I Kž-820/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-820/01-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, Katice Jelić, Milivoja Mikora i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv A. B. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku br. K-19/93 od 21. rujna 2001. godine, u javnoj sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2002. godine u nazočnosti branitelja optuženika N. R., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. A.B. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Sisku proglasio krivim A.B. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (KZRH) za koje mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju je, temeljem čl. 45. Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske (OKZRH) uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 30. listopada 1992. godine do 17. lipnja 1993. godine i od 21. rujna 2002. godine pa nadalje. Temeljem čl. 90. st. 4. Zakona o krivičnom postupku sud je optuženika oslobodio obaveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude uložio je žalbu optuženik putem svojih branitelja Ž.D. i N.R., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku izreče znatno blaža kazna.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predmet je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi, o sjednici vijeća obaviještena su oba njegova branitelja i on, no kako se optuženik nalazi na izdržavanju kazne, a vijeće nije ocijenilo da je njegova nazočnost svrhovita, nije osigurana njegova prisutnost na sjednici.

Na sjednicu je pristupio branitelj optuženika N.R., koji je predložio da se prihvati žalba otpuženika i prvenstveno ukine pobijana presuda i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud počinio apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) time što u presudi nije naveo s kojim je oblikom krivnje optuženik postupao i razloge za takvu svoju odluku, te time što je prihvatio obranu optuženika koju je dao pred istražnim sucem, koju ocjenjuje potpunim priznanjem djela, a iz nje zaključuje da je optuženik postupao sa izravnom namjerom, što se može zaključiti iz cjelokupne pobijane presude, iako optuženik u svojoj obrani tvrdi da je postupao u strahu i panici, da se zapravo ne sjeća što se zbivalo, da li je pucao u oštećenika I.C. ili negdje drugdje, pa takva obrana dozvoljava samo zaključak o postupanju s neizravnom namjerom.

O bitnoj povredi na koju se žalitelj poziva radi se samo onda kada u presudi uopće nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su navedeni, ali su u znatnoj mjeri proturječni ili ako je u razlozima presude sadržaj isprava ili zapisnika o iskazima danim tijekom postupka interpretiran suprotno njihovom sadržaju, kako je naveden u ispravama i zapisnicima.

Iz pobijane presude vidljivo je da je sud utvrdio s kojim je oblikom krivnje optuženik postupao, jer je na str. 21 presude navedeno: “Svim do sada iznešenim tokom obrazloženja sud je iznosio ono čime je … dokazivao i dokazao da je kritične zgode upravo optuženik bio taj koji je postupao sa izravnom namjerom, tj. da je bio svjestan svoga djela i htio njegovo počinjenje”, pa ne stoji žalbena tvrdnja da su o toj, evidentno odlučnoj okolnosti, izostali razlozi u pobijanoj presudi. Takvi razlozi suda suglasni su obliku krivnje navedenom u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude.

Daljnja tvrdnja žalitelja da je utvrđenje suda o obliku krivnje s kojim je optuženik postupao, a koji sud temelji na njegovom navodnom “priznanju djela” u suprotnosti sa sadržajem iskaza koji je naveden u zapisniku o ispitivanju pred istražnim sucem, prigovor je utvrđenom činjeničnom stanju, a ne bitna povreda odredaba kaznenog postupka, kao što pogrešno smatra žalba, jer sud u presudi ne interpretira krivo sadržaj iskaza, nego iz njega izvodi zaključak o obliku krivnje koji je, po stanovištu žalbe, pogrešan. Stoga će o ovom prigovoru biti riječi u dijelu presude u kojemu će se ocjenjivati osnovanost žalbe optuženika uložene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovana je i tvrdnja žalitelja da se presuda temelji na nezakonitom dokazu u smislu čl. 9. ZKP, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP.

O zakonitosti ispitivanja optuženika pred istražnim sucem ovaj je Vrhovni sud odlučivao više puta i u dva navrata odbio žalbe optuženika podnesene protiv rješenja Županijskog suda u Sisku kojim je odbijen prijedlog obrane za izdvajanje tog zapisnika i to rješenjem I Kž-314/98-3 od 1. listopada 1998. godine, kada je utvrdio da taj iskaz nije iznuđen putem psihičke prinude kojoj je optuženik, prema tvrdnji obrane, bio izložen i rješenjem I Kž-86/01-3 od 29. ožujka 2001. godine, kada je na isti način ocijenio neosnovanima tvrdnju obrane da je iskaz pred istražnim sucem bio iznuđen nedopuštenom psihičkom prinudom.

Prema tome pravomoćnom je odlukom utvrđeno da je zapisnik o ispitivanju optuženika od 31. listopada 1992. godine, što se nalazi na listu 67 spisa, zakonit dokaz na kojemu se, prema tome, može temeljiti sudska odluka, pa kada ga je sud prvog stupnja u ovom postupku koristio prilikom utvrđivanja pravno relevantnih činjenica nije počinio bitnu povredu na koju se žalba poziva.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja žalbe da je počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što je sud propustio ocijeniti iskaze svjedoka N.B., A.B.,

I.I.-B., V. i M. C., Z.Č., Z.S., N.A., S.G., V.S., I.K., H.K., Š.B., I.L., T.J., J.B., D.Đ., Ž.M., N.J., A.P., I.B., R.Š., M.N., B.B., S.V. i B.P., već je samo ukratko izložio njihov sadržaj i time što je u dijelu obrazloženja presude, koji se odnosi na odabir vrste i mjere kaznene sankcije, samo nabrojio koje je okolnosti imao na umu prilikom odabira kaznene sankcije, ne navodeći kakvog su one karaktera – olakotne ili otegotne – i kako su utjecale na odluku o izrečenoj sankciji.

Prema odredbi čl. 359. st. 7. ZKP, sud je u presudi dužan navesti ocjenu vjerodostojnosti dokaza koji su proturječni i određeno i potpuno izložiti koje činjenice, na kojima temelji svoju odluku, smatra dokazanim ili nedokazanim.

Činjenice na kojima sud temelji odluku o odgovornosti optuženika su radnje koje se optuženiku stavljaju na teret, kojima je ostvario bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i okolnosti koje su bitne za odabir kaznene sankcije. O ovim činjenicama sud je naveo razloge u pobijanoj presudi.

Sud je ocijenio obranu optuženika, nalaz i mišljenje vještaka balističke struke ing. D.Č., nalaz i mišljenje kombiniranog sudsko-medicinskog i balističkog vještaka koje je izvršeno od strane D.Č. i sudsko-medicinskog vještaka dr. S.K., te nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. M.K., a upravo iz tih dokaza utvrdio je da je optuženik počinio kazneno djelo na način opisan u izreci presude i da je kazneno odgovoran.

Sud je, osim toga, u presudi naveo kojim se okolnostima rukovodio prilikom donošenja odluke o kazneno pravnoj sankciji, što je i dužan učiniti prema odredbi čl. 359. st. 8. ZKP. Doduše u pravu je žalba kada tvrdi da u presudi nije navedeno koje je od tih okolnosti sud uzeo kao olakotne, a koje kao otegotne, ali po prirodi tih okolnosti jasno je kakav su značaj imale koja od njih. Jedino je smanjenu ubrojivost optuženika sud izričito ocijenio kao okolnost koja je nebitna za odabir kazneno pravne sankcije.

Svi naprijed spomenuti svjedoci saslušani su na okolnosti koje nisu od značaja za utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika i odabir kazneno pravne sankcije kao što su: okolnosti o kretanju optuženika tijekom dana događaja, kretanju oštećenika, što je oštećenik taj dan jeo, da li su stranke ulazile u iste ugostiteljske objekte, kako je proveden očevid, kako su prikupljeni materijalni dokazi, kako su i kada dostavljeni na vještačenje, da li je na optuženika vršena presija da prizna djelo pred istražnim sucem, pa sud prema odredbi čl. 359. ZKP te okolnosti nije bio dužan posebno ocjenjivati jer nisu od relevantnog utjecaja na utvrđeno činjenično stanje.

Prema tome ovaj sud smatra da nisu počinjene ni relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se žalitelj poziva.

Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Žalba prigovara nalazu i mišljenju balističkog vještaka ing. D.Č., te tvrdi da je vjerodostojnost nalaza upitna kod činjenice da su oružje i pronađeni projektili na neuobičajeni način dostavljeni na vještačenje, da su projektili, koji su bili vještačeni, na tajanstven način nestali, da je pištolj "ČZ” M75 call. 9 mm vraćen ocu optuženika, a nakon toga bio korišten na ratištima tijekom Domovinskog rata, radi čega, po mišljenju vještaka nije više podoban za vještačenje, jer su dugotrajnom uporabom izmijenjene njegove individualne karakteristike u odnosu na vrijeme izvršenja kaznenog djela, sugerirajući time da je vještački nalaz neobjektivan, da je vještak dao mišljenje pod utjecajem PU S., koja je nastojala pod svaku cijenu prikupiti dokaze o tome da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog djela. Tu je tezu obrana potpuno jasno i nedvosmisleno iznosila u zahtjevima za izdvajanje iz spisa predmeta iskaza optuženika, koji je on dao pred istražnim sucem 31. listopada 1992. godine.

Međutim, žalba ispušta iz vida je optuženik u tom iskazu priznao da je pucao iz oba pištolja koja su dostavljena na vještačenje, pa kada je vještačenjem utvrđeno da su pronađeni meci na mjestu događaja ispaljeni upravo iz tog oružja, takav je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s obranom optuženika. Stoga činjenica što su naknadno nestali projektili nije “ozbiljno dovela u sumnju pravilnost i pouzdanost odlučnih činjenica”, kao što se tvrdi u žalbi.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja da nema dokaza da je optuženik postupao s izravnom namjerom da ošt. I.C. liši života samo radi toga što on u obrani navodi da je uhvatila panika, da je repetirao pištolj i nakon toga pucao, ali da se ne može sjetiti detalja odakle je pucao i koliko puta.

Optuženik navodi da je išao prema parkiranom automobilu krećući se iza oštećenika na udaljenosti od oko pola metra, da je pucao najprije iz njegovog pištolja, a kada mu je ispao iz ruke, da je iza pojasa izvadio očev pištolj i iz njega pucao, ali da se ne sjeća koliko puta i u kojem pravcu.

Upravo radi takve obrane nad optuženikom je izvršeno psihijatrijsko vještačenje i iz nalaza i mišljenja vještaka dr. M.K., kojemu sud poklanja vjeru, a nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbom optuženika, proizlazi da ne postoji ni jedan klinički dokaz da se optuženik nalazio u sumračnom stanju, niti da je bio pod utjecajem snažnog afekta, već da je postupao u situaciji kada je osjećao psihičku napetost, pa i strah, ali ne takvog intenziteta da bi to bitno utjecalo na njegovu svijest, iz čega vještak zaključuje, a sud utvrđuje, da je sposobnost shvaćanja značaja djela i upravljanja postupcima kod optuženika bila smanjena, ali ne bitno.

Kada se tome dodaju još i činjenice koje je sud utvrdio na temelju kombiniranog sudsko medicinskog i balističkog nalaza i mišljenja, a naglašava se da žalba ni taj nalaz ne dovodi u sumnju, a te su: da je prvi hitac u oštećenika ispaljen u leđa iz neposredne blizine, da je nakon toga, slijedećim hitcem došlo do prostrjela 11 grudnog kralješka, što je dovelo do paralize donjih ekstremiteta i pada tijela na zemlju, te da su u oštećenika, kada je već ležao ispaljena još dva metka, jedan u područje zdjelice i posljednji u glavu, kada je oštećenik najvjerojatnije uhvatio cijev pištolja lijevom rukom u namjeri da se zaštiti, pri čemu je došlo i do povrede te ruke, po ocjeni ovog suda pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik postupao s izravnom namjerom da oštećenika liši života.

Ne može, naime, biti govora samo o pristajanju da se druga osoba liši života kada počinitelj, koji se ne nalazi u sumračnom stanju ili stanju snažnog efekta, puca na žrtvu iz neposredne blizine, iz dvaju pištolja, ispaljuje metke kada je žrtva već teško povrijeđena i leži na zemlji i pri tome joj puca u glavu. Tako postupa samo osoba koja želi izazvati smrt žrtve.

Prema tome, i ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja na temelju naprijed navedenih činjenica osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva s izravnom namjerom, pa se utvrđuje da nije počinjena niti povreda zakona na štetu optuženika, kao što se tvrdi u žalbi.

Nije u pravu optuženik kada smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. I po ocjeni ovoga suda predloženi dokazi obrane, koje sud prvog stupnja nije proveo, odnose se na okolnosti koje ni na koji način ne mogu dovesti u sumnju zaključke suda o tome da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim.

Kod nesporne činjenice da je optuženik pucao na oštećenika iz dvaju pištolja potpuno je nepotrebno saslušavati svjedokinju A.N. na okolnost kako je izgledao pištolj koji je vidjela kod optuženika, a kod činjenice koja, proizlazi iz obrane optuženika, da su na mjesto događaja on i oštećenik došli automobilom, nepotrebno je prometnim vještačenjem utvrđivati da li trag gume, koji je konstatiran u zapisniku o uviđaju, potječe upravo od automobila okrivljenika.

Pravilno, također, sud zaključuje da nije potrebno provoditi rekonstrukciju na mjestu događaja kod činjenice da je optuženik tijekom postupka izmijenio obranu i tvrdi da se ne sjeća događaja, pa radi toga ne može aktivno učestvovati u toj radnji.

Prema tome svi predloženi dokazi, odnose se na nebitne okolnosti ili pak na okolnosti koji su s potrebnom izvjesnošću već utvrđene, pa je osnovano sud prvog stupnja odbio ih provesti.

Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud je primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava, slijedom čega niti istaknuta povreda kaznenog zakona nije ostvarena.

Nije u pravu žalitelj ni kada smatra da mu je izrečena prestroga kazneno pravna sankcija.

I pored toga što je optuženik u vrijeme događaja bio smanjeno uračunjiv, da je bio samo nešto stariji od 21 godinu, da se u međuvremenu oženio i postao ocem jednog djeteta, što su nesumnjivo olakotne okolnosti, okolnosti u kojima je kazneno djelo izvršeno i pobude iz kojih je izvršeno ukazuju da se blažom kaznenom sankcijom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja u njenom generalno pravnom i specijalno pravnom aspektu.

Iz obrane proizlazi da je optuženik djelo počinio nakon što je od oštećenika pozajmio novac, bojeći se da će oštećenik reći njegovim roditeljima koliko mu duguje, što mu je oštećenik i izričito rekao.

Osim toga optuženik je pri izvršenju djela pokazao krajnju bešćutnost kada je pucao u oštećenika i u trenutku kada je on teško ranjen ležao na zemlji, pri tome mu pucao u glavu iz relativne blizine i usprkos tomu što je oštećenik uhvatio cijev pištolja nastojeći se zaštititi.

Takav postupak optuženika zaslužuje upravo kaznu koja mu je izrečena presudom suda prvog stupnja, pa ovaj sud ocjenjuje da ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 2. srpnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Erika Kocijančić, v.r.