samo u tom slučaju bi onda porezni obveznik s pravom mogao ukazivati da je propust obavljanja zaključnog razgovora mogao biti od utjecaja na konačni ishod upravnog postupka. No, kako je sud prethodno utvrdio da je porezno tijelo u cijelosti izvelo pravilan zaključak o tome, i kako tužitelj tužbom navedeni zaključak nije uspio dovesti u pitanje, tako se i propust tuženog tijela u obavljanju zaključnog razgovora s tužiteljem kao poreznim obveznikom ne može smatrati takvom procesnom povredom koja bi utjecala na zakonitost osporavanih rješenja.

Nepriznavanje odbitka pretporeza od strane poreznog tijela ne može značiti dvostruko oporezivanje poreznog obveznika niti kršenje njegovog ustavom zajamčenog prava vlasništva jer zbog nevjerodostojnosti dokumentacije tužitelj niti poreznom tijelu, a niti ovom sudu zapravo nije uspio dokazati da je pretporez odbio za isporučeno gorivo od navodnog dobavljača A. d.o.o., kao drugog obveznika PDV-a. To je i u skladu s odredbom o teretu dokazivanja u poreznom postupku (čl. 78. OPZ-a).

Zbog svega navedenog je - i bez obzira na manje nedostatke u sadržaju osporavanih rješenja - tužbeni zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, a onda na temelju čl. 79. st. 4. istog propisa i tužiteljev zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

U Zagrebu 24. studenog 2017. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. D. G., V.

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z.

3. u spis