Revr-462/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 462/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz K., koga zastupa M. R., odvjetnik u K., protiv tuženika Centra za radnu terapiju i rehabilitaciju N. K., koga zastupa T. R., odvjetnik u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 09. veljače 2005. godine, broj Gž-252/05, kojom je u pogledu glavne stvari potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, broj P-123/04 od 28. rujna 2004. godine, u sjednici održanoj dana 14. veljače 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 18. lipnja 2002. godine, kojeg je tuženik Centar za radnu terapiju i rehabilitaciju N., K., dao tužitelju B. Ž. iz K., pa slijedom toga radni odnos tužitelja kao radnika kod tuženika, nije prestao. II Nalaže se tuženiku Centru za radnu terapiju i rehabilitaciju N., K., da tužitelja vrati na posao na kojem je radio prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, te da mu isplati izgubljenu zaradu za razdoblje od 18. lipnja 2002. godine, sa zateznom kamatom utvrđenom Uredbom vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, tekućom od 18. lipnja 2002. godine, pa do dana vraćanja na posao. III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi ovim postupkom prouzročene troškove, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

Preinačena je odluka o parničnom trošku i tužitelju naloženo da plati tuženiku iznos od 1.326,00 kn, umjesto iznosa od 3.922,00 kn koliko je dosudio sud prvog stupnja.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, ili da se ta presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kao pomoćni radnik u kuhinji kod tuženika i da je između ostalog, dijelio hranu korisnicima tuženog Centra;

- da je tužitelj dana 16. lipnja 2002. godine prilikom diobe hrane, ošamario korisnika T. B., pa tuženik smatra da je tužitelj na ovakav način počinio tešku povredu radne obveze i narušio ugled tuženika i da zbog ove povrede više nije moguće da tužitelj nastavi s radom, pa je stoga temeljem čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02 i 114/03 – u daljnjem tekstu ZR), dao tužitelju izvanredni otkaz ugovora o radu;

- da tuženik prima u smještaj osobe s teškoćama u razvoju, što iziskuje veliki fizički i psihički napor osoblja Doma, jer djelatnici Doma brinu o bolesnim osobama s povećanim potrebama, kojima je zbog njihovih psihofizičkih osobina oduzeta, u pravilu, poslovna sposobnost i koji zbog svojih bolesti ne mogu upravljati svojim postupcima, a svi djelatnici Doma prilikom zasnivanja radnog odnosa, upoznati su s ovakvim stanjem osoba o kojima će voditi brigu, te su prilikom zaključenja ugovora preuzeli na sebe ovaj rizik u obavljanju posla;

- da je na temelju iskaza psihijatra utvrđeno da je kod pacijenta T. B. došlo do teškog poremećaja ličnosti i da je on bio u dugogodišnjem tretmanu psihijatra i da se radi o takvom pacijentu kojeg u životu ništa nije zanimalo, već da se njegov život svodi na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba;

- da se pacijent iz navedenih razloga svakodnevno ponašao tako da je odmah morao dobiti hranu i da su sve osobe koje su s njim radile morale na to računati;

- da štićenik B. nije u svom ponašanju ispoljavao agresiju;

- da je tužitelj u danoj situaciji reagirao neprimjereno, a ovo čak i pod pretpostavkom da su točni navodi tužitelja da je ošamario T. B. u afektu i nesvjesno, uz opravdanje da mu je ovaj prišao s leđa i sam uzeo porciju s tacne;

- da je tužitelj znao kakav je pacijent T. B. glede hrane, te da je bila praksa u Domu, da se Tomislavu prvom mora dati hrana, a kako je to propustio učiniti, da na ispad T., nipošto nije smio reagirati na način da ga udari po licu.

Kraj takvog stanja stvari, sudovi su pravilno zaključili da se ovdje radi o teškoj povredi radne obveze, jer se radi o šikanoznom postupanju prema pacijentu i šteti ugledu tuženika i njegovom poslovanju.

Stekli su se, prema tome, zakonski uvjeti iz čl. 107. ZR, za izvanredni otkaz tužitelju.

Tužitelj u reviziji pobija u stvari pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova, a to, u smislu odredbe čl. 385. ZPP, nije revizijski razlog.

Utvrđeno je tako da se nisu ostvarili revizijski razlozi, pa je revizija tužitelja odbijena temeljem odredbe čl. 393. ZPP, kao neosnovana.

U Zagrebu, 14. veljače 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.