Rev-x-625/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 625/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz Z., zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Podružnica Z., zastupanog po punomoćnici K. V., dipl. prav., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-542/11 od 3. travnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-315/02 od 17. studenog 2010., u sjednici održanoj 19. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-542/11 od 3. travnja 2012. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-315/02 od 17. studenog 2010. odbio je zahtjev tužitelja J. G. da mu tuženik C. o. d.d. Z. P. Z. isplati na ime naknade štete ukupni iznos od 199.041,10 kuna podijeljenih na mjesečne iznose zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose kako je navedeno u presudi, te zahtjev da mu tuženik ubuduće plaća 1.144,94 kune mjesečno sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke).

Odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime izgubljene zarade od dopunske djelatnosti isplati iznos od 1.600,00 kuna mjesečno počevši od 5.listopada 1993. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti, tako da dospjele iznose isplati odjednom u roku od petnaest dana, a ostale prema dospijeću najkasnije petog u mjesecu za tekući mjesec sa zateznim kamatama ( točka II izreke), te da mu naknadi nematerijalnu štetu za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 40.000,00 kuna sa zateznim kamatama (točka III izreke).

Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj Gž-542/11 od 3. travnja 2012. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 – dalje: ZIDZPP) i čl. 102. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu rente za izgubljenu zaradu koja predstavlja razliku primanja koje bi ostvarivao na ime plaće i koje ostvaruje po osnovi mirovine za period od siječnja 1994. do lipnja 2010., izgubljenu zaradu od dopunske djelatnosti za period od 5. listopada 1993. pa nadalje te zahtjev za naknadu štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, sve sa zateznim kamatama.

Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj J. G. doživio prometnu nezgodu …, te da je zadobio višestruke teške tjelesne ozlijede. Pred Općinskim sudom u Zagrebu vođen je parnični postupak u predmetu poslovni broj Pn-2213/94, te je tužitelj u toj parnici ostvario pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete. U ovoj parnici tvrdi da je nakon ranije presude došlo do znatnog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja te do daljnjeg smanjenja životnih i radnih sposobnosti zbog kojih trpi štetu zbog prijevremenog umirovljenja i gubitka dopunske zarade, te da trpi duševne boli zbog daljnjeg smanjenja životnih aktivnosti.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja od 28. listopada 1993. prihvaćen zahtjev J. G. i priznato mu je pravo na invalidsku mirovinu počevši od 28. listopada 1993.,

- da iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, područne službe u Z. od 13. studenog 2002. i drugih isprava u spisu proizlazi kako je kod tužitelja nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti 5. listopada 1993. i to kao posljedica jakih degenerativnih promjena kralježnice (vratne i slabinske) te posljedica udarca u glavu zbog kojega je razvijen psihoorganski sindrom, a ovo da su posljedice bolesti u omjeru od 60% te prometne nezgode izvan rada u omjeru od 40% (od čega 30% posljedice nezgode od 17. travnja 1991. i 10% posljedice nezgode od 25. kolovoza 1992.),

- da je tužitelju presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2213/94 od 21. studenog 1994. preinačene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-328/95 od 26. ožujka 1996. dosuđena naknada neimovinske štete za duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti u visini od 110,000,00 kuna po osnovi pretrpljene nezgode od 25. kolovoza 1992.,

- da tužitelj nije dokazao da bi došlo do daljnjeg bitnog smanjenja životnih aktivnosti u odnosu na utvrđenja iz ranije presude.

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su našli da je tužitelj saznao za materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade po osnovi razlike između plaće i mirovine najkasnije kada je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja od 28. listopada 1993. odlučeno o njegovom pravu na invalidsku mirovinu sa danom 5. listopada 1993.. S obzirom na to da se radi o zahtjevu koji zastarijeva u roku od tri godine, a tužba da je podnesena sudu 20. veljače 2002., tužbeni zahtjev je u tom dijelu odbijen prihvaćanjem prigovora zastare. U obrazloženju je nadalje navedeno da je zastarjelo i samo pravo iz kojega potječe povremeno potraživanje u odnosu na oba vida materijalne štete (po osnovi izgubljene zarade).

U odnosu na zahtjev za pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete za duševne boli sudovi su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da u odnosu na taj zahtjev nije nastupila zastara, ali da tužitelj nije dokazao da bi došlo do daljnjeg smanjenja životnih aktivnosti kao posljedice nezgode iz ...

Tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) navodeći da su nižestupanjski sudovi pogrešno računali rokove zastare od štetnog događaja umjesto od trenutka nastanka štete. U ovom slučaju revident smatra da je šteta nastala kada je dovršeno liječenje tužitelja u travnju 1999., a ne u trenutku kada se dogodila prometna nezgoda u ...

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (čl. 376. st. 2. etak tijeka zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO ZOO). Revident pravilno ukazuje da za poč

moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke i to saznanje oštećenika za opseg i visinu štete te saznanje za osobu koja je počinila štetu. Pri tome za početak tijeka zastarnog roka nije odlučan trenutak oštećenikovog saznanja za štetni događaj, već za štetu, a upravo takvo shvaćanje su zauzeli nižestupanjski sudovi u obrazloženju presude.

Smatra se da je oštećenik saznao za nematerijalnu štetu po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti završetkom liječenja i stabilizacijom oštećenikovog zdravstvenog stanja, a kod zahtjeva za naknadu materijalne štete od trenutka saznanja za njezino nastupanje.

Sudovi su, suprotno tvrdnji revidenta, odlučujući o zahtjevu za pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, odbili prigovor zastare jer su pošli od utvrđenja da je tužitelj tek na temelju liječničkih pregleda provedenih u travnju 1999. saznao za činjenice koje smatra pokazateljima bitnog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja pa u trenutku podnošenja tužbe sudu nije istekao zastarni rok od tri godine. Tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete ocijenjen je međutim neosnovanim zbog drugih razloga.

Tužitelj je naime presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2213/94 od 21. studenog 1994. preinačene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 328/95 od 26. ožujka 1996. dosuđena naknada neimovinske štete za duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti u visini od 110,000,00 kuna. Iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi naknadno došlo od daljnjeg novog smanjenja njegovih životnih aktivnosti, a koje ne bi spadalo u očekivano pogoršanje prema redovnom tijeku bolesti i koji tijek je sud imao na umu prilikom donošenja ranije presude, a sudovi su iznijeli sveobuhvatne razloge za ovakav zaključak.

Zato (suprotno tvrdni revidenta) u odnosu na zahtjev za pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete nije bilo pogrešne primjene odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, jer tužbeni zahtjev u tom dijelu nije odbijen zbog zastare tražbine, nego zato što tužitelj nije dokazao da trpi taj vid štete.

U odnosu na zahtjev za novčanu naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu po osnovi razlike u plaći i mirovine koju tužitelj prima te izgubljene zarade iz dopunskog rada pravilno je pravno shvaćanje iz pobijane presude da se radi o povremenim potraživanjima koje prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. S druge strane samo pravo iz kojega potječe povremeno potraživanje zastarijeva prema odredbi čl. 373. st. 1. ZOO u zastarnom roku od pet godina, pri čemu kada zastari samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja vjerovnik gubi pravo ne samo zahtijevati buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

Slijedom iznijetog, a s obzirom na razdoblje na koje se odnosi potraživanje s osnova izgubljene zarade (siječnja 1994. nadalje odnosno listopada 1993. pa nadalje), te imajući na umu datum podnošenja tužbe (20. veljače 2002), očito je da je nastupila zastara samog prava, a time i prava na tužiteljevo potraživanje izgubljene zarade za čitavo utuženo razdoblje, pa se u tom dijelu revizija ukazuje neosnovanom.

Zato je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava pa je odlučeno kao u izreci ove odluke na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. veljače 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.