Pž-6541/2009-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

72. Pž-6541/09-4

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Alici Pelicarić, u pravnoj stvari tužitelja G.-T. d.o.o., Z., R. , kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u Z., K. Z. , protiv tuženika F. d.o.o., Z., M. , kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Z., F. P. , radi isplate iznosa od 18.784,58 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4082/08 od 4. ožujka 2009., 15. ožujka 2013.

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4082/08 od 4. ožujka 2009. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja:

Nalaže se tuženiku F. d.o.o., Z, isplatiti tužitelju G.-T. d.o.o., Z, R 12, iznos od 18.784,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2008. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.795,00 kn.

Obrazloženje

Presudom poslovni broj P-4082/08 od 4. ožujka 2009. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 18.784,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn (točka II. izreke).

Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tuženik neosnovano naplatio od tužitelja iznos od 18.784,58 kn u ovršnom postupku poslovni broj Ovrv-3328/07 u kojem je javni bilježnik V. M. 19. prosinca 2007. izdao rješenje o ovrsi (list 8. spisa), a s obzirom na to da je tuženik ovjerivši tužiteljevu obavijest o knjiženju prihvatio to terećenje kao umanjenje tužiteljevog duga prema tuženiku, radi kojeg je tuženik pokrenuo ovrhu i za kojeg se namirio u ovršnom postupku. Zbog toga je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik u obvezi podmiriti tužitelju iznos za kojeg se namirio u ovršnom postupku i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja budući da je bio nesavjesni stjecatelj. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o trošku. U žalbi u bitnom navodi da sud u obrazloženju presude ističe da je isprava nazvana obavijest o knjiženju broj 02/05 od 20. svibnja 2005. ovjerena žigom i potpisom tuženika. Međutim, suprotno utvrđenju suda, radi se o fotokopiji, pa stoga ona nije ovjerena niti žigom niti potpisom tuženika čiju je vjerodostojnost tuženik osporio, što je i sud utvrdio u obrazloženju presude. Dodaje kako osporavana fotokopija nije isprava niti može imati takovo svojstvo pa je stoga sud pogrešno zaključio da je ikada između stranaka došlo do suglasnosti volja za terećenja koje ovdje utužuje tužitelj. Sud je pogrešno ocijenio da je na tuženiku teret dokazivanja navodeći da tuženik ponuđenim dokazima nije doveo u razumnu sumnju „ispravu”, a što je i netočno budući da je tuženik već u odgovoru na tužbu zatražio original predmetne isprave. Pogrešno je i primijenjena odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima jer se ne radi o stjecanju bez osnove budući da je tuženik ovršeni iznos stekao na temelju obavljene usluge tužitelju, kao i kasnijeg rješenja. Pobija i odluku o trošku jer je sud tužitelju priznao trošak sastava četiri podneska iako je iz spisa razvidno da tuženik nije zaprimio barem dva podneska. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom, podredno ukinuti i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Tuženikova žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda nezakonita s obzirom na to da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Iz navoda tužbe proizlazi da je tužitelju na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika V. M. poslovni broj Ovrv-3328/07 od 19. prosinca 2007. sa žiro-računa skinut iznos od 18.784,58 kn te da tužitelj nije zaprimio to rješenje o ovrsi već je s njim upoznat tek kad mu je ovrhom sa žiro-računa prenesen novac na račun tuženika. Nadalje, tužitelj niti u tužbi niti tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije istaknuo činjenicu da je navedeno rješenje o ovrsi naknadno ukinuto, stavljeno izvan snage ili da je izgubilo pravni učinak, već je samo isticao da je tuženik neosnovano stekao navedeni iznos jer je tužitelj izdao tuženiku Obavijest o knjiženju broj 02/05 od 20. svibnja 2005. kojom ga tereti za iznos od 9.544,00 kn po računu tuženika broj 02-103/04, za koju je tužitelj tvrdio da je prihvaćena i ovjerena od strane tuženika. Premda je tužitelj u prilogu tužbe dostavio sudu presliku navedene Obavijesti o knjiženju (list 5. spisa) čiju je vjerodostojnost tuženik osporio već u odgovoru na tužbu te je zatražio da tužitelj predoči original te obavijesti, prvostupanjski sud nije sukladno odredbi članka 108. stavak 3. ZPP-a pozvao tužitelja da podnese sudu Obavijest o knjiženju u izvorniku. Naprotiv, s obzirom na to da je tužitelj na ročištu održanom 4. prosinca 2008. izjavio da se original obavijesti o knjiženju nalazi kod tuženika te da mu je tuženik tu obavijest poslao putem faxa što je tuženik na tom ročištu osporio (list 21. spisa), prvostupanjski sud je mogao ispitati da li se izvornik te potvrde doista nalazi kod tuženika i u tom slučaju postupiti prema odredbi članka 233. stavak 1. i 4. ZPP-a, a što nije učinio. Umjesto toga, sud prvog stupnja je provodio dokaze saslušanjem stranaka po njihovim zastupnicima po zakonu J. B. (za tužitelja) i Z. B. (za tuženika) te je, s obzirom na to da je obavijest o knjiženju upućena tužitelju s faxa tuženika, ocijenio da je tuženik prihvatio terećenje kao umanjenje tužiteljeva duga i visine njegove novčane obveze prema tuženiku pa je stoga ocijenio da je tuženik (naplativši se u ovršnom postupku) ostvario nepripadnu imovinsku korist. Zbog toga je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud nepotrebno ispitivao činjenicu je li tuženik doista uputio tužitelju Obavijest o knjiženju broj 02/05, kojom se tuženik (ovjerivši tu obavijest tužitelja) eventualno suglasio s umanjenjem tužiteljeva duga prema tuženiku. Naime, čak i u slučaju da je Obavijest o knjiženju broj 02/05 tuženik putem svog zastupnika po zakonu doista i ovjerio, a što je tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka kao i u žalbi osporavao, ta činjenica nema nikakvog utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Ovo zbog toga što je tuženik svoje potraživanje prema tužitelju proizašlo iz ugovora o djelu u smislu odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) naplatio u ovršnom postupku i to na temelju pravomoćne i ovršne odluke (rješenja o ovrsi), a koja naknadno nije ukinuta, stavljana izvan snage niti je izgubila pravni učinak.

Naime, s obzirom na to da tužitelj u ovom parničnom postupku potražuje od tuženika novčani iznos od 18.784,58 kn za kojeg tvrdi da se tuženik neosnovano naplatio u ovršnom postupku na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika V. M. poslovni broj Ovrv-3328/07 od 19. prosinca 2007., tužitelj je trebao dokazati da je to rješenje o ovrsi naknadno ukinuto, stavljeno izvan snage ili da je izgubilo pravni učinak te da je upravo time prestala osnova na temelju koje se tuženik namirio u ovršnom postupku.

Prema odredbi članka 1111. stavak 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, odredbom članka 1111. stavak 3. ZOO-a je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da tužitelj može po pravilima stjecanja bez osnove potraživati od tuženika novčani iznos kojeg je tuženik stekao u ovršnom postupku na temelju pravomoćne i ovršne odluke samo ako dokaže da je osnova na temelju koje je tuženik stekao taj novčani iznos kasnije otpala - dakle, ako je ovršno rješenje o ovrsi javnog bilježnika naknadno ukinuto, stavljeno izvan snage ili je izgubilo pravni učinak. Prema tome, tužitelj je u ovom parničnom postupku morao dokazati da je rješenje o ovrsi javnog bilježnika V. M. poslovni broj Ovrv- 3328/07 od 19. prosinca 2007. (koje je očito postalo pravomoćno i ovršno budući da se na temelju tog rješenja tuženik namirio u ovršnom postupku što proizlazi iz izvatka Začke banke d.d. s lista 29. spisa) naknadno ukinuto, stavljeno izvan snage ili je izgubilo pravni učinak, te da je time otpala osnova na temelju koje je tuženik u ovršnom postupku namirio svoje potraživanje.

Međutim, tužitelj tijekom cijelog ovog parničnog postupka nije niti iznio činjenicu da je navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika ukinuto ili stavljeno izvan snage; jednako tako, tužitelj nije niti iznio činjenice iz kojih bi proizlazilo da je rješenje o ovrsi izgubilo pravni učinak na primjer, time što je tužitelj sukladno odredbi članka 33. stavak 6. (ranije važećeg) Ovršnog zakona („Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 173/03, 88/05 i 67/08) u izvanparničnom postupku uspio ishoditi ukidanje potvrde o ovršnosti javnog bilježnika. Prema tome, upravo zbog toga što je tuženik stekao imovinu tužitelja u iznosu od 18.784,58 kn na temelju odluke javnog bilježnika kao tijela nadležne vlasti, a ta naplata ima valjanu osnovu koja naknadno nije otpala, tužitelj povrat tog iznosa ne može tražiti prema pravilima o stjecanju bez osnove. Upravo zbog toga, tužbeni zahtjev kojim je tužitelj potraživao od tuženika novčani iznos od 18.784,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama je neosnovan.

Podredno, ovaj sud napominje da čak i kada bi taj zahtjev bio osnovan, tužitelj u ovom parničnom postupku ne bi mogao potraživati zatezne kamate prema stopi tih kamata propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, a što mu je prvostupanjski sud dosudio pobijanom presudom. Ovo iz razloga jer, premda su stranke trgovačka društva, tužiteljevo potraživanje prema tuženiku ne temelji se na ugovoru kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne od stranaka u smislu odredbe članka 14. stavak 2. ZOO-a, već je pravna osnova tužiteljeva potraživanja stjecanje bez osnove. Upravo zbog navedenog, kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, tužitelj bi mogao potraživati zateznu kamatu samo u visini stope te kamate koja se ne odnosi na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između osoba javnog prava - dakle, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

Budući da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a tužitelj je u obvezi naknaditi tuženiku sve troškove potrebne za vođenje ovog spora. Slijedom navedenog, tuženik osnovano potražuje trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 91/04, 37/05 i 59/07; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu održanima 4. prosinca 2008. i 25. veljače 2009. u iznosu od 1.000,00 kn (za svako ročište) sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, trošak pristupa na ročište od 12. veljače 2009. u iznosu od 250,00 kn sukladno Tbr. 9. točka 5. navedene Tarife, te trošak sastava podneska od 21. siječnja 2009. u iznosu od 250,00 kn prema Tbr. 8. točka 3. Tarife. Stoga, opravdani tuženikovi troškovi prvostupanjskog postupka iznose 3.500,00 kn, što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost prema tada važećoj stopi tog poreza od 22 % sukladno Tbr. 42. Tarife u iznosu od 770,00 kn, iznose ukupno 4.270,00 kn.

Osim ovih troškova postupka, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a tuženiku valja priznati trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr. 10. točka 1. Tarife uvećano za iznos PDV-a u iznosu od 275,00 kn, tako da ukupni tuženikovi troškovi potrebni za vođenje prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka iznose 5.795,00 kn.

Slijedom navedenog, tuženikovu je žalbu valjalo uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Zu 15. ožujka 2013.

SUDAC

ALICA PELICARIĆ, v.r.