III Kr-21/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 21/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Iris Juzbašić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. D., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenog M. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. rujna 2009. godine broj KO-3137/08 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. studenog 2009. godine broj Kž-1970/09, u sjednici održanoj dana 11. svibnja 2010. godine, saslušavši zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnju Lončar,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev os. M. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom što ju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. rujna 2009. godine broj KO-3137/08 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. studenog 2009. godine broj Kž-1970/09 osuđen je M. D. što je počinio kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Protiv ove pravomoćne presude osuđeni M. D. podnio je po braniteljici L. Č., odvjetnici iz Z., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga naznačenih u čl. 427. toč. 1. u svezi s čl. 368. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku, tj. tvrdeći da opisano postupanje zbog razloga koji isključuju protupravnost ne predstavlja kazneno djelo, zatim zbog čl. 427. toč. 2. u svezi s čl. 367. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku tvrdeći da je u drugostupanjskom odlučivanju sudjelovao sudac koji se u smislu čl. 36. st. 1. Zakona o kaznenom postupku mora sam izuzeti, te zbog čl. 427. toč. 3. u svezi s čl. 391. st. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo obrane obzirom

III Kr 21/10-4

da drugostupanjski sud nije u smislu čl. 391. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ocijenio sve žalbene navode.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u svom odgovoru na zahtjev, podneskom od 5. ožujka 2010. godine, broj KR-DO-229/10, predložilo je da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon time što sudovi nisu vodili računa o okolnostima koje bi isključivale protupravnost u postupanju osuđenog. Naime, u tome dijelu valja istaći da osuđeni D. ponavlja tvrdnju istaknutu u obrani odnosno kasnije u samoj žalbi, da je njegovo postupanje rezultat stanja jake razdraženosti i straha izazvane istodobnim napadom od strane oštećenika koji je izravno prethodio, pa da bi njegovo udaranje oštećenika predstavljalo refleksnu reakciju. Međutim, kako to proizlazi i iz opisa kriminalne aktivnosti za koju je i osuđen M. D., on je taj koji je napao oštećenika udarcima šakom po glavi i tijelu, a koji napad je bio prema utvrđenju prvostupanjskog suda motiviran prisvajanjem novca koji je uz udarce zahtijevao riječima „gdje su pare, gdje su pare“.

Prema tome tvrdnje istaknute u ovom dijelu zahtijeva predstavljaju ponovni pokušaj osporavanja činjeničnih zaključaka kako su oni utvrđeni pravomoćnom presudom, a zbog čega izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije moguće podnijeti.

Također, nije u pravu osuđenik kada u zahtjevu ističe da je u drugostupanjsko odlučivanju sudjelovao sudac koji se u smislu čl. 36. st. 1. Zakona o kaznenom postupku mora sam izuzeti ukazujući na nespornu činjenicu da su sutkinje T. I. T. i L. V., koje su bile članovi vijeća koje je odlučivalo u drugostupanjskom postupku bile ranije članice vijeća koje je odlučivalo u drugostupanjskom postupku povodom žalbe državnog odvjetnika u odnosu na prvostupanjsko rješenje kojim je bio ukinut pritvor tada optuženom D..

Međutim, suprotno ovoj tvrdnji iz zahtjeva ne radi se o povredi odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje osuđenik. Da bi ova povreda postojala potrebno je da u odlučivanju sudjeluje sudac koji je morao biti isključen od obavljanja sudačke dužnosti u smislu čl. 36. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, dakle taj sudac ex lege ne bi smio sudjelovati u suđenju, za razliku od otklona od obavljanja sudačke dužnosti, koja okolnost se ocjenjuje in concreto u svakom pojedinom slučaju i nije razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Argumenti koje ističe osuđenik u svome zahtjevu pozivaju se na argumentaciju iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske odnosno iz judikature, koji stavovi međutim govore o otklonu od obavljanja sudačke dužnosti zbog moguće pristranosti suca „ako je on već odlučivao o pitanjima koja su blisko povezana sa odlučivanjem o glavnoj stvari“.

Prvenstveno valja istaći da pitanje sudjelovanja u suđenju suca koji je odlučivao ranije o primjeni mjere osiguranja nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku – pritvoru nije zakonom predviđen razlog za njegovo isključenje od obavljanja funkcije suđenja u smislu čl. 36. st. 1. Zakona o kaznenom postupku.

III Kr 21/10-4

U odnosu na tvrdnju o mogućoj pristranosti suca kao razlogu za otklon od obavljanja sudačke dužnosti osim što uopće nije zakonom dopušteni razlog za ovaj izvanredni pravni lijek valja istaći da niti suštinski činjenica ranijeg odlučivanja o primjeni neke od mjera osiguranja okrivljenika u kaznenom postupku sama za sebe ne znači sumnju u pristranost suca pri odlučivanju o njegovoj krivnji. Naime, radi se o mjerama predviđenim u procesnom instrumentariju osiguranja nazočnosti okrivljenika u kazneno postupku, pa bi ova okolnost mogla biti od značaja tek ako bi uz nju postojali i neki drugi pokazatelji koji bi ukazivali na moguću sumnju u pristranost suca.

Nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu tvrdi da mu je povrijeđeno pravo obrane time što drugostupanjski sud nije u smislu čl. 391. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ocijenio sve navode istaknute u žalbi osuđenika protiv prvostupanjske presude.

Suprotno ovoj tvrdnji, kako to proizlazi i iz sadržaja presude Županijskog suda u Zagrebu, drugostupanjski sud je potpuno i cjelovito odgovorio na sve navode istaknute u žalbi osuđenog D.. Naravno, u situaciji kada utvrđuje da je počinio kazneno djelo razbojništva, dakle pravo složeno kazneno djelo u kome je inkorporirana primjena sile, ali sa ciljem prisvajanja protupravne imovinske koristi, za drugostupanjski sud je dostatno i kratko otkloniti pitanja istaknuta u obrani tada optuženika i njegovoj žalbi a koja se odnose na pitanje je li njegovo postupanje bilo na mah odnosno u nužnoj obrani, koji instituti su i teorijski neprimjenjivi kod utvrđenja postojanja kaznenog djela razbojništva.

S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju čl. 421. u svezi s čl. 429. Zakona o kaznenom postupku zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 11. svibnja 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Iris Juzbašić, v. r.

Ranko Marijan, v.r.