Pž-8378/2013-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

52. Pž-8378/13-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Šimundića, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja, i Gorane Aralice Martinović, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja L. G. d.d., OIB …, Z., kao pravnog sljednika R. M. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik R. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. T. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., i 2. O. B. d.d., OIB …, Z., kao pravnog sljednika D. B. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u društvu Ž. i P. d.o.o. u Z., radi zabrane naplate po akceptnim nalozima i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika 2. protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-159/08 od 18. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2014.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-159/08 od 18. srpnja 2013. u točki IV. izreke.

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-159/08 od 18. srpnja 2013. u točki I., u dijelu točke II. izreke u odnosu na tuženika O. B. d.d. i u dijelu točke III. izreke povodom žalbe tužitelja i tuženika O. B. d.d. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se tuženiku O. B. d.d. zabranjuje naplatiti se po akceptnim nalozima broj 2490617, 2490618 i 2496020.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se tuženiku O. B. d.d. nalaže platiti solidarno s tuženikom T. d.o.o. iznos od 1,085.339,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. studenoga 1996. do isplate.

3. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova kojim se tuženiku O. B. d.d. nalaže solidarno s tuženikom T. d.o.o. naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 164.300,00 kn.

4. Nalaže se tuženiku T. d.o.o. naknaditi tužitelju troškove postupka u daljnjem iznosu od 14.257,80 kn u roku od osam dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku O. B. d.d. parnični trošak u iznosu od 216.498,90 kn u roku od osam dana, a odbija kao neosnovan zahtjev tuženika O. B. d.d. za naknadu parničnih troškova u iznosu od 75.286,35 kn.

IV. Djelomično se odbija kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 3.000,00 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom označenom u izreci ove presude presuđeno je:

„I Zabranjuje se drugotuženiku O. B. d.d. Z., da se naplati po navedenim akceptnim nalozima

II Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 1.085.339,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 02.11.1996. do isplate, u roku petnaest dana.

III Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade trošak postupka u iznosu od 164.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.07.2013.g. do isplate, u roku petnaest dana

IV Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u skladu s troškovnikom od 8.07.2013.g. u cijelosti.“

Valja napomenuti da je tužitelj u tužbi kumulirao tri istaknuta zahtjeva, a prvi istaknuti zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje ništavosti akceptnih naloga broj 2490617, 2490618, 2496020 pravomoćno je odbijen presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-887/02 od 22. svibnja 2003. Tužiteljevu žalbu protiv navedene presude ovaj je drugostupanjski sud odbio presudom poslovni broj Pž-5145/04 od 18. listopada 2007. Stoga, iako u točki I. izreke koja je predmet postupka prvostupanjski sud nije naveo u odnosu na koje akceptne naloge se tuženiku 2. zabranjuje naplatiti se, jasno je iz sadržaja cjelokupnog spisa vidljivo o čemu se zapravo radi.

Tuženik 2. pobija presudu zbog svih žalbenih razloga. U bitnom navodi da se presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni. Ne može se razabrati shvaćanje suda o ključnom pitanju jesu li akceptni nalozi koji su predmet postupka dani tuženiku 1. kao osiguranje plaćanja robnog kredita ili kao osiguranje tuženiku 2. Kao osiguranje plaćanja kredita tuženika 1. prvostupanjski je sud pogrešno protumačio izvedene dokaze i pogrešno prenio sadržaj isprava i zapisnika na kojima zasniva presudu (iskaz svjedoka V. Š. B., nalaz i mišljenje vještaka, popratno pismo vjerovniku). Iz razloga koji se navode u obrazloženu ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Provedeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje ne upućuje da su akceptni nalozi trebali služiti za osiguranje kredita tužitelja prema tuženiku 1., jer prema iskazu svjedoka postoje i takvi akceptni nalozi. Stoga tuženik 2. nije stekao bez osnove iznos kojeg je naplatio po akceptnom nalogu broj 2490617. Prema nalazu i mišljenju vještaka ne proizlazi da je u trenutku naplate navedenog akceptnog naloga tuženik 1. otplatio kredit, već je povremeno plaćao obračunate kamate. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

Tužitelj pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. izreke pobijane presude zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu u pobijanom dijelu preinači i dosudi tužitelju zatraženi trošak. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio zahtjev za naknadu troškova žalbe jer da nije naznačen iznos kojeg tužitelj potražuje, da je određeno naveo iznos pripadajućeg PDV-a, kao i da je u dopuni zahtjeva za naknadu troškova postupka od 8. srpnja 2013. određeno naveo trošak kojeg potražuje u tom zahtjevu.

Na žalbe stranke nisu odgovorile.

Žalbe su djelomično osnovane, a djelomično nisu osnovane.

Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje u tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Pobijana presuda zahvaćena je žalbenim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer izneseni razlozi o odlučnim činjenicama proturječe sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljio presudu. Bitne činjenice među strankama nisu sporne ili ih je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu te pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o zahtjevu tužitelja.

Prvostupanjska presuda donesena je protivno odredbi čl. 8. ZPP-a koja propisuje da sud o tome koje su činjenice dokazane odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prvostupanjski sud je u najvećem dijelu obrazloženja analizirao izvedene dokaze – iskaze svjedoka, kao i pojedine dijelove prijašnje drugostupanjske odluke, a ocjena tih izvedenih dokaza je nejasna i proturječna, odnosno zaključci prvostupanjskog suda, ne proizlaze iz činjeničnih utvrđenja, kako to pravilno tuženik 2. navodi u žalbi.

Prvostupanjski sud u razlozima obrazloženja navodi da je tuženik 2. stekao bez osnove utuženi iznos od 1,085.339,10 kn kojeg je naplatio od tužitelja na način da je akceptni nalog broj 2490617 podnio na naplatu Zavodu za platni promet te je taj iznos stekao bez osnove pa ga je dužan vratiti tužitelju primjenom odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama prema odredbi čl. 214. i čl. 277. st.

1. ZOO-a.

Takav je zaključak suda proturječan utvrđenom činjeničnom stanju i izvedenim dokazima. Prvostupanjski sud, osim što djelomično analizira izvedene dokaze, protivno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju nije dao ocjenu izvedenih dokaza niti je dao razloge o tome zbog čega je prihvatio prvi istaknuti zahtjev u pobijanoj presudi kojom se zabranjuje tuženiku 2. naplatiti se po tri izdana akceptna naloga.

Nije, dakle, sporno da je tuženik 2. odobrio tuženiku 1. 10. studenoga 1994. kratkoročni kredit broj 50011 500-23-000029-0 u iznosu od 1,000.000,00 kn, te su sklapani aneksi tom ugovoru, a sklopljen je i novi ugovor o kreditu broj 50011 500-23-000094-4 koji prema nalazu i mišljenju vještaka u naravi predstavlja nastavak prvog sklopljenog ugovora. Tuženik 1. sredstva odobrena po kreditu nije vratio, već je djelomično podmirivao kamate te je tuženik 2. podnio na naplatu akceptni nalog broj 2490617 i naplatio se u iznosu od 1,085.339,10 kn. Zadatak vještaku prilikom određivanja vještačenja bilo je utvrditi je li se tuženik 2. naplatio u cijelosti s osnove odobrenog kredita, odnosno je li naplaćenim iznosom preplaćeno njegovo potraživanje. Vještak je utvrdio da potraživanje nije preplaćeno te da je tuženik 2. nakon naplate ugovorenih zateznih kamata otpisao preostalo potraživanje prema odluci banke.

Shvaćanje prvostupanjskog suda o naplati dugovanja tuženika 1. s osnove odobrenog kredita podnošenjem akceptnog naloga na naplatu je nejasno i nerazumljivo. Nije sud dao jasne i valjane razloge je li tuženik 2. postupio u skladu s ugovorom kada je podnio akceptni nalog na naplatu i kako je ocijenio činjenicu da su upravo tuženiku 2. prema popratnom pismu vjerovnika za naplatu akceptnih naloga predani akceptni nalozi istog dana kad je sklopljen prvi ugovor o kreditu, a popratno pismo potpisao je tadašnji tužiteljev zastupnik po zakonu. Dakle, iako tužitelj nije ugovorna strana iz ugovora o kreditu, iz ugovora je vidljivo da tuženik 1. kao sredstvo osiguranja vraćanja odobrenog kredita dostavlja predniku tuženika 2. tri bianco akceptna naloga prednika tužitelja. Na taj je način davanjem akceptnih naloga tužitelj pristupio dugu tuženika 1. Prema Pravilniku o obliku, sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa („Narodne novine“ broj 59/94; dalje u tekstu: Pravilnik 94) u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu akceptni se nalog upotrebljavao za osiguranje plaćanja, odnosno za plaćanje u roku dospijeća u skladu sa zakonom (čl. 48. st. 1. Pravilnika 94). U smislu odredaba čl. 451. ZOO-a davanjem akceptnih naloga vjerovniku tuženika 1. tužitelj je stupio u obvezu pored dužnika i na taj se način obvezao da će ispuniti vjerovnikovo potraživanje. Time je tužitelj na sebe preuzeo i rizik da bi vjerovnik mogao postupiti protivno odredbama ugovora, što znači i osnovnim načelima obveznog prava – načelu savjesnosti i poštenja, zabrani zloupotrebe prava i zabrani uzrokovanja štete. U konkretnoj situaciji je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da tuženik 2. nije povrijedio svoju ugovornu obvezu i naplatio više od obveze tuženika 1. koji je prema ugovoru i korisnik kredita. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom pravila o stjecanju bez osnove tužbeni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove prihvatio taj tužbeni zahtjev. Pogrešno je prvostupanjski našao osnovanim i tužbeni zahtjev kojim se tuženiku 2. zabranjuje naplata po izdanim akceptnim nalozima. U konkretnoj situaciji, a zbog dugotrajnosti postupka i promjene Pravilnika o obliku, sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa koji su mijenjani više puta sud je odlučivao o nemogućoj činidbi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

Obveza se može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju (čl. 47. st. 1. ZOO-a), a ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva (čl. 47. st. 2. ZOO-a). Tuženi zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da se tuženiku zabrani poduzimanje određene radnje predstavlja zapravo nečinjenje u smislu navedene zakonske odredbe. Akceptni nalog je prema Pravilniku o obliku, sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa „Narodne novine“ broj 81/96, dalje u tekstu: Pravilnik 96) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja na naplatu akceptnog naloga broj 2490617 se prema odredbi čl. 47. Pravilnika 96 nakon podnošenja na naplatu ostao u Zavodu za platni promet kao dokument o zaduženju računa dužnika, odnosno odobrenja računa vjerovnika, a kopija podnesenog akceptnog nalog ostaje kod vjerovnika. Stoga tužitelj, čak i kad bi bio osnovan njegov zahtjev, ne može zahtijevati da se zabrani naplata po akceptnim nalozima koji su već naplaćeni. U odnosu na preostala dva akceptna naloga koja prema činjeničnim utvrđenjima nisu podnesena na naplatu, a dugovanje po kreditu naplatu kojeg su osiguravali je naplaćeno, također nije moguće odlučiti da se zabrani vjerovniku naplata po nalozima. Naime, prema Pravilniku o izmjenama i dopunama pravilnika o obliku, sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa („Narodne novine“ broj 21/99 i 27/99) od 26. veljače 1999. i 17. ožujka 1999. brisane su odredbe koje se odnose na akceptni nalog i vjerovnici su bili dužni nenaplaćene akceptne naloge s rokom dospijeća poslije 30. travnja 1999. podnijeti radi evidentiranja najkasnije do 15. travnja 1999. Nakon stupanja na snagu Zakona o platnom prometu iz 2001. godine („Narodne novine“ broj 117/01) donesena je i nova odluka o nalozima za plaćanje („Narodne novine“ broj 14/2002) iz koje u čl. 16. proizlazi da se samo određeni obrasci platnog prometa prema prijašnjem Pravilniku 96 mogu koristiti za plaćanja preko računa u bankama do 31. prosinca 2002., a akceptni nalog je prema prije navedenim izmjenama Pravilnika prestao vrijediti prije stupanja na snagu navedenog Zakona o platnom prometu iz 2001. godine. Dakle, navedeni tužbeni zahtjev ne bi bilo moguće izvršiti jer se odnosi na nemoguću činidbu i stoga je takav tužbeni zahtjev neosnovan.

Osnovano tuženik 2. u žalbi analizira proturječnosti i nejasnoće u razlozima obrazloženja prvostupanjske odluke.

S obzirom na preinaku prvostupanjske presude ovaj je drugostupanjski sud sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima cijelog postupka.

Tužitelj je, kako je navedeno, u tužbi istaknuo tri zahtjeva, a ti su zahtjevi sukladni odredbama čl. 188. st. 1. ZPP-a, ali nije naznačio vrijednost predmeta za dva istaknuta nenovčana zahtjeva, a sud nije utvrdio vrijednost predmeta spora. Sukladno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP-a smatra se da je vrijednost predmeta spora ako je prvostupanjski sud ne utvrdi do zaključenja glavne rasprave 50.000,00 kn. To znači da je vrijednost predmeta spora ukupno 1,185.339,10 kn, a što je od utjecaja na iznos zahtijevanih troškova koji se odnose na zastupanje stranaka u parnici. Naime, o troškovima postupka sud odlučuje na određeni zahtjev stranke te je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a). Tužitelj i tuženik 2. podnijeli su zahtjev u kojem traže manji iznos troškova nego što je propisano tarifom za nagrade odvjetnika. Stoga je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; dalje u tekstu: OT; „Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96, za radnje obavljene do 5. srpnja 2004; od 6. srpnja 2004. OT objavljena u „Narodnim novinama“ broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09; od 19. prosinca 2012. OT objavljena u „Narodnim novinama“ broj 142/12) pazeći pa pravilnu primjenu navedenih materijalnih odredaba i uspjeh žalitelja u parnici valjalo odlučiti o troškovima postupka.

Tuženci 1. i 2. nisu jedinstveni suparničari i s obzirom na uspjeh u parnici u odnosu na svaku pojedinu stranku potrebno je, s obzirom na podnesenu žalbu, odlučiti i o tužiteljevim troškovima. Tuženik 1. nije podnio žalbu protiv presude i u odnosu na tog tuženika tužitelj je u cijelosti uspio s novčanim zahtjevom. Neuspjeh u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti treba na strani tuženika 1. smatrati neznatnim uspjehom u parnici s obzirom na navedene vrijednosti spora svakog pojedinog zahtjeva i o troškovima tužitelja odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a.

Osnovano tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio ne prihvatiti zahtjev za naknadu troškova žalbe od 21. rujna 2001. kao i pripadajući PDV za troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji su troškovi određeno navedeni u zahtjevu za naknadu troškova na listu 129. spisa. Međutim, neosnovano tužitelj navodi da je njegov zahtjev za naknadu daljnjih troškova od 8. srpnja 2013. određen u smislu odredbe čl. 164. st.

2. ZPP-a. U tom zahtjevu za naknadu troškova (list 285. spisa) tužitelj nije naveo iznosa troškova koje potražuje, a što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Dakle, tužiteljevi troškovi potrebni za vođenje parnice za koje je podnesen određen zahtjev odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastava tužbe u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 7/1 OT), zastupanje na ročištu 27. siječnja 1998. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 19. ožujka 1998. u iznosu od 6.080,00 kn (Tbr. 9/2 OT), zastupanje 21. travnja 1998. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 7. studenoga 2000. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 19. prosinca 2000. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 20. prosinca 2001. u iznosu od 6.080,00 kn (Tbr. 9/2 OT), zastupanje 27. ožujka 2001. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 15. listopada 2002. u iznosu od 6.080,00 kn (Tbr. 9/2 OT), zastupanje 14. siječnja 2003. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 4. ožujka 2003. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 22. svibnja 2003. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 9/1 OT), sastav žalbe od 21. rujna 2001. u iznosu od 11.150,00 kn (Tbr. 10/1 OT) ili ukupno iznos od 129.740,00 kn, pripadajući PDV u iznosu od 28.542,80 kn, sudske pristojbe u iznosu od 20.150,00 kn ili sveukupno iznos od 178.432,80 kn.

Kako je sud prihvatio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 164.300,00 kn valjalo je prihvatiti tužiteljev zahtjev za naknadu daljnjih troškova postupka u iznosu od 14.132,80 kn. S tim u vezi djelomično je osnovan i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe protiv odluke o troškovima postupka. Razmjerno uspjehu podnesene žalbe protiv rješenja o trošku tužitelju pripada iznos od 125,00 kn. Vrijednost predmeta spora je 14.132,80 kn što predstavlja cca 10% ukupno potrebnih troškova, a sukladno odredbi Tbr. 10/3 OT to iznosi 100,00 uvećano za pripadajući PDV od 25%.

Navedeni iznos pribrojen je iznosu od 14.132,80 kn tako da ukupni daljnji troškovi tužitelja koje je u obvezi nadoknaditi tuženik T. d.o.o. u točki II. podtočka 4. iznose 14.257,80 kn, a u točki IV. izreke presude tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan u iznosu od 3.000,00 kn razmjerno uspjehu njegove žalbe.

Tuženik 2. u cijelosti je uspio u parnici i o troškovima je s obzirom na preinaku pobijane presude potrebno odlučiti prema odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a. Troškovi potrebni za vođenje parnice odnose se na zastupanje tuženika po punomoćniku odvjetniku i to za trošak odgovora na tužbu u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 8/1 OT) zastupanje na ročištu 27. siječnja 1998. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 19. ožujka 1998. u iznosu od 6.080,00 kn (Tbr. 9/2 OT), podnesak 16. travnja 1998. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 8/1 OT), zastupanje 21. travnja 1998. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), sastav žalbe od 22. srpnja 1998. u iznosu od 13.575,00 kn (Tbr. 10/1 OT), zastupanje 7. studenoga 2000. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 19. prosinca 2000. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 20. prosinca 2001. u iznosu od 6.080,00 kn (Tbr. 9/2 OT), zastupanje 27. ožujka 2001. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 15. listopada 2002. u iznosu od 6.080,00 kn (Tbr. 9/2 OT), zastupanje 14. siječnja 2003. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 4. ožujka 2003. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 22. svibnja 2003. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 27. svibnja 2008. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 30. lipnja 2009. u iznosu od 6.080,00 kn (Tbr. 9/2 OT), zastupanje 8. srpnja 2013. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 9/1 OT), zastupanje 18. srpnja 2013. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/3 OT), sastav žalbe od 26. srpnja 2013. u iznosu od 10.860,00 kn (Tbr. 10/1 OT) ili ukupno 168.715,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 37.783,90 kn i sudsku pristojbu na žalbu od 15. srpnja 1009. u iznosu od 10.000,00 kn ili sveukupno iznos od 216.498,90 kn. Kako je drugotuženik podnio zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 291.781,25 kn, valjalo je djelomično odbiti zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 75.286,35 kn.

Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo je u odnosu na glavnu stvar i dio sporednih traženja s osnove troškova parničnog postupka odbiti tužiteljevu žalbu u točki I. izreke i potvrditi prvostupanjsku presudu, djelomično preinačiti u točki II. izreke i odbiti tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

U Zagrebu 1. srpnja 2014.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

MLADEN ŠIMUNDIĆ, v.r.